
Američka invazija na Venecuelu i kidnapovanje njenog predsjednika novi je pvojesni presedan. Sama činjenica da se radi o notornom diktatoru, koji je zamlju sa njavećim naftnim resursima na svijetu doveo na rub siromaštva, mogla bi opravdati ovu američku intervenciju u očima svjetske javnosti. Ali, kako se već izjasnio generalni sekretar Antonio Guterres, ovo je opsana presedan kojim se gazi međunarodno pravo.
Od Kabula do Karakasa
Međutim, činjenica da su Amerikaci izveli besprijekorno uspješnu vojnu akciju, bez ljudskih gubitaka, i ulovili Madura u njegovoj spavačoj sobi, impresionirala je svijet što je dodatano pozicioniralo amarirčkog predsjendika Donalda Trumpa kao glavnog hegemona na svijetu.
Njegovi konkurenti ruski predsjendik Vladimir Putin i kineski predsjendik Xi Jinping su ovom vojnom akcijom Anmerikanaca ostali poniženi i provrijeđeni.
Jeste Trump ovim činom invazije na Venecueleu dao legitimitet invaziji Rusije na Ukrajinu, kao što daje za pravo i Kini da izvrši istu takvu invaziju na Tajvan, što je još jedna loša implikacija ovog ameirčkog čina po svjetski poredak, ali pitanje je da li su Rusi i Kinezi sposobni ovako efektno vojno djelovati. Putin je imao isti ovakav plan okupacije Ukrajine, kada je pored armade tenkova koje je poslao na Kijev poslao i svoje specijalne jedinice da ulove Volodimira Zelenskog, ali akcija nije uspjela, umakoa im je ispred nosa. Navodno su ga spasili agenti CIA-e.
Kina se dugo nigdje nije vojno umješala niti intervenirala u nekoj stranoj zemlji, tako da niko ne zna njene vojne sposobnosti.
Međutim vojna interevncija u zemljama socijalističkog lagera bila je ruska vojna doktrina. Tako su Rusi na isti datum u novogodišnjoj noći upali u Kabul i okupirali Afganistan.
Ova se intervencija završila kobno po Ruse. No, zanimlji vo je da su Talibani nakon oslobađanja zemlje od Rusa, a potom i od Amerikanaca, uspostavili prijateljske odnsoe sa Rusima i Kinezima. Nažalost ova nesretna zemlja koja obiluje plemenitima metalima ne uspjeva izići iz siromaštva i pored bombastičnih najava o kineskim investicijama u ovu zemlju.
Rusi su vojno intervenirali i u Siriji u vrijeme građanskog rata podržavajući režim diktatora Bashara Al Asada. Asad je nedavno abdicirao i Rusi su ostali „kratkih rukava“ u ovoj zemlji.
Rusija i Kina su deklerativno podržavale Palestinu, ali nijedna od njih „ni prstom nije mrdnula“ kako bi eventualno pokušale sproiječiti cionistički režim Izraela u okupaciji Gaze. Iako je palestinski lider Mahmud Abas bio čest gost Kremlja i Penkinga, a Hamas bio ruski politički favorit, Palestinci nisu imali ama baš nikave fajde od tog prijateljstva. Naprotiv, postoje mnoge indicije da je Putin igrao dvostruku igru, a rat u Gazi mu je toliko išao na ruku zbog rata u Ukrajini da se navodnpo zahvalio Hamasu zbog „rođendanskog poklona“ jer je Putin rođen 7. oktobra.
Putinovo licemjerstvo je najbolje osjetio Iran „na svojoj koži“ prilikom nekoliko izraelskih bombardiranja Sirije u kojima je „zakazala“ ruska protiv zračna odbrana prilikom atentata na iranske generale. Kao što je , na koncu, zakazala i prilikom izraeslikog i američkog napada na Iran. Eto isto se desilo i u Venecueli.
Upravo se sad Iran našao u dramatično teškoj situaciji zbog unutarnjih demonstracija koje se dešavaju u Teheranu zbog ekonomske krize, i američko-izraelskih prijetnji da ponove vojne udare na ovu zemlju.
Iranu su itekako potrebni saveznici, Rusija i Kina, ali kao i do sada oni nemaju namjeru suprostavljati se Izraelu, niti Americi zbog njih.
Iranski predsjednik Masoud Pasehkian je nedavno izjavio da su u ratu sa Zapadom i da su potpuno opkoljeni. Ovo je zaista vjeran odraz sdašnjeg geopolitičkog položaja Irana. Predsjednik Pazeshkian je prije svega mislio na zločinačke sankcije koje je Zapad uveo Iranu i koje traju već nekoliko destljeća, zbog čega je ova zemlja pred ekonomskim kolapsom. No, nažalost, u toj ekonomskoj blokadi Iranu nisu mogli pomoći ni Rusija ni Kina. Čak šta više, Kina je profitirala na iranskoj muci jer je kupavala iransku naftu za bagatelu.
Na tapetu bi se mogao naći i turski predsjendik Recp Tayip Erdogan koji se bio okrenuo prema Rusiji i Kini. Iako Erdogan kao diktator uživa simpatije američkog predsjednika Trumpa, pitanje je dana kad će mu ovaj narediti da prestane kupovati rusku naftu, što bi Tursku dovelo u nezavidan ekonomski položaj. Erdogan je kritiziran što je preuzeo kineski model tržišne ekonomije, što mnogi ekonomski eksperti smatraju da se pogubno odrazio po tursku valutu, jer je tursko tržište najvećim dijelom orkenuto prema Zapadu.
Međutim, trenutno su u njanezavidnijem položju Sudan i Jemen gdje je izvjesno da će nakon brutalnog građanskog rata doći do podjele ovih zemalja. Obje zemlje su imale podršku Irana, Rusije i Kine. U ovom trenutku savezništvo sa ovim zemljama ništa ne vrijedi. Glavnu riječ vodi monarh UAE Muhamed Boin Zayed. Iako su oba sukoba, posebno rat u Sudanu, okarakterizirana kao osvajanje prirodnih resursa, u ovom slučaju zlata i nafte, nema nikakve dvojbe da iz ovih ratova stoje cionisti.
Oni imaju motiv i interes da se osvete Jemenu zbog napada na Tel Aviv, te da ne dozvole da sena izvoru Nila stvori moćna muslimanska država kakva je bar geografski bio Sudan.
Nobel kao vjesnik?!
Kad već govorimo o globalnom cionizmu, vrlo je indidkativno da je ove godine Nobelovu nagradu dobila Maríe Corine Machado, najljuća protivnica Madura. Možda je to bio vijesnik onoga što se desilo za Novu godinu.
Privesti ovu letimičnu analizu novogodišnjeg američkog vojnog spektakla u Karaksu bez osvrta na reakcije koje su pojavile u Bosni i Hercegovin, bilo bi manjkavo, iako te reakcije ne zavrjeđuju pažnju.
Dakle, tim povodom su se oglasili Elmedin Konaković, kao ministar, i Zlatko Lagumdžija kao ambasador. Oni su baš onako poltronski podržali Amerikance, što je i razumljivo zbog lokalnih odnosa. Ali, ipak ovaj tandem bošnjačke diplomatije griješi jer zaboravlja prijateljstvo koje je Kakars iskazao prema Sarajevu u vrijeme njegove opsade.
Zato je znakovitija bila šutnja Milorada Dodika koga su midiji provocirali zbog ranije podrške koju je iskazivao Maduru. Ovaj put je njegova šutnja njemu bila „zlata vrijedna“. Ništa manje ne bi bila vrijedna Lagudžijina i Konakovićeva šutnja, ali ko je još njima dvojici „zapušio usta“?!
(TBT,Tim za analitiku)






