Jerusalemski list tvrdi da će kontroverzna organizacija Muslimansko bratstvo pokoriti Evropu. Zapravo, pogledajte oko sebe, već su počeli, aludira se u komentaru. A jedini je otpor toj “invaziji”, prema njima, napravila Austrija. No, prije nego što prenesemo stavove komentatora, evo i uvoda u cijelu priču.
Donald Trump ponovno je uzdrmao raspravu o islamizmu, ovaj put potezom koji bi – ako se prelije preko Atlantika – mogao duboko promijeniti odnos Evrope prema Muslimanskom bratstvu. Podsjetimo, krajem novembra američki je predsjednik potpisao izvršnu uredbu kojom se pojedini ogranci Bratstva proglašavaju stranim terorističkim organizacijama i posebno označenim globalnim teroristima. Riječ je o potezu koji, barem zasad, cilja konkretne strukture u Egiptu, Jordanu i Libanonu, ali su sami autori komentara u The Jerusalem Postu uvjereni da se taj proces teško može zaustaviti na samo tri nacionalne podružnice. Otvoren je, smatraju, pravni i politički okvir za širu kampanju protiv organizacije koja se desetljećima predstavlja kao “umjereni” islamistički pokret, a istodobno gradi paralelne strukture moći u arapskom svijetu i na Zapadu.
Za Edmundа Fitton‑Browna, bivšeg britanskog ambasadora u Jemenu, i Erana Teboula, izvršnog direktora izraelske organizacije Hetz for Israel, ključna je pozornica upravo Evropa – kontinent na kojem se, po njihovu sudu, Muslimansko bratstvo najudobnije smjestilo. Njihov komentar polazi od neugodne teze za europske liberale: političke i građanske slobode na kojima počivaju demokratije, od slobode govora i vjeroispovijesti do prava na udruživanje i političku participaciju, postale su istodobno i alat u rukama organizacije čiji je krajnji cilj erozija istih tih sloboda. Bratstvo je, pišu, ušlo kroz otvorena vrata – preko studentskih udruženja, kulturnih centara, humanitarnih zaklada, medijskih projekata – te se postupno pretvorilo u infrastrukturu koja oblikuje javno mnijenje i pritišće vlade, a da pritom ostaje izvan dosega klasičnih protivterorističkih instrumenata.
Središnji lik u toj priči je davno preminuli, ali ideološki i dalje utjecajan Jusuf al‑Qaradawi, teolog i dugogodišnji “mozak” Bratstva. Još 2007. godine u Dohi je hladnokrvno skicirao strategiju koja danas, u očima autora, izgleda gotovo proročanski: “Islam će osvojiti Evropu bez mača i bez borbe…” Nije to bila puka retorička figura, nego proračunati plan koji se oslanja na tri stupa – obrazovno‑karitativnu mrežu koja privlači, financira i disciplinira sljedbenike; ideološki aparat smješten u džamijama, nevladinim udruženjima i političkim platformama; te demografsku prednost, oslonjenu na niže europske natalitete u odnosu na veće muslimanske obitelji. Dok se europske vlade bave kratkoročnim krizama, od migracija do energetike, Qaradawijev “trokut osvajanja” djeluje u vremenskom okviru od jedne ili dvije generacije.
U tom kontekstu Trumpova odluka ne izgleda kao izolirani američki hir, nego kao signal mogućeg novog zapadnog pristupa. U nizu arapskih država Bratstvo je već godinama na crnoj listi: Egipat ga je nakon rušenja Morsijeve vlasti proglasio terorističkom organizacijom, pridružile su mu se Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, a nedavno i Jordan. Zajednička im je procjena da se iza vjerske retorike krije politički projekt rušenja sekularnih ili monarhističkih režima i uspostave islamističke vlasti, bilo kroz izbore, bilo kroz nasilje. U Bruxellesu, Berlinu ili Parizu taj se narativ dugo odbacivao kao represivna propaganda autoritarnih režima, ali Fitton‑Brown i Teboul upozoravaju na to da su upravo te “autokratije” godinama provodile diplomatsku kampanju upozoravajući na islamističke baze u Londonu, Beču ili Stockholmu – i da su često nailazile na slijeganje ramenima.
Evropa, za razliku od arapskog svijeta, ima samo jedan izuzetak: Austriju. Beč je nakon niza napada i razotkrivanja mreža odlučio zakonski zabraniti Muslimansko bratstvo kao ekstremističku organizaciju, uz paket mjera protiv političkog islama, od pojačanog nadzora financiranja do zabrane simbola. Katastrofični scenariji koje su kritičari tada prizivali – masovna radikalizacija, raskol s muslimanskom zajednicom, urušavanje društvene kohezije – nisu se ostvarili, tvrde autori; umjesto toga, austrijske vlasti dobile su jasniji pravni okvir za razlikovanje konzervativne religioznosti od organiziranog islamizma. Usporedba s ostatkom kontinenta, gdje Bratstvo djeluje kroz široku lepezu nevladinih organizacija i lobističkih struktura, služi kao argument da se problem može adresirati i bez odricanja od temeljnih prava.
Za Fitton‑Browna i Teboula stvarna dilema nije između sigurnosti i slobode, nego između kratkovidnog komfora i dugoročne političke zrelosti. Trumpov nalog, koliko god bio kontroverzan, pokazuje im “autoritet i odvažnost” zapadne države koja je spremna imenovati islamističku prijetnju i koristiti postojeće pravne instrumente kako bi je ograničila. Europa, tvrde, zasad reagira bojažljivo: više se boji optužbi za islamofobiju nego posljedica toleriranja organizacija koje otvoreno govore o “osvajanju” kontinenta, pa makar i mirnim sredstvima. U tom se ogledalu prelamaju i unutarnje slabosti europskih demokracija – fragmentirana politička scena, kratki izborni ciklusi, ovisnost o koalicijama – koje otežavaju donošenje dugoročnih i nepopularnih sigurnosnih odluka.
Njihova je poruka Zapadu jednostavna, ali oštra: ako su sloboda govora, vjere, medija i udruživanja temelj evropskog poretka, tada se taj poredak mora naučiti braniti i od onih koji te slobode koriste kao poluge za njegovo potkopavanje. To, u njihovoj viziji, ne znači lov na vještice protiv muslimanskih zajednica, nego precizno ciljanje struktura Muslimanskog bratstva – od financijskih tokova i front‑organizacija do političkih lobija – kroz zabrane, sudske procese i transparentan nadzor. Trumpov nalog vide kao početak nove faze: ako Sjedinjene Države formalno označe Bratstvo terorističkom organizacijom, europskim će se vladama drastično suziti prostor za izbjegavanje pitanja. Pitanje je samo hoće li reagirati dok još mogu birati vlastiti tempo – ili će, kako autori upozoravaju, biti prisiljene odgovoriti tek kada “dugu igru” Muslimanskog bratstva postane nemoguće ignorirati.
(TBT)
