U Boingovom avionu koji je letio prema njegovoj zemlji bilo je svega tridesetak putnika. Manje-više gastarbajtera. Raspričali su se čim su došli na čekiranje. Po izgovoru je – i danas, nakon toliko godina izbivanja! – mogao precizno odrediti iz kojega su kraja. Prestrašeni od buke i uzlijetanja, naglo su utihli, od straha su im igrale jabučice pod grlom jer se većina njih, kako je ubrzo razabrao iz njihova čavrljanja, prvi put vozi avionom. Gledao je i volio te svoje „vesele Bosance“, čak je, dok su uzlazili uza stepenice, poželio da im se, gore na platformi, nakloni i kaže: Dobro došli, i ja prvi put letim iz Beča za Sarajevo, ja vas toliko volim da sam zbog vas odrapio deset godina robije u Zenici i četrdeset godina se potucao po Austriji i cijelom Zapadu radeći u Demokratskoj alternativi, ako ste koliko-toliko prilježni čitalac Der Standarda, ili bilo kojeg drugog austrijskog lista, morate znati za Adil-bega Zulfikarpašića i mene, za našu borbu, ja sam većinu života patio i radio na tome kako bi naša zajednička zemlja Bosna, i vi u njoj, bili slobodni, Ma je li bogati, Ma zar ti tako ćelav? čuo ih je kako, gledajući ga odozdo, zakmečiše i sve otjeraše na šalu, sve dok jedan među njima nije prijeteći uzviknuo: Naša zemlja je Jugoslavija, Pazi ti šta govoriš, Živjela Jugoslavija, a ostali su zahurlali za njim: Živjelaaaa, onda su zaškrgutali kao pokvarena gramofonska ploča jer nisu bili sigurni da li treba nastaviti skandirati kao nekada, sve do ove godine: Tito, Partija, Mi smo Titovi, Tito je naš, i kad su došli sebi, zapjevali su Od Vardara pa do Triglavaaaa…Prošlo je to, neke stvari su se promijenile, nekada je JAT letio samo za Beograd, sada leti i za druge glavne gradove republika, čak i za Sarajevo…, idućeg mjeseca su izbori, prvi višestranački izbori u Bosni, moramo dodati ovo: i Hercegovini, ma koliko bilo nakaradno, dodali su nam ga Eu-ropljani, izreče u u ovoj riječi posprdno, kako se uvijek izgovara u intelektualnim krugovima u kojima se kretao, posebno u prisustvu Hrvata, na Berlinskom kongresu, druškane moj, jasno, sa ciljem da ovaj dio naše zemlje, jednoga dana, odvoje od nje i pripoje ga Hrvatskoj, velikoj Hrvatskoj, ali ko danas za to mari, niko, mi smo narod koji misli svojim instinktom za održanjem, a ne nekom iole dubljom političkom sviješću, nakrivo nasađeni Bošnjaci…Vidio je sebe kako se ugrizao za jezik, poklopio se ušima i okrenuo ustranu, Pih, baš sam ispao blećak, koji me đavo navede da se ovako provalim. Smrknuo se, potražio svoje mjesto i sa nijansom svoje urođene tuge slegnuo ramenima rekavši samom sebi: Nisu to više isti mentaliteti, njihov i moj, saleti ga ona ista njegova idée fixe: biologija čini svoje, svaki narod ima kulminacionu tačku u svome evolutivnom razvoju poslije koje pada naniže – i ide ka svome nestanku, taj naš apogej bio je…Hmm, da li je bio ili će tek biti, da li ovdje, u životu naroda, postoji regeneracija, da li smo mi neki izuzetak na Planeti, i u povijesti, jesu li društvene zakonitosti baš tako neumitne kao što je mislio Ibn Haldun, da li Bog djeluje isključivo preko njih, tih zakonitosti koje je Sam postavio u ljudsko društvo, ili ponekad interveniše i mimo njih, po Svojoj milosti, ili po Svojoj srdžbi, znanje o tome ipak pripada Njemu, neke stvari čovjek nikada neće saznati tokom svoga kratkog bivstvovanja na zemlji, ispod zvijezda…
Teufik Tofa Velagić sjedio je sam u redu, odmah do prozora, gledajući u svoju desnu nepokretnu ruku. Nebeski delfin izroni iz oblaka: ispod njegova trbuha pojaviše se žutokrvavocrvene-i-tamnozelene šume i polja isparcelisana u zelenožute i bijele ponjave između Austrije i Slovenskih gorica – preko kojih je tri noći i dva dana, prije trideset i tri godine, dodaj tome još bar dva mjeseca, pješačio dok nije stigao u azilantski centar u Feldkirchenu. I sad ih ponovo gleda, istina iz ptičije perspektive, gleda ih i na neki način i njih voli, zahvaljuje im za one trenutke kad mu je srce skakalo od radosti dok su ga primale pružajući mu svoju zaštitu i sagibajući se pred njim – slobodnim čovjekom, bez bukagija oko nogu…, i oko duše… Kuda leti ovaj avion, da li on ide pravo od Beča do Saraj'va, kao strijela, ili pravi široki polukrug iznad aerodroma i krajička Austrije pa tek onda, neosjetno, savije…možda za Mađarsku, a možda prema Mariboru i dalje, prema Zagrebu; jesu li ovo zaista Slovenske gorice ili mi se pričinja? onda bi tamo, desno, trebao biti Bleiburg, sad letim iznad mezara Ese Karađozovića, utemeljitelja našeg pokreta za slobodu, rahmet mu duši, ispruži dlan lijeve ruke i prošapta mu Fatihu, I on je ovuda bježao sakriven u zbjegu, ni u čijoj vojsci…Da li u kabini znaju ko je na njihovom letu? da li ih je neko obavijestio o tome? Sigurno jeste, tajne službe su razvile nove, diskretne tehnike, sve mogu upratiti i sve znaju; hoće li imati kakvih neugodnosti kad sleti u Saraj'vo? šta mu mogu, on dolazi iz najciviliziranije evropske države koja štiti prava svakog svoga građanina zu Hause und im Ausland, države u kojoj se više niko i nikada neće kažnjavati za misao i riječ; ako samo šta zucnu, on će, svojom lijevom rukom, jer desna nema druge funkcije osim da visi na ramenu, podići svoj zeleni pasport: Evo vidite koga vi zakerate u njegovom pravu na kretanje zagarantovanom, između ostalog, i Općom deklaracijom o ljudskim pravima Uena, nisam ja…; je li to Drava…, je li ono tamo Klagenfurt, je li to onaj most preko kojeg sam prešao kada sam, dvadeset i devetog juna Hiljadu devetsto pedeset i sedme, krenuo…vidi kako je malehan, a koliki je onda bio… sa perona na mariborskoj željezničkoj stanici…, prije trideset i tri godine, dodaj tome još bar dva mjeseca, druškane moj…? Sunce upeklo, ose izjedoše, žvrcnu te žestoko kad ti se napiju krvi, kao i uvijek ljeti pred grmljavinu i kišu…Kupio je Delo i stavio ga na vrh svoga torbaka – nek se vidi, nek misle da je Slovenac…, ustaknuo žuti kicoški šešir, upravio se ka prvom ili drugom neboderu koga je ugledao odmah iza stanice, otišao u njegov suteren, izašao do prvog sprata moleći Boga da ne sretne nijednog stanara, i nikog nije susreo, fala Bogu, i vratio se brzo, bez razgledanja, i tahmina krenuo ka planini čija su leđa izrastala iz grada, osvrnuo se za sobom tek nekoliko puta, kad se dograbio niskoga grmlja i šume…; sunce je zalazilo; fala milom Bogu, počelo je da sijeva negdje na sjeveru, negdje duboko u nebu, u Austriji, ne bi li udarila kiša…, i udarila je, malo poslije ljevalo je k'o iz kabla, sijevalo je i grmilo u mrkloj noći, k'o da ga je dragi Allah pitao kad će poslati munje i gromove i kuda će nacvrcani oblaci spuštati svoje mlazeve. Išao je i išao. Srce mu je tuklo kao u uhvaćenoga goluba.
Mislio je na oca: Bože, kolike sam mu brige naprtio na vrat, a bile bi mu i veće da sam ostao kod njega u Blagaju, opet bi me hapsili, možda i koknuli, pa šta bi onda…I mislio je na svoje drugove, na svoje drugove tamničke, na sedmericu njih koji su još ostali u Zenici: deset je sati, jedni su legli, nujni, iscrpljeni, gledaju bezvoljno u žarulju koja tuli iza svojih rešetaka na plafonu, Kasim-efendija dolazi iz Umivaone, promijenio je abdest, liježe pod ćebe i okreće svoje lice prema Kibli…, svi sada misle o njemu, Tofi, a odbijaju pomisao na dan kada će i oni skinuti svoje robijaške prnje i izaći preko praga…, jer to je jalova misao, to se nikada neće dogoditi, vjeruju oni koji su ovdje došli kao mladići, a sada su ubogi starci, ljudi promašenih života, nesretnici, prije će biti da će ih iznijeti mrtve, ali tamo preko onog drugog praga, ispod Zmajevca, i zatrpati negdje u kamenolomu pokraj rijeke Bosne kao što su zatrpali sve „političare“ koje je na robiji zatekla smrt…, dok se drugi vrte pred vratima, čekaju da zazvoni pa da se otvori plavosiva brava i po pethiljaditi put odu u noćnu smjenu, u željeznu prašinu, na istovar šljake, na Kernaru…, i oni misle o njemu, gdje li je sada Tofa, a do jučer je s nama ovdje bio, vrtio se, otpuhivao, pričao sam sa sobom, zurio kroz rešetke, zamotavao marendu: konzervu sardina i zdenku, u stare novine…A ko zna šta me čeka i na Zapadu, tuđa zemlja tuga je golema, no sve je bolje od života u gulagu… Nije moguće da me ne prate! Otkrili su me već na zagrebačkom Kolodvoru, kud li se on kreće u po bijela dana, sigurno opet nešto rovari protiv Države i Društva, šta on ima sa Slovenijom…Pod nogama su mu pucketali suharci, češale su ga grane, jedna ga je, odlomljena na sredini, oštro opahla po licu, preglasno je šuštio njegov šuškavac, samo da ne udari na stražara sa vučjakom, samo da mu je napipati žicu, onda nek pucaju, nema sile koja bi ga tada mogla zaustaviti, u torbaku nosi makaze, sakrivene u duplom dnu, raskrčio bi ma i mažino liniju i preskočio jē da je ne znam koliko visoka i široka… I mislio je na jednu ženu, na jednu jedinu ženu koju je volio, a koju mu je vjetar sudbine odnio ispred nosa u nepoznatom pravcu, i zauvijek. Zauvijek?! Ne zauvijek! I sad čuva nakšibendijsku silsilu koju mu je dala one večeri, one sudbonosne večeri na Buni, evo je, tu je, ah ne u džepu košulje, tu je bila pred polazak na put, prebacio ju je u šlajbek, Smeo sam se, uvijek se smetem kada me obuzme misao na nju, Ona, zapravo, nikad nije ni otišla od njega, uvijek su bili zajedno, i sada su zajedno, sada kada se on fizički još više udaljava od nje, kada će uskoro postati slobodan čovjek, i biće zajedno, i naći će jedno drugo…Još jednom je zastao u tišini šume sa čijih je grana cijedilo, pljusak je prestao, ali je padala sitna kiša i probadala tu tišinu hiljadama svojih uboda po lišću, da li su me upratili, uhvatiće me, legitimisati pa strijeljati, napisaće: ubijen na granici sa Austrijom usljed davanja otpora organima reda, vratiće me u kovčegu na Bunu i završena priča, Ona će reći: Eto, fala Bogu pa ne pođo’ za njega, šta mu ja mogu kad je samo tražio belaj za belajom, deverli glava, tak'a je prokleta politika kad obuzme čojeka, ja bi’ njemu bila zadnja rupa na svirali…Nikada to Ona ne bi rekla, nego bi rekla: Moj gazija postiže deredžu šehitluka, blago njemu, sad nek se odmara u rajskim baščama, umorio se ovdje, Bože, daj da i ja postignem istu deredžu pa da mu se pridružim…Išao je i išao, u noć, u duboku noć… Kao da je stigao do vrha planine? Oteščala, desna ruka je počela da ga boli. Sve je teža, kao da mu ona zaustavlja dah… Onda je silazio u dolinu, pa opet uzlazio…Davno je bilo, mnoge detalje progutao je zaborav, svako sjećanje jedanput zamre pa potpuno nestane, k'o da ga Bog ni dao nije, ali ne može zaboraviti trenutak kada je, u nekoj narednoj dolini, ugledao svjetlo, tamo pred zoru, i kada je pokraj sebe, skoro uz potkoljenicu, u travuljini, ugledao kamen od oko pola metra, bijelio se u praskozorju kao zub dinosaura, prišao mu je i zagledao se u njega, u osmo svjetsko čudo: pri vrhu su bile povučene dvije crne crte, među njima krupna tačka, ispod nje arapski broj 135, zatim rimski broj VIII, pa ćirilično i latinično CFPJ-SFRJ…, Ma ovo je granica, nigdje nikakve žice, a morala bi biti tu, sami Bog me vodio do ovoga mjesta k'o Musaa do blagoslovljenog ognjišća na brdu. Okretao se okolo kao luđak, gotovo da se grohotom nasmijao, od straha ili od sreće, pa se šćućurio, mora da je tu negdje vojnik-stražar, mora da me drži na nišanu i čeka da pokušam načiniti još samo jedan korak preko granice Jugoslavije…, ali nije bilo nigdje nikoga, ako je ovdje i postavljen vojnik na straži, kiša ga je otjerala, zavukao se pod neko drvo, zaspao u sijenu, ili je u ophodnji od kamena do kamena ,… i prešao sam, i velim sebi, k'o budala velim sebi: ako se sada nadnesem nad ovaj kamen, glava će mi biti u Jugoslaviji, a trup u Austriji, ovdje je granica između Imperije Zla i Slobodnog Svijeta, evo, Tofa prelazi tu famoznu čeličnu zavjesu dogovorenu na Jalti, Tofa prelazi iz Imperije Zla u Slobodni Svijet, Tofa ispunjava obećanje koje je sebi dao davno u Staklari: Ako ikada…, ali nije bilo vremena za igru i maskaru, potrčao je niz kišu kao da je vilen, kao da straža puca za mnom…, Hooj! Hoj-hoj-hoooj! evo me na Zapadu, nikad više u tamnicu, nikad više gušiti svoje misli u sebi, nikad se više bojati šmekera i milicije…Ali, drugovi moji iz tamnice, yā, sāhibeyi's-sidžni, Kasim-efendija, ma kako to vama izgledalo neuvjerljivo, možda i licemjerno s moje strane, što ja mogu, i moram, razumjeti…, odavdje ćemo raditi za svoju Ideju, bićemo na vezi, Allah je Zemlju učinio prostranom, svi su vjerovjesnici bili proganjani, činili su hidžru, ima tu neke nedokučive mudrosti zašto nijedna ideja ne može preživjeti u mjestu svoga nastanka, zašto mora da se izmjesti, zašto se neko drvce mora presaditi u drugom kraju da bi preživjelo i razvilo se, olistalo i počelo davati svoje plodove…, ne, nisam pobjegao na Zapad ni radi čega drugog osim da bih radio za Esrāri himem i za našu pokorenu zemlju…Evo me u Slobodnom Svijetu, govorio sam samom sebi hodeći nekim kaljavim putom, noseći svoju desnu ruku kao ranjenika koji se ne može ostaviti u borbi, ne obraćajući pažnju na svjetlo koje je gorilo u kući pokraj toga puta, Mihajlo, zvao je neki čovjek u mraku, Mihajlo, jesi li to ti? Nije Mihajlo, podviknuo sam, naši smo, Vidim, dobacio je čovjek, Svrati, zemljače. Bio je to Budimir Grujić, Srbin iz okoline Valjeva, oženjen Venecuelankom prije rata, vratio se sa sinom prošle zime u Jugoslaviju, posjetio rodbinu, i kad je trebalo da se legalno vrati ženi u Venecuelu, nisu mu dali, proglasili ga zapadnjačkim špijunom, sina mu prisilno regrutovali, on pobjegao od zatvora, sada – ni tamo ni ‘vamo, ima vezu, čeka da mu sin pobjegne u Austriju, pa će dalje skupa. Gore je granica bez čuvara?! upitao sam domaćina čim sam odahnuo, Varaš se, rekao je, pratili su te sve ukorak, ali sada nas ne strijeljaju kad prelazimo s jugoslovenske strane, međutim, ko pokuša ući u Jugoslaviju, biće strijeljan kao pas, to je prešutni dogovor između sila Zapada i Tita, i tako će biti sve dok Tito ne iskamči novi kredit od budalastih Engleza…I eto, nakon četeres’ i kusur godina…, zar ne vidite, tamnički moji drugovi, Sadžid je zaista bio u pravu: ne mi, nego Gospodar naš, Svojim svemoćnim dlanom, uklonio je plijesan i nacizma i komunizma sa Zemljine površine, pao je Berlinski zid, ostali zidovi ruše se kao kula od karata, Čerčil je znao šta radi, ipak je on nasamario i Ruse i Dekjanusa…Jugoslavija već vrije, samo što se nije raspala, oj, oj, oj, majko moja, šta ako pukne preko naših leđa, kao što je pucala uvijek do sada, jesmo li spremni za taj lom, razmišlja li iko o tome, ma ne, mi smo zaboravili politički misliti, kako stvari stoje, možda ćemo zažaliti za Dekjanusom, ipak nas je sada, nakon njegove smrti, više nego na početku njegove vladavine, i to je jedini pozitivan slučaj te vrste tokom svih ovih pet režima koji traju od Berlinskoga kongresa do danas; i pored svih zala koja nam je nanio, i pored toga što je iscrvotočio našu duhovnu srčiku, posuda u kojoj živi ta naša supstanca ostala je manje-više ista, opstali smo i ostali u njoj, načeti, ubijeni u pojam, sluđeni, ali – evo nas, tu smo gdje smo… Bosna, Bosna, zapljeskaše njegovi zemljaci, prepoznali su rijeku Savu, odgonetali koji su to gradovi koji su se bijeljeli ispod njih: Banjaluka, Bosanski Brod ili Derventa? Narod neizgovorenih riječi, imaju izoštren instinkt da izraze svoje mišljenje ili svoju ljubav samo kad su sigurni da ih drugi neće krivo pogledati zbog toga, i samo kada tim izrazom obuhvataju „i drugu Dvojicu.“ Jer kad su se, negdje nad srednjom Bosnom, ugledala naselja sa munarama, niko nije izrazio svoju radost – osim usamljenog putnika na mjestu do prozora, putnika koga je iznova zaboljela desna ruka. (…)
Nastavit će se …
/ Roman Ždralovi sa Istoka je štampan u tvrdom povezu, formata A5, obima 670 strana. Generalni distributer je Sova Publishing Sarajevo. Narudžbe možete izvršiti preko web strane www.dzemaludinlatic.com/
(TBT)
