(Pismo Nisi br. 1)
Da je dopušteno pravljenje portreta, muslimani bi svaki dan crtali Muhammedov lik, a iznad njega bi, u to sam potpuno siguran, stavljali auru. Prema kazivanjima nekih od Poslanikovih savremenika, taj krug bajoslovne svjetlosti pravili su meleci iznad njegove glave u posebnim prilikama. Bila je bijela kao mlijeko, ili bijeložuta, ili bijela kao mjesečina, zavisi od prenosioca. Da li se taj krug priviđao istinoljubivim ashabima ili su oni bili darovani tom iznimnom sposobnošću, tim „oštrim vidom“, da gledaju u tu svjetlost, koja pada ispod melekanskih krila, kao njihov ‘arad , ili je ona sâm njihov džawhar , nije moje da o tome sudim. Na tim slikama, isto tako sam siguran, Poslanik bi – sa tom aurom, oivičenom zlatnom dijademom, ili možda iščezlom na platnu u beskraju fantastičnog sjaja! – letio na Mi'radž; prije toga vidjeli bismo ga sa njom u Haliminom zagrljaju, zatim u pećini Hira, ili ispred nje, pa u tminama pećine Sevr, kada je stajao iza golubičine mreže, a mogu samo zamisliti kolika bi ta aura bila na slici kada on –mir neka je s njim – seli u viši svijet! No, hvala Bogu, tog običaja kod nas nema. Ima ga, kao što znamo, kod kršćana obaju zakona: Isus, majka Marija, heruvimi, mučenici- svi imaju auru iznad glave, i to, koliko bar mene sjećanje služi, baš na svakoj slici miropomazanog Mesiha i blažene djevice Merjeme, koja ga je – mir neka je i s njim- začela Božijom riječju Kun! (Budi!).
Ja nisam ni evlija, ni eren…, ja nemam toga „oštrog vida“ da bih mogao proniknuti u svijet gajba, a i da sam ga kada zaimao, moji bi ga grijesi zatrpali, zamračili svojom prljavštinom; ja sam – i to najiskrenije kažem – jedan grješnik, i ako sam u Božijem pogledu velik ma kolik i jedan trun, onda je to upravo zbog toga što sam do krajnjih granica iskren čovjek. Obični Božiji rob, ponizan kao mrav pred Njim.
I samo toj svojoj iskrenosti mogu zahvaliti na kerametu koji sam doživio kada sam ugledao bijelu auru iznad glave svoga saborca, svoga sāhiba, svoga brata Omera Stupca – onoga dana, 12. augusta 1949-te, kada su nam izrekli presude i kada smo stali jedan naspram drugog u maloj, tijesnoj sali iza sudnice Osnovnog suda u Sarajevu. Začudo, bijasmo sami, kao da smo opet na suočavanju na zloglasnom IV. spratu, ukoliko ne računamo dva hladnokrvna drota koji su nas u stopu pratili. Omer je, prije samo pet-šest minuta, bio osuđen na smrt strijeljanjem, kao i još trojica naših saboraca, naše braće neprežaljene: Hasan Biber, Nusret Fazlibegović i Halid Kajtaz. (Njih trojicu su u međuvremenu izveli na neki drugi izlaz, nikad nismo saznali koji.)
Gledao sam u Omerovo malo, izmučeno tijelo obasjano tom čudnom, raspršenom, reći ću slobodno: Bogojavljenskom svjetlošću…koja se dizala iznad njegove glave kao kad se sunce, u rasprsu tek odgrnutog sjaja, pomalja iz magle iza dugine ležaljke…
Gledao sam u Omerovo malo, izmučeno tijelo… – začuđen kao da sam tog našeg saborca prvi put sreo u svome životu! Takvi, mršavi, u golom znoju – a na alidžunskom danu- ličili smo na dva brodolomnika: jedan vedar i nasmijan, a drugi smrknut i zabrinut; jedan pun snage i poleta, drugi smožden, slomljenih krila! Dva brodolomnika koje su morski talasi izbacili na obalu koja je, sa obje strane, nestajala pod beskrajnim, niskim i maglovitim horizontima!
Iz te raspršene svjetlosti izranjala je Omerova pojava iz Ćelovine: kada su nas pohapsili i iz sarajevskog CZ-a prebacili u Mostar samo radi jednog cilja – da gledamo toga pisca Proglasa koji je sada, na zatvorskom stubištu, visio obješen za jednu nogu i za jednu ruku, dok mu je glava dodirivala tlo, a u oči, iz kojih je curila sukrvica, štrcala mu, iskosa, hladna voda iz šlaufa…
Iz te raspršene svjetlosti izranjala je Omerova pojava sa istog stubišta, ali u drugačijem položaju: provukli su mu pušku pozadi i ispod koljena, probacili ruke ispod njih i zavezali ih za tu pušku, a čitavo njegovo malo, sklupčano tijelo objesili za sindžir uglavljen u plafonu tako da je ono visilo u zraku kao kakva korpa. – Gledajte tog vašeg borca koji je Muslimane pozvao na oružani otpor! – poručivali su nam tokom te šetnje od koje ti se lede kosti (a nisu dodavali: ukoliko dođe do trećeg svjetskog rata, koji se očekivao nakon Rezolucije Informbiroa)! Gledajte vašeg Mošu Pijadu! Ovako ćete svi skončati, mladomuslimanska paščadi!
Iz te raspršene svjetlosti izranjao je Omer koji visi u Bindungu: sa rukama svezanim pa obješenim za leđima, dok mu nožni prsti tek dodiruju pod uskog stubišta, zavučenog između čeličnih ograda, na kraju, s desne strane hola, sada na II. spratu robijašnice.
Iz te raspršene svjetlosti pred mojim očima izranjao je Omer obješen za jaku, dok mu iščašena desna ruka visi niz gornji dio tijela – suha kao grana zimi, nemoćna da ikad više napiše ma i jedan redak o Vjeri i slobodi našeg naroda… ( Sada, dok ovo diktiram i dok mi podsjećanje na Omera priziva poznati bol u mojoj sasušenoj ruci, pitam samog sebe…Odustajem, ovo ću izbrisati…Ipak neću…Da…, da: Omerova iščašena ruka…- hmm, hoće li mi oni koji ovo budu slušali… ili čitali… povjerovati… da sam ja, u tim trenucima dok mi je pogled zurio u iščašenu ruku moga brata, naslutio da ću i ja, jednoga dana, kao i svako ko podigne svoju desnicu da bi od zaborava sačuvao njihovu „inkviziciju bez Boga“ ili makar malo uz pomoć nalivpera propirio svjetlost islama, ostati sakat, bez svoje blagoslovljene pisarice?! Pošto ne mogu zatrti svjetlost Istine svojom riječju, ili svojom desnicom, oni, isti u svakoj epohi, kreću da fizički zatru one koji ljudskom rodu prenose Istinu.) – Gledajte tu ruku koja je ustala protiv bratstva i jedinstva „zbratimljenih jugoslovenskih naroda“, poručivali su nam Dekjanusovi idolopoklonici, gledajte tu ruku koja je, u Proglasu, zapisala:“Oslanjati se na prijateljstvo Srba i Hrvata, danas jä ikada, postalo je jasno svakom našem čovjeku koji je imao bilo kakvih odnosa s njima, da je to najveća glupost i zavaravanje samog sebe i svoje zajednice. I jedni i drugi pokazali su nam dovoljno svoje želje i namjere i mi im pored svih uvjeravanja i dokazivanja o njihovoj dobronamjernosti nikada nećemo povjerovati. Mi smo na to prinuđeni, tim više što nas i Kur'an, kao jedini vodič, na to opominje kad kaže:“Zar ćete vi prijatelje tražiti među nevjernicima…“ Vidjeli smo i osvjedočili se da ime Srbin ili Hrvat ne predstavlja ništa drugo nego samo jedan plašt ispod kojeg se krije krst i oštrica sa idejom: oboriti islam!“
Kroz glavu mi je prozujao onaj trenutak kada se, nakon što je tek bio preležao tifus u Koševskoj bolnici, vratio u Mostar, kao borac XII. brigade narodne odbrane, brigade koja je bila angažirana u progonu četnika odmah nakon završetka rata. – Pričao je, po običaju, zadihano, sa licem punim pjegica, dok je kolutao nemirnim zelenim očima, na mahfilama Cerničke ili Stupačke džamije: -Možete li zamisliti: hvatali smo samo one četnike po istočnoj Hercegovini koji su ubijali srpske komuniste, a nijednog koji je klao naš narod! Šta mi bî da se pobunim protiv toga na jednom času obuke pred desetarima, umalo glavu ne izgubih… – Jesi dijete – uzviknuo je uvijek oprezni Sadžid – pa tvoja brigada je bila puna dojučerašnjih četnika! Vrana vrani oči ne iskopa!
Iz te raspršene svjetlosti preda mnom je izranjao isti onaj Omer od prije sedam godina, kada smo se upoznali u Cerničkoj ili Stupačkoj džamiji, u maju 1941-e godine, sa istim razigranim i zelenim očima; svega me, po ko zna koji put toga dana, obli hladan znoj – jer ja sam se stidio:ovaj vječiti dječak, radoznao, naivan, velikodušan, k'o sunce čist u duši, odlazi u smrt, a ja ću i dalje živjeti. Svijete, zaustavi se: zar ti nije žao, znaš li kakav te tvoj jasmin u dječačkom liku zauvijek napušta, kako, pokošen u najljepšoj mladosti – vehne?! Ja koji sam ga, zajedno sa Sadžidom, upoznao sa Esom Karađozovićem i uveo u Organizaciju, koji sam mu davao ideje za Proglas, koji sam ga učlanio u Vrhovno vođstvo MM… ipak nastavljam živjeti, pa kako – tako, ali ću živjeti, sanjati, nadati se, možda se nekada i nečem i radovati, a on…?!
U takvom košmaru i zaduhi, naumpadoše mi njegovi roditelji. Njegov otac Mahmut-aga bio je do malo prije u sudnici. Da li će mu dozvoliti da još jednom vidi svoje dijete? Omer je u lice rekao sudiji Hadžikariću da se neće žaliti Dekjanusu (koji stoji iza Vrhovnog prezidijuma FNRJ-a), prema tome, ovo su posljednji dani, možda i posljednji sati njegova života, i jadni otac će, u to sam bio siguran, zatražiti da bar još jednom vidi svoga sina. Ali – kada će i da li će se to ikada dogoditi?
Na svoju presudu nisam ni mislio. Na svoje roditelje nisam ni mislio, na strah od novih Udbinih mučenja koja me sigurno čekaju zbog neodgovornog držanja na sudu nisam ni mislio…
Gledao sam u Omerovo dječačko lice, koje mi je uzvraćalo osmijehom; samo sam vidio da mi nešto govori, a nisam čuo ni jednu njegovu riječ…, zujilo mi je u ušima, drhtao sam kao golub koga je bura strmoglavila na zemlju, jedva stajao na nogama… Omer ponovi: – Čuješ li me, Tofa? Čuješ li me? – Čujem! – rekoh, tek tada došavši k sebi. – Da se halalimo, bolan ne bio! Šta ti je?! – Halal ti bilo ovog i Onog svijeta, brate. – I tebi, dragi moj brate Tofa! Ako sam te ičim… – htio je reći: povrijedio, ja ga prekinuh: – Ma nikad ničim… a i da jesi, halal ti bilo… nego, halali ti meni… – A gdje je Sadžid? – pitao je dalje. – Još ih ne izvode! Ako ga ne vidim, zamoli ga da mi halali, a i ja njemu… i Madžidu…, i Esi Karađozoviću… i svoj našoj braći sve halalim…Vidimo se, ako Bog da, u Džennetu…
Njegov drot, koji je dotle bio mrtav-hladan i koji nas je za tih nekoliko minuta mirno posmatrao, najvjerovatnije isprovociran ovim posljednjim njegovim riječima, ili na spomen osnivača naše organizacije za kojim su još tragali, pogleda ga očima punim mržnje, naglo zamahnu svojom ručerdom kroz auru iznad njegove glave, ščepa ga za jaku i odvoji od mene…, drugom rukom otvori vrata i odvede ga niz hodnik…Kao da i sad gledam kako Omer pokušava da se okrene, ali ga drot još jače odgurnu. Zatim, negdje na polovini toga hodnika, zaviše udesno, drot zakloni njegovo malo tijelo, i ono nestade iz moga vidika.
Kako sam već negdje rekao ili zapisao, Sadžidu su dali manju kaznu – da bi se mogli nastaviti iživljavati nad njim tokom dugih deset godina robijanja, kada je, kao i ja, kao i brojna druga braća, molio Boga da ga strijeljaju, da mu smrt prekrati muke! Godinama i godinama sam razmišljao – evo i ovog časa se pitam – zašto su Omeru dali smrtnu kaznu i, evo, ovo je moj konačni zaključak: ne zato što je on toliko radio za islam i slobodu…, radili smo svi mi iz Vrhovnog vođstva, imali svoje trojke i ogranke…, raznosili materijal, povezivali se od Mostara i Sarajeva do Zagreba, Trebinja, Tuzle, Banje Luke i Bihaća, od Istanbula do Kaira, itd., itd., – nego zato što je on zanosno, sa oduševljenjem i poletom radio, zato što je on, više nego iko od nas, sanjao… Šta? Pobjedu! Našu pobjedu! Pobjedu naše Ideje! On koji je pisao protiv dervišluka (zato što je smatrao da dervišluk pasivizira muslimane), zapravo, bio je derviš, politički derviš, derviš izvan svakog sistema, bez halke, bez tarikata, bez države…, poput Sadija Širazije…I on je to demonstrirao na sudu; on je, na pitanje suda da li se kaje za ono što je učinio, slavodobitno ustao sa klupe i, kao da pita sudiju i porotu, uzviknuo:- Pred vama da se kajem ?! Nikada! – Tim svojim ustajanjem i riječima on je, kao skalpelom, rasporio zavjesu njihove laži, on je zdrobio grom koji je išao na nas, na nas optužene, ali i na naš narod, on je naš vidljivi poraz pretvorio u blistavu metafizičku pobjedu, pobjedu koja je, u svojoj slavi i snazi, dolazila poslije njihova „treska groma“; on je svojim ilhamom, iz koga su se prolile te britke riječi, najavio naš dolazak u Povijest, poručivši silama tame da ćemo preživjeti u ovoj balkanskoj holuji i da će oni, a ne mi biti smrvljeni; on je nazirao, a ništa nije vidio; on je naslutio, on je vjerovao u ono što sluti, a oni su – možda i dio nas – sumnjali. Nikad nisam vidio Istinu u većoj snazi i moći! Pazi, Emine, „samo barbarski narodi nabujaju poslije pobjede,“ sjećaš li se našeg učitelja Igoa?…Oni su bili razularena, bezglava, nabusita bujica koja je potekla neposredno nakon olujne kiše i gràda, mi smo bili mali, bistri izvor koji je iznova potekao na ovoj zemlji i u ovom, XX. vijeku! „To je igra gdje dobija onaj koji gubi!“ Doboš je umukao u sudnici, Vjera je došla do riječi u ovoj zemlji, na Balkanskom poluotoku! Vjerovali mi u to ili ne… Ja sam vjerovao, i, siguran sam, svi smo mi vjerovali u to. I trojica preostalih osuđenih na smrt – vjerovali su u to, i oni su sa tom pobjedničkom pjesmom otišli u smrt, na Onaj svijet!
Bahuljajući u svoju propast, oni su nam se osvetili svima – hladnokrvno, nemilosrdno.
A onda…, pogledaj sjaj naše pobjede, pogledaj taj sjaj u tami: kad je izgovorio svoje odlučno Nikada, Omer se okrenuo prema svome ocu Mahmut-agi i poručio mu, poručio našoj historiji, vijekovima koji dolaze, našim budućim pokoljenjima… Omer se okreće i tiho… a to je bila rika našeg lava, lava morala i najčvršćeg jekina …, okreće se i kaže babi: – Babo, u istrazi sam pljunuo dječaka koga su mi doveli kao svjedoka da sam u njegovoj radnji ostavio Proglas! Učinio sam to da bih spasio to dijete, i njegova babu, a ne da bih ga ponizio i ne iz kukavičluka i straha. Molim te, babo, taj miraz koji bi meni pripao, kad budeš dijelio naše imanje, podaj tom dječaku – ne bi li mi halalio!“ To je bila pozlata na sav Omerov rad, na one njegove blistave riječi, pozlata njegova zanosa. To je bila naša pobjeda – pobjeda morala u ovoj bestijalnoj džungli u kojoj moćnici žderu ljude, u kojoj divlji zub jede travu, svakoga ko nije dio njihova bezbožničkog krda, krda leoparda i hijena…“Nikada Bog, koji uživa u antitezama, nije stvorio uočljiviji kontrast i izvanrednije suočenje!“ – to nije bilo samo na Vaterlou, to je bilo i u ovoj sudnici u Sarajevu!…To je bilo svitanje naše ideje…, našeg koncepta države čiji suverenitet proizlazi iz suvereniteta Boga – Stvoritelja ljudi i svih živih bića, države u kojoj je svet ljudski život, i ljudsko vjerovanje, i ljudsko potomstvo, i ljudska imovina…, a sa tim konceptom oživljavaju i oni koji su prosvijećeni i odgojeni, oni koji su u stanju da ga ostvare. Omer Stupac je bio svjedok toga koncepta ovdje, na evropskom kontinentu, svjedok i njegov vjesnik, na neki način, u plemenitoj diskusiji, premac piscu Jadnika i žestoki borac protiv diktature proleterijata jednako kao i protiv pangermanizma u njegovom njemačkom i srpskom i hrvatskom izdanju.
Nastavit će se…
/ Roman Ždralovi sa Istoka je štampan u tvrdom povezu, formata A5, obima 670 strana. Generalni distributer je Sova Publishing Sarajevo. Narudžbe možete izvršiti preko web strane www.dzemaludinlatic.com/
(TBT)
