Kada je turski predsjednik Recep Tayip Erdogan ušao u Bijelu kuću krajem septembra, trebao je izaći iz nje kao pobjednik. Erdogan je turskoj javnosti predstavio veličanstvenu viziju turskog liderstva na Bliskom istoku, ali ta vizija je sve više bila zamagljena sumnjama. Domaći disidentski pokreti i ekonomske nevolje zahtijevali su Erdoganovu stalnu pažnju što je zatamnjelo njegovu 23- godišnju vladavinu. Uspjeh proturski opozicionih snaga u svrgavanju režima Bašara al-Asada u Siriji prošlog decembra izgledao je kao zlatna prilika za proširenje turskog utjecaja, ali je postalo jasno da je monumentalni zadatak obnove Sirije izvan moći same Turske.
Činilo se da angažiranje američkog predsjednika Donalda Trumpa može pružiti podršku koju je Erdogan trebao. Iako su Ankara i Washington donedavno imali nesuglasica, uključujući one oko turske kupovine ruskih raketnih sistema i ponovljenih upada u Siriju, Trump je vidio u Erdoganu partnera koji može pomoći u stabilizaciji Bliskog istoka. Turska je imala utjecaj na Hamas, što bi moglo biti korisno tokom američki predvođenih pregovora o primirju sa Izraelom, a Turska je mogla podržati napore za održavanje mira i obnovu u Gazi i Ukrajini. Trump, za razliku od svojih prethodnika, činio se da cijeni Erdoganov brend autokratizma i njegovo vješto geopolitičko balansiranje, više puta ga nazivajući „prijateljem“ i „veoma jakim liderom“. Turski zvaničnici su se, sa svoje strane, ponadali da obonova partnerstva sa raspojasanim Trumpom mogu pomoći Turskoj da podigne svoj ulog na Bliskom istoku.
Na prvi pogled, činilo se da su dobili ono što su željeli. Nekoliko dana nakon Erdoganovog posjeta Washingtonu, turski šef obavještajne službe Ibrahim Kalin pridružio se pregovorima u Egiptu o primirju u Gazi – Turska je dugo podržavala palestinsko pitanje, ali ovo je bio prvi put da se Ankara formalno uključila u izraelsko-palestinske mirovne pregovore. Kada je sporazum o primirju potpisan 13. oktobra, Erdogan je stajao pored Trumpa i lidera Egipta i Katara. Za Erdoganove pristalice, njegovo učešće bilo je visoko simbolično. Prije više od 100 godina, general Edmund Alenbi vodio je britansku vojsku u Jerusalem, okončavajući četiri stoljeća osmanske vladavine. Ali sada se Turska vratila. U posljednjih nekoliko godina, turske trupe su bile aktivne u Iraku, Libiji i Siriji. Ulaženjem u centar političke scene u Svetoj Zemlji bilo je konačno preuzimanje turske historijske uloge na Bliskom istoku.
Ili barem tako bi Erdogan htio da Turci vjeruju. U stvarnosti, turska moć do sada nije odgovarala Erdoganovim aspiracijama da uspostavi regionalni poredak sa Turskom kao liderom. Trumpov zagrljaj je ugodan za optiku, ali zbog njegovog impulsivnog, prevrtljivog vanjskopolitičkog pristupa prosto je nevjerovatno da će ojačati turski utjecaj u regiji, ili da će uvjeriti ostatak Bliskog istoka da ga prihvati. Sama Turska se suočava sa previše unutrašnjih problema, uključujući napetu ekonomiju i ispražnjenu državu, i previše vanjskog otpora, posebno od samouvjerenog i agresivnog Izraela, da bi izgradila regionalni poredak na ankaraskim uslovima. A ako Erdogan ne može ostvariti svoju obećanu novu eru turske moći, domaći pritisci sa kojima se suočava mogu porasti dok Turska nastavlja svoju stratešku plutanju u sve nesigurnijem svijetu.
DUBOKA STRATEGIJA
Erdoganov geopolitički projekat počiva na jednostavnoj ideji: Turska je više od obične srednje sile I predodređena je da vodi širi Bliski istok. Sedam dana nakon Asadovog pada, Erdogan je proglasio da je „Turska veća od Turske“, da „kao nacija ne možemo ograničiti našu viziju na 782.000 kvadratnih kilometara. Turska ne može pobjeci od svoje sudbine“, nastavio je. „Oni koji se pitaju šta Turska ima s tim u Libiji ili Somaliji ne shvataju ovo.“
Postoji neka istina u Erdoganovoj viziji, ali i jaka doza mitologiziranja. Unutar zemlje, moćna propagandna mašinerija vlade gura kampanju „ Tursko stoljeće“ i popularizira ideju da je Turska suđena za veličinu. Osmanskog Carstva, nekada ismijavanu od strane političke elite moderne Turske kao relikt propadanja, rehabilitirano je kao model reda i pluralizma. U televizijskim serijama, kvazi-akademskim konferencijama i čak jelovnicima restorana koji navode stavke poput „sultanovog užitka“, osmanska era se pojavljuje kao „zlatno doba“, jedno koje je na kraju okončano stranim intrigama i unutrašnjom izdajom.
Turski sigurnosni establishment, centraliziran pod predsjedništvom od kada su promjene u ustavu stupile na snagu 2018. godine, takođe prihvata ideju turskog regionalnog liderstva. Vojska, nekada bastion suzdržanosti, sada ističe turske napredne odbrambene postaje u Iraku, Libiji, Siriji i istočnom Sredozemlju. Nedavni komunikéi Turskog nacionalnog vijeća za sigurnost ističu tursku stabilizirajuću ulogu i odgovornosti u ovim mjestima, takođe kao i njenu spremnost da pomogne na stbiliziranju Gaze. U privatnim diskusijama, turski zvaničnici opisuju Tursku kao garant stabilnosti od Kavkaza do Levanta, naglašavajući usklađenost zemlje sa prijateljskim režimima.
Pod Erdoganom, Turska je zaista proširila svoje regionalno prisustvo. Njen vojni utjecaj se proteže preko Kavkaza, Levanta i dijelova Afrike dok projektira pomorsku moć u istočnom Sredozemlju i Crnom moru. Tokom prošle decenije, Ankara je potpisala obrambene i sigurnosne partnerstva sa Albanijom, Alžirom, Azerbejdžanom, Bosnom, Etiopijom, Libijom, Nigerom, Pakistanom, Katarom, Somalijom, Sirijom i Tunisom. U Libiji, Turska zaključuje ekonomske dogovore i pruža sigurnosnu podršku, uključujući obuku za provođenje zakona i vojsku. Godine 2020., Turska je podržala azerbejdžansku vojnu intervenciju da ponovo osvoji teritoriju od Jermenije, a nakon toga turske kompanije su igrale vodeću ulogu u obnovi i razvoju infrastrukture u novo osvojenim područjima. Turska sada želi normalizirati odnose sa Jermenijom takođe i stvoriti regionalni ekonomski pakt koji bi smanjio utjecaj Irana i Rusije na Kavkazu i proširio turski direktan pristup tržištu. Rastuća turska industrija odbrane takođe je dala Ankaru utjecaj sa svojim evropskim saveznicima i ulaznu kapiju na tržišta u Africi i Aziji. Pored dronova, krune turskih izvoza odbrane, privatni i državni proizvođači su proizvodili municiju, ratne brodove, rakete, tenkove i oklopljena vozila, i uskoro će dodati pravi borbeni avion na listu.
Dok traži utjecaj, Turska se posebno ne brine o domaćem upravljanju svojih susjeda, fokusirajući se prvenstveno na aranžmane koji unapređuju njene ekonomske i sigurnosne interese. U tom smislu, Erdoganova vizija danas je uža od agende koje je ranije postavila njegova vlada, poput „doktrine nula problema sa susjedima“ bivšeg turskog ministra vanjskih poslova Ahmeda Davutoglua. Ta ideja, koja je oblikovala turski regionalni pristup u ranim godinama Erdoganove vladavine, bila je da uravnoteži turske tradicionalne zapadne saveze sa istočnim proširenjem, poboljšavajući utjecaj zemlje na Bliskom istoku i u Africi pozicionirajući je kao regionalni model za demokratske reforme. Davutogluova politika se raspala tokom Arapskog proljeća, djelomično zato što se politička transformacija koju je Turska pokušala da gura u Egiptu, Siriji i Jemenu nije ostvarila. Sada, više nije demokratija, Turska je manje zainteresitrana za mijenjanje političkih sistema svojih susjeda nego što je zainteresirana da koristi tvrdu moć i transakcijske dogovore da promovira solidarnost među neliberalnim sunitskim režimima.
ISPIPAVANJE TERENA
Nedavno, Sirija je bila laboratorija za turske regionalne ambicije. Turska kontrolira velike dijelove sjeverne Sirije i izgradila je škole, bolnice i sudove u regijama koje su tokom Asadovog režima upravljale opozicione snage koje je podrzvala Turska. Haj'at Tahrir al-Šam, grupa koja je svrgnula Asada, dugo uživa tursku podršku. Od kada su HTS i njegov lider Ahmed al-Šara preuzeli kontrolu u Damasku, Turska je pomogla novom režimu sa obukom za sigurnost i opremom, upravljanjem granicom, humanitarnom pomoći, poljoprivrednom opremom i sjemenom, i hitnim popravkama na sirijskoj energetskoj mreži. Turske firme počinju da se natječu za građevinske, energetske i cestovne projekte unutar Sirije. Još više se odrazilo na Damask to što je Ankara uspješno lobirala Washington, Rijad i evropske prijestolnice da ukinu sankcije iz Asadovog doba.
Pojava prijateljskog režima u Siriji takođe je otvorila put Ankaru da oživi dormantni mirovni proces sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), separatističkom grupom koja je vodila decenijama dugoj pobuni protiv turske države. Erdoganova vlada otvorila je pregovore sa zatvorenim liderom PKK Abdullahom Ocalanom krajem 2024., bez sumnje ciljajući da privuče kurdske glasače na domaćim izborima. Asadovo svrgavanje u Damasku učinilo je nagodbu izgledajućom izvodljivijom. Dok su promaeričke Sirijske demokratske snage, koalicija sirijskih kurdskih milicijskih grupa sa vezama sa PKK, djelovale nezavisno u sjeveroistočnoj Siriji i komandovale značajnom vojskom, Ankara se bojala potencijalne sigurnosne prijetnje. Ta prijetnja je nestala kada je Asad otišao i SDF ušla u istraživačke razgovore sa i Damaskom i Ankarom – proces u kojem američki ambasador u Turskoj Thom Barack često djeluje kao posrednik – da odrede ulogu Kurda u upravljanju poslije-Asadove Sirije. Sporovi traju oko kontrole vodenih resursa i prihoda od nafte, obima političke autonomije kurdskog kontroliranog područja i uslovima za integraciju SDF u sirijsku vojsku, ali cijena neuspjeha pregovora je previsoka da bi itko odustao od pregovaranja.
Oživljeni mirovni proces sa Kurdima služi većoj strateškoj svrsi za Erdogana: daje mu razlog da olabavi kruti nacionalizam koji je definirao njegovu vladavinu tokom prošle decenije i da ponovo zamisli Tursku kao prikladnog regionalnog lidera. I Erdogan i njegov ultranacionalistički saveznik Devlet Bahčeli – koji je prvi javno pozvao na nastavak razgovora sa PKK, još u oktobru 2024. – sada opisuju tursko-kurdsko-arapski savez kao osnovu regionalne stabilnosti. Taj naglasak takođe im omogućava da evociraju sjećanje na višnacionalno Osmansko Carstvo. „Povijest“, nedavno je Erdogan objavio na X-u, „punjena je bezbrojnim primjerima uspjeha koje smo postigli kako kod kuće tako i u inostrnstvu kada su Turci, Kurdi i Arapi bili jedni i zajedno.“
Erdogan sada se nada da će demonstrirati višenacionalni – iako neliberalni – model upravljanja koji prima zajedničku raznolikost pod jakim sunitskim liderstvom. Ovo, vjeruju turski islamisti, bio je ključ uspjeha i dugovječnosti Osmanskog Carstva – i nedostatak sekularne turske republike. Nagodba u Siriji bi stoga ne samo dala Turskoj sigurnu južnu granicu i suzbila kurdske aspiracije za neovisnošću, već bi takođe pružila dokaz koncepta za turski predvođeni regionalni poredak.
Ako bi pregovori sa Kurdima zapeli u Turskoj ili u Siriji, cijela bi se struktura zaljuljala. Obnovljeni kurdski nemiri bi gurnuli Tursku da rasporedi svoje sigurnosne snage, iscrpljujući resurse potrebne za širu regionalnu diplomatiju. Nestabilnost u sjevernoj Siriji, štaviše, bi podkopala zahtjev Ankare da Turska može donijeti red gdje su drugi podbacili.
PRAZNA DRŽAVA
Ipak, čak i ako bi Ankara i Damask postigli aranžman sa Kurdima, Erdoganov san o uvođenju novog ‘turskog stoljeća’ počiva na krhkim temeljima. Za obične Turke koji se bore da spoje kraj s krajem, carske veličine djeluju daleko od svakodnevnih teškoća. Godine neortodoksne monetarne politike ostavile su Tursku sa strmim inflacijama i obezvrijeđenom valutom. Povratak na dužnost 2023. godine Mehmeta Šimšeka, bivšeg ministra financija, koji je ubačen da pomogne stabilizaciji ekonomije, vratio je neko povjerenje, ali inflacija ostaje tvrdoglavo visoka i povjerenje investitora nisko. Kao rezultat, Turska jednostavno nema ekonomski kapacitet da garantira obnovu Sirije – ili bilo koji drugi veliki regionalni projekat. Pa su turska fiskalna ograničenja prisilila novu sirijsku vladu da se okrene Kataru i Saudijskoj Arabiji da pokriju trenutne budžetske potrebe, poput plaća i penzija – pomak koji pojačava utjecaj Zaljeva u Damasku na tursku štetu.
Nakon dvije decenije, Erdoganov hipercentralizirani sistem upravljanja takođe je počeo patiti od svog vlastitog uspjeha. „Država počiva na ramenima otprilike deset dobrih muškaraca“, rekao mi je jedan viši zvaničnik. Ispod ovog malog kruga kompetentnih tehnokrata, vladine agencije su atrofične jer čišćenja i imenovanja bazirana na lojalnosti brišu institucionalno znanje. Donošenje odluka je koncentrirano u predsjedničkoj palači, ostavljajući tursku birokratiju nesposobnom da razvije I izvršava svoje politike ili kapacitete. Prava strategija regionalnog utjecaja zahtijevala bi od Turske da ima državni aparat sposoban za održano ekonomsko angažiranje, diplomatsku koordinaciju i strpljivo upravljanje političkim tranzicijama – u Libiji, Siriji i drugdje – ne samo epizodične demonstracije vojne snage. Trneutno Ankari jednostavno nedostaje institucionalna mašinerija da odgovari svojoj ambiciji.
Politički, Erdoganova baza se suzila čak i dok se njegova kontrola zatezala. Opozicija je osvojila lokalne izbore 2024., sa Erdoganovom partijom koja je dobila samo 35 posto glasova, što je njen najgori rezultat od dolaska na vlast 2003. godine. Arest gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamogluja u martu 2025. zbog optužbi za korupciju i naknadni aresti više od tuceta drugih gradonačelnika pripadajućih glavnoj opozicionoj partiji široko su viđeni kao politički motivisani. Oni su takođe otkrili nesigurnost vlade: više nesiguran da može osvojiti izbore, Erdogan je pretvorio pravni sistem u malj da razbije svoje protivnike.
Erozija podrške za Erdoganovu partiju na kraju ograničava njegove regionalne aspiracije. Pravo liderstvo na Bliskom istoku zahtijevalo bi kontinuitet. Turska obećanja ekonomske pomoći moraju biti kredibilna i njeni diplomatski angažmani održani. Državni biznisi elita, koji je još uvijek uglavnom prozapadno i liberalno orijentirani, takođe moraju probuditi, što je malo vjerovatno da će učiniti dok tursko geopolitičko usklađivanje ostane neizvjesno i njegov domaći kurs neliberalan. Ankara ne može ponuditi garancije bilo kakve vrste sa pitanjima koja vise o tome ko bi mogao naslijediti Erdogana i da li će njegov medeni mjesec sa Trumpovom administracijom trajati.
IZRAEL KAO SPOILER
Najdirektniji vanjski izazov Erdoganovoj viziji je produbljujuće rivalstvo Turske sa Izraelom. Tokom prošle godine, Izrael se pojavio kao regionalna hegemonija nakon svog rata sa Iranom i vojnih kampanja unutar Libana, Katara i Sirije. Jednostavno rečeno, Izraelova nedvosmislena vojna dominacija i proširujuća mreža sigurnosnih partnerstava čine teškim za Tursku da kredibilno artikulira turski predvođeni poredak u Levantu i dalje. Mnogi u Turskoj nisu sretni što vide da Izrael dobija utjecaj u regiji, sa istinskim javnim gnjevom nad Izraelovim ratom u Gazi koji je visok i proteže se daleko izvan Erdoganove baze. Ovo javno raspoloženje ohrabruje Ankaru da zauzme pozicije protivne Izraelu, čak i kada to komplicira tursku regionalnu diplomatiju i odnose sa Washingtonom. Izrael, sa svoje strane, ne želi da vidi Tursku kako oblikuje regionalnu politiku, posebno s obzirom na turkusku podršku Hamasu i kritiku izraelskih vojnih operacija. Neki Izraelci se takođe boje da bi turski predvođena sunitska os mogla podkopati Izraelove napore da drži svoje susjede pod kontrolom.
Ali glavni njihov sukob je oko Sirije. Nakon pada Asada, Izrael je odlučan spriječiti bilo koju vanjsku silu – posebno neprijateljsku Tursku – da konsolidira kontrolu nad Sirijom i pomogne novoj vladi da izgradi vojni i politički aparat sposoban da prijeti Izraelu na sjevernoj granici. Duboko sumnjičav prema Šarainoj vladi, Izrael je tražio vojnu kontrolu nad više od 100 kvadratnih milja tampon zone unutar Sirije. Erdogan, međutim, vidi Damask usklađen sa Turskom kao ključnu kariku svoje regionalne vizije. Ova dva pristupa su neizmirivi. Turska želi jaku i centraliziranu sirijsku vladu koja može osigurati cijelu svoju teritoriju, donijeti stabilnost, suzbiti bilo kakav anti-turski militantizam na sjeveru i učvrstiti Siriju čvrsto unutar ankaraske orbite; Izrael preferira da Sirija ostane decentralizovana, sa autonomijom za svoje Druze i kurdske manjine, da je spriječi da postane dovoljno moćna da izazove Izrael.
Ovi konkurentski projekti stavili su turske i izraelske snage i proxyje na put kolizije. Dok svaka zemlja pokušava oblikovati postasadovski poredak u svoju korist, njihovi vojni utjecaji i aktivnosti obavještajne službe sve više se preklapaju, pojačavajući rizik od konfrontacije. Tenzije su već počele: u aprilu, Izrael je bombardirao lokaciju označenu za tursku bazu u sirijskom gradu Palmiri. Turska i Izrael konačno su uspostavili liniju za krize da izbjegnu direktne sukobe između svojih vojski, ali ovo je tanka zaštita kada obje strane testiraju granice uticaja jedna druge, a šire diplomatske i političke veze ostaju zamrznute.
Rivalstvo se proširilo i izvan Sirije. Glasna kritika Ankare izraelove kampanje u Gazi, njena podrška palestinskom pitanju i međunarodnim pravnim slučajevima da se izraelski zvaničnici odgovaraju za ratne zločine, i Izraelova proširujuća obavještajna partnerstva sa Grčkom i Kiprom stvorili su širi procjep. Dok se i Turska i Izrael boje obostranih regionalnih ambicija, vjerovatno će ostati zatočeni pred sigurnosnom dilemom – svaka tumačeći poteze druge kao prijetnje, odgovarajući pretjeranom retorikom i pretjeranim kontra-mjerama, uključujući proxy aktivnosti u Siriji, i time produbljivati upravo nesigurnost koju žele izbjeći.
Erdoganu ovo rivalstvo nameće plafon. Turska koja je preokupirana izraelskim aktivnostima u Siriji ne može u potpunosti nastaviti svoju širu agendu u regiji. Bila bi prisiljena da skrene vojne, diplomatske i finansijske resurse prema suzdržavanju Izraela umjesto gradnje saveza i institucija koje su esencijalne za napredovanje koherentne ekonomske i političke vizije.
TRUMP KAO POSREDNIK
Trump je pomogao Erdoganu prodati svoju viziju Bliskog istoka dajući turskom predsjedniku ono što želi: vidljivost u regionalnoj diplomatiji i povišeni status kao američkog sigurnosnog partnera. U izvanrednom promknuću Erdoganovih neoosmanskia aspiracija, Barack je čak razmišljao o osmanskom millet sistemu, u kojem su raznovrsne etničke i religijske zajednice dobile autonomiju u pogledu unutrašnjeg upravljanja ali su na kraju bile lojalne caru, kao modelu za moderni regionalni poredak.
Dok su prošle američke administracije vidjele turski potragu za zonom utjecaja u Iraku, Siriji i istočnom Sredozemlju kao prijetnju regionalnoj stabilnosti i američkim interesima, Trumpova administracija je pustila Tursku da proširi svoj utjecaj u Siriji i dočekala Tursku u regionalnoj diplomatiji. Uglavnom se slaže sa Ankarom o podršci centralnoj vlasti u Damasku, držanju iranskih vojnih mreža van Sirije i sprječavanju kurdske federalizma unutar zemlje. I čini se zadovoljnom da pusti Tursku da nastavi te ciljeve, oslobađajući Washington da okrene svoje diplomatske i vojne energije drugdje dok poboljšava dugo napete veze sa glavnim NATO saveznicima.
Ipak, odobrenje promjenljivog Trumpa ne pruža Turskoj mnogo osiguranja za nastavljenu američku podršku, niti mijenja osnovne realnosti. Izrael još uvijek drži vojnu dominaciju u Siriji. Trump, štaviše, bio je izrazito naklonjen izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahu, koji se žestoko protivi većoj turskoj ulozi u Siriji ili Gazi. Zaljevske monarhije takođe ostaju oprezne prema turskim ambicijama, i one mogu zakomplicirati turski projekat zadržavajući finansijsku podršku Siriji, usmjeravajući fondove za obnovu na načine koji marginaliziraju turske kompanije, ili smanjujući njihova obećana ulaganja unutar Turske. I turska ekonomija – krhka, zadužena i iscrpljena – ne može garantirati obnovu u Siriji i Gazi ili održati ekonomsku pomoć, diplomatska ulaganja i vojno prisustvo potrebno za osiguranje trajnog regionalnog utjecaja.
Erdoganova želja za turski predvođenim poretkom – Pax Turkeya – opstaje, ali temelji tog poretka ostaju krhki. Ako ne može isporučiti ovu veličanstvenu viziju, Erdogan riskira ciklus domaćeg pada, sa javnim razočarenjem i smanjenom legitimnošću koji dodatno opterećuju već slabu ekonomiju. Regionalni projekat namijenjen da pokaže turski preporod mogao bi umjesto toga postati podsjetnik na jaz između ambicije i sposobnosti. Erdogan bi mogao pobjeci iz ovog ciklusa proširujući svoj domaći politički šator, obnavljajući turske institucije i apelirajući na zemljine profesionalne elite i biznis zajednicu. Ali sve to bi riskiralo izlaganje njegove vladavine kritici i oslabljivanje njegovog čvrstog stiska na vlast. Erdogan može hraniti snove osmanskog sultana, ali moderna Turska ostaje opterećena svojim vlastitim dvorištem i zaglavljena u domaćim problemima. Iako će Ankara ostati glavni igrač u regionalnom poretku, i dominantan u Siriji, neće moći vratiti sat na vrijeme kada je bila jedina dominantna sila na Bliskom istoku.
(TBT)
