Od pada vlade Bashara Al-Assada prije nešto više od godinu dana, Sirija je postala poprište sve oštrijeg sukoba između Turske i Izraela.
Strateške vizije Ankare i Tel Aviva za Siriju su u osnovi nepomirljive. Turska teži jedinstvenoj državi utemeljenoj na centralnoj vlasti naklonjenoj Ankari i očuvanom teritorijalnom integritetu.
Izrael, nasuprot tome, favorizira oslabljenu i fragmentiranu Siriju nesposobnu za projiciranje moći ili otpor vanjskoj agresiji.
S Iranom uglavnom potisnutim na marginu, Turska se pojavila kao glavna protuteža ekspanzionističkim i destabilizirajućim planovima Izraela u ratom razorenoj zemlji.
Skoro deset mjeseci nakon što su Damask i Sirijske demokratske snage (SDF) potpisali sporazum od 10. marta, koji je predviđao integraciju snaga pod dominacijom Jedinica narodne zaštite (YPG) u sirijsku državu, proces je zastao.
Ova paraliza je pojačala zabrinutost Ankare, posebno zato što veze Izraela sa SDF/YPG sve više oblikuju tursku percepciju prijetnje grupe koju podržavaju SAD na sjeveroistoku Sirije.
SDF i ograničenja državne vlasti
Sporazum od 10. marta osmišljen je kako bi se olakšala integracija SDF/YPG u sirijske oružane snage do kraja 2025. godine. Međutim, napredak je zastao, a neslaganja oko mehanizma integracije pokazala su se nerješivim.
U srži zastoja leži fundamentalno razilaženje: snage koje podržavaju SAD nastoje sačuvati svoje postojeće bataljonske strukture i određenu mjeru autonomije, dok Damask insistira na individualnoj odluci boraca SDF-a u nacionalnu vojsku.
Nakon što su osigurali neviđenu autonomiju tokom građanskog rata, SDF/YPG je duboko nesklon da se odrekne vlasti koju vrši od 2012. godine. Snage s kurdskom većinom također su preuzele kontrolu nad ključnim pritvorskim objektima ISIL-a, kao i nad velikim dijelovima sirijskih resursa ugljikovodika, koji su strateška imovina koja dodatno jača njihov utjecaj i otpor centralnoj kontroli.
Ostaje neizvjesno da li Damask i SDF/YPG na kraju mogu postići kompromis koji bi spriječio sukob velikih razmjera. Sjedinjene Države pokušavaju olakšati dodatni dijalog u nastojanju da održe zamah prema nekom obliku integracije.
Produženje roka na 2026. godinu moglo bi objema stranama ponuditi odmak od situacije koji bi spasio obraz i smanjio rizik od dubljeg nacionalnog raskola. Ipak, sukobi između SDF/YPG i sirijskih vladinih snaga u Alepu 22. decembra iskazali su krhkost procesa i dubinu međusobnog nepovjerenja.
U međuvremenu, strpljenje Turske brzo nestaje. Ankara je jasno stavila do znanja da se, bez opipljivog napretka u integraciji, ne može isključiti obnovljena runda turskih vojnih operacija protiv SDF/YPG.
Uloga Tel Aviva u sjeveroistočnoj Siriji
Govoreći zajedno sa svojim sirijskim kolegom, Asaadom Hassanom al-Shaibanijem, na zajedničkoj konferenciji za novinare u Damasku na dan sukoba u Alepu, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan izjavio je da SDF/YPG “nemaju stvarnu namjeru da postignu značajan napredak u pregovorima o integraciji s administracijom u Damasku”.
Dalje je optužio grupu da provodi “neke od svojih aktivnosti u koordinaciji s Izraelom” i to opisao kao “glavnu prepreku” integraciji. Fidanova posjeta Damasku imala je dodatnu težinu, jer su ga pratili turski ministar odbrane i šef obavještajne službe.
Dostupni izvještaji sugeriraju da je vlada premijera Benjamina Netanyahua razvila indirektne, ali suštinske veze sa SDF/YPG kao dio strategije Tel Aviva za Siriju nakon Asada, koristeći grupu kao sredstvo za ograničavanje konsolidacije moći od strane relativno novih centralnih vlasti u Damasku.
Ipak, odnosi Izraela sa SDF/YPG su daleko manje direktni od veza Tel Aviva sa Druzskim frakcijama koje podržava Izrael u južnoj Siriji. Geografija je svakako ogroman faktor.
„Druzi žive u područjima blizu Izraela i unutar onoga što Izrael smatra svojom neposrednom sferom utjecaja. Sjeverna Sirija je daleko od tog konteksta“, objasnio je za The New Arab dr. Salim Çevik, gostujući saradnik Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove (SWP).
Veze Izraela sa SDF/YPG moraju se shvatiti u kontekstu uloge Sjedinjenih Država kao podržavaoca grupe u kojoj dominiraju Kurdi, dodao je.
„Ne postoji realan scenario u kojem bi Izrael vojno štitio ili aktivno branio SDF od turske operacije. Što je još važnije, odlučujući vanjski akter u vezi sa SDF-om su Sjedinjene Države, a ne Izrael“, rekao je dr. Çevik.
„Washington tretira SDF kao dio vlastitog sigurnosnog okvira u Siriji. Izrael ne može smisleno podržavati SDF nezavisno od američke politike.“
Ankarine crvene linije i rizik od eskalacije
Poruka Ankare je nedvosmislena: neće ostati pasivna ako se SDF/YPG ne integriraju u sirijske oružane snage.
Ankara smatra YPG ogrankom Radničke partije Kurdistana (PKK) i označila je grupu koju podržavaju SAD kao terorističku organizaciju.
Iako i Sjedinjene Američke Države i Evropska unija slično klasificiraju PKK kao teroristički entitet, oni se ne usuđuju proširiti tu oznaku na YPG.
Smatrajući proxy državu povezanu s PKK-om, posebno onu koja koordinira s Izraelom duž svojih granica, ozbiljnom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, Turska je jasno stavila do znanja da neće tolerisati da takav entitet učvršćuje svoju poziciju.
Od augusta 2016. godine, Turska je pokrenula više vojnih operacija protiv grupe unutar Sirije, uz sve veće medijske spekulacije da bi Ankara uskoro mogla poduzeti još jednu.
„Apoistička kurdska država neprijateljski nastrojena prema Turskoj oduvijek je od strane većine turskih nacionalista viđena kao dio Velikog izraelskog projekta, koji ima za cilj okupaciju područja od jugoistoka Turske, gdje je PKK uglavnom djelovao, do Nila. Netanyahuova otvorena podrška YPG-u pogoršala je ovu ideju“, primijetio je dr. Ali Demirdas, analitičar sa sjedištem u SAD-u koji se specijalizirao za tursku politiku, u intervjuu za TNA.
„S odlaskom Assada i uspostavljanjem vlade koju podržava Turska u Damasku, mnogi Turci smatraju da Turska sada de facto graniči s Izraelom na Golanskoj visoravni. Stoga će i turski i izraelski napori za regionalnom dominacijom vjerovatno rezultirati indirektnim, ako ne i direktnim sukobima“, dodao je.
Ulazak Saudijske Arabije
Saudijska Arabija i druge članice Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) igraju sve istaknutiju ulogu u postasadovskoj Siriji, ne samo kao ekonomski investitori, već i kao politički i diplomatski partneri Damaska.
S obzirom na to da je Rijad sada blisko povezan s tursko-katarskom osovinom po pitanju Sirije, Saudijska Arabija i Turska su jedinstvene u svom protivljenju izraelskim naporima da fragmentiraju i oslabe zemlju.
„Sve je jasnije da je Turska jedina regionalna sila koja ima sposobnost, a vjerovatno i spremnost, da se suprotstavi novoj izraelskoj hegemoniji u regiji, a posebno u Siriji“, rekao je za TNA dr. Karim Emile Bitar, predavač studija Bliskog istoka na Sciences Po Paris.
„Također, u kontekstu gdje postoje sve veća rivalstva između Saudijske Arabije i UAE u Jemenu, Sudanu i drugdje, Turska ima nešto zajedničko sa Saudijskom Arabijom uprkos rivalstvu unutar sunitskog islama“, dodao je.
„Ono što im je zajedničko jeste da su oboje odlučni da učine sve što mogu kako bi očuvali jedinstvo i teritorijalni integritet Sirije u vrijeme kada Izrael sve više pokušava da se dodvorava i koristi egzistencijalnu tjeskobu manjina, a to bi moglo dovesti do fragmentacije u regionu.“
Saudijski zvaničnici, kao i njihove turske kolege, pozivaju međunarodnu zajednicu da izvrši pritisak na Izrael da zaustavi agresiju protiv Sirije nakon promjene režima, istovremeno podržavajući ukidanje američkih sankcija Damasku od strane Trumpove administracije – potez za koji su i Ankara i Rijad uspješno lobirali početkom ove godine.
U tom smislu, Saudijska Arabija i Turska dijele viziju snažne, ujedinjene sirijske države. To je u direktnoj suprotnosti sa željenim ishodom Izraela.
„Turska ne djeluje sama u ovom nastojanju. Saudijska Arabija je barem jednako važan akter kao i Turska u pokušaju da utiče na politiku Washingtona prema Siriji, i obje zemlje ulažu značajne diplomatske napore u guranju SAD ka stabilizaciji, funkcionalnosti države i teritorijalnoj koherentnosti. Izrael ide u suprotnom smjeru, naglašavajući obuzdavanje i sprječavanje rekonstrukcije sirijske države“, komentirao je dr. Çevik.
Bitka za Siriju je daleko od kraja
Skoro 13 mjeseci nakon Assadovog pada, Sirija više ne izlazi samo iz građanskog rata. Ona se rekonstruiše usred intenzivnije borbe između konkurentskih regionalnih vizija.
U srži ovog takmičenja leži oštar izbor između konsolidacije moći u vladi predsjednika Ahmeda Al-Sharaa i fragmentacije. Turska, u savezu sa Saudijskom Arabijom, Katarom i drugim zaljevskim monarhijama, ulaže diplomatski i politički kapital u obnovu ujedinjene sirijske države sposobne da vrši suverenu vlast na svojoj teritoriji.
Izrael je, nasuprot tome, u potpunosti posvećen sprečavanju upravo takvog ishoda, favorizujući Siriju previše fragmentiranu da bi se suprotstavila agresiji Tel Aviva bez granica i njegovoj težnji za regionalnom hegemonijom.
Neriješeni status SDF/YPG postao je kritična tačka u ovom rivalstvu. Kako integracija zastaje i međusobno nepovjerenje se produbljuje, rizik od pogrešnih procjena raste, posebno kako Ankarino strpljenje nestaje.
Iako Washington ograničava indirektni utjecaj Izraela na SDF/YPG, veze Tel Aviva s tom grupom su ipak zaoštrile percepciju prijetnje Turskoj i povećale rizike od sve direktnijeg tursko-izraelskog sukoba oko post-Assadove Sirije.
Gledajući prema 2026. godini, ključna varijabla je kako će se Trumpova administracija nositi s rastućim tenzijama između Turske i Izraela.
Hoće li Bijela kuća ispuniti svoju izjavljenu obavezu bliske saradnje s Turskom i Sirijom ili će dozvoliti Netanyahuu da odriješi ruke u provođenju agende “Velikog Izraela” bit će odlučujuće u određivanju hoće li post-Assadova Sirija postići veću stabilnost i jedinstvo pod svojom vladom usklađenom s Ankarom ili će se fragmentirati u odvojene entitete, podsjećajući na Jugoslaviju 1990-ih.
(TBT)
