Susret člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine dr. Denisa Bećirovića u Washingtonu sa trojicom senatora, Thomom Tillisom, Jeanne Shaheen i Jeffom Merkleyom, neki sarajevskimediji su okarakterizirali kao „šamar“ lobistima Milorada Dodika, pa i Dragana Čovića.
NAŠE LOŠE DIPLOMATE
Za ovakvu euforičnu ocjenu oni se refiriraju na to što je Bećirović rekao da pojedini lobisti, protivno svim činjenicama, pokušavaju nametnuti lažne narative o Bosni i Hercegovini. Oni pokušavaju namjerno svesti Bošnjake na vjersku skupinu i prikazati ih kao prijetnju. To je opasna propaganda koja je 1990-ih godina dovela do genocida nad Bošnjacima. Zato je bitno u SAD-u i u drugim važnim državama objasniti motive i opasnosti ove propagande.
Ovakav stav Bećirovića je zaista uvjerljiv i ma ko da su spomenuti senatori, mogao bi „piti vode“ u Senatu.
Ali, američkoj administraciji nije manjkalo informacija o političkim prilikama u Bsoni i Hercegovini, pa su ipak lobisti uspjeli skinuti sankcije Dodikovoj bulumenti, što se smatra diplomatskim presedanom.
Uz sve to, trenutna struktura sarajevskih diplomata od članova Predsjedništva Željka Komšića i Bećirovića, minsitar vanjskih poslova Elmedina Konakovića, do amabsadora u New Yorku i Washingtonu Zlatka Lagumdžije i Svena Alakalaja, bili su veoma agilni sa diplomatskih aktivnostima u SAD.
Još ako se uzme u obzir činjenica da Bakir Izetbegović za vrijeme svog mandata u Predsjedništvu nije niti jednom posjetio Washington, onda se sadašnjoj diplomatksoj posadi koja kormilari diplomatijom sa najvažnijim državnim partenrom SAD, nema šta bar formalno prigovoriti.
Ovo bi mogla biti pouka da se kvalitetnije vodila kadrovska politika, to jeste da nije bilo nepotizma i uhljebljivanja stranačkih kadrova, što je bila stara praksa SDA, Bošnjacima nije ni bilo potrebno lobiranje. No, na žalost, i aktualna vlast koja je raspoređivala svoje kadrove u diplomatiji, a to su upravo Komšić, Bećirović i Konaković, nastavila je tamo gdje je SDA stala. Tako da danas u diplomatskom svijetu, osim Damira Arnauta i Svena Alkalaja, amabsadora u Berlinu i Washingtonu, nema ozbiljnog ambasadora. Radi se mahom o trećerazrednim političarima, kerijeristima i stranačkim uhljebima.
To je krucijalan problem od kojeg hronično pati bosansko-hercegovačka diplomatija, uz dodatak Dodikovih i Čovićevih kadrova koji su u diplomatiju poslati radi subverzivnog djelovanja i secesionističke propagande.
KO JE IZLOBIRAO CLINTONA?
Da li će se ovaj trend loše diplomatije promijeniti teško je prognozirati. Ma ko dobio izbore, naredni mandat ministra vanjskih poslova neće pripasti Bošnjacima. Ako pobjedi Bećirović, od njega nije ni za očekivati da će birati kvalitetnije diplomate. Jer ako je sebi dopustio da mu Alija Tabaković bude šef kabineta, a preko njega su išle razne „štele“ za diplomatsko uhljebljivanje, onda se tu nema šta više pričati.
Ako pobjedi Izetbegović onda će njegova opsesija biti vraćanje odanih diplomata regrutiranih iz generacije „zelenih termita“ poput Abdulaha Skake, ili Bakira i Tarika Sadovića na izgubljene pozicije.
Stari bošnjački lobisti u svijetu su pomrli, a novi nisu stasali. Osim Nerminke Heljić, koja je bukvalno promjenil politiku Londona prema Sarajevu, nije izrastao ozbiljniji bosanski lobista u svijetu. Treba imati u vidu da baronesa Heljić nema nikakve veze sa sa bilo kojom strankom ili političarom iz Sarajeva. Sve što je učinilaza svoju domovinu, činila je iz patriotskih pobuda sama.
Treba se samo prisjeti plejade bivših komunističkih disidenata Adila Zulfikarpašića, Teufika Velagića, Bćeria Tanovića, Nedžiba Šaćirbegovića, Besima Velića, Hasana Karačija, Huseina Kansua i drugih bošnjačkih disidenata koji su ostvarili karijere i stekli velik ugled u zemljama gdje su živjeli (Švicarska, Austrija, Amerika, Kanda, Turska) i utjecali na svoje vlade da vode probosansku politiku. Njima se Sarajevo, kao ni sam Alija Izetbegović, ničim nije odužio niti zahvalio. Osim Zulfikarpašića i Velagića, svi su pomrli u tuđini gdje počivaju zaboravljeni od svojih sunardonjaka.
Radi razumjevanja njihvog doprinosa bosanskoj dilomatiji treba podsjetiti kako je hrvatski predsjendik Franjo Tuđman pokušao izlobirati Henrya Kissigera, nudeći mumilione dolara, dok je Slobodan Milošević bukvalno bio intimus sa Lawrenceom Eagleburgerom, državnim sekretarom u vrijeme Georga Busha starijeg. Dakle, lobiranje u Americi ne datira od Dodika.
Zanimljivo je podsjetiti da je lobiranje u SAD započeo liječnik Ahmed Korkut, koji je bio izbpornom štabu Billa Clintona kad se ovaj kandidirao za guvernera Arkansasa. Korkut pripada uglednoj muslimanskoj porodici koja je spasila čuvenu sarajevsku Hagadu. Ali iznad svega radilo se o vrhunskom talentiranom studnetu medicine koji je u vrijeme komunizma iz Sarajeva pobjegao za Ameriku gdje je nastavio studiranje i karijeru.
Njega je poznavao Husein Živalj, koji je nakon izlaska iz zatvora, gdje je boravio kao oseđunik iz grupe muslimanskih inteletualaca. Na njegov prijedlog je Clinton kao guverener prihvatio bratimljenje Bosne i Hercegovine sa Arkansasom. Od tad datira Clintonova empatija prema Sarajevu koja nikad nije presahla.
(TBT, Tim za analitiku)
