Na današnji dan, 10. decembra 1961., književnik Ivo Andrić primio je Nobelovu nagradu za književnost za “epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi iz povijesti svoje zemlje”. No, iza mirne vanjštine cijenjenog autora i diplomata krio se život pun strasti, skandala i političkih manevara koji su ga doveli u blizinu najmoćnijih i najozloglašenijih figura 20. stoljeća, piše Express.
Afera koja je uzdrmala beogradske masone
Andrićev privatni život bio je sve samo ne dosadan. Iako je desetljećima gajio osjećaje prema jednoj ženi, nije bio imun na iskušenja. Najpoznatiji skandal izbio je 1925. godine, a uključivao je suprugu njegovog bliskog prijatelja i kuma, pjesnika Gustava Krkleca. Krklec je, odlazeći na put, zamolio Andrića da mu pripazi na obitelj. Po povratku je, prema gradskim tračevima, zatekao suprugu Persidu i kuma Andrića u “delikatnoj situaciji”.
Suočen s kumom, Andrić mu je navodno rekao: “E moj Gustave, to ti je kao ljetni pljusak – kako dođe, tako i ode”,
No, afera je bila sve samo ne “ljetni pljusak”. O njoj se raspravljalo i na sastanku svih šest beogradskih masonskih loža, čiji su obojica bili članovi. U zapisniku, koji se čuva u Arhivu Jugoslavije, stoji:
“Brat Grga Bogdić objavljuje da je brat Ivo Andrić nanio uvredu bratu Gustavu Krklecu stupivši s njegovom suprugom u nedozvoljene odnose. Brat Ivo Andrić je preda mnom priznao svoju krivicu i izjavio da se kaje i žali što se u jednom času zaboravio”.
Iako su mu kao olakotne okolnosti navedeni “mladost, temperament i činjenica da je umjetnik”, i Andrić i Krklec na kraju su isključeni iz saveza ‘slobodnih zidara’.
Ljubav života koju je čekao gotovo 30 godina
Potpuna suprotnost prolaznoj aferi bila je njegova doživotna ljubav, Milica Babić, kostimografkinja Narodnog pozorišta. Milica je bila udana za Andrićevog prijatelja Nenada Jovanovića, a Andrić je, strastveno zaljubljen, svoja osjećanja skrivao gotovo tri desetljeća. Čekao je strpljivo. Vjenčali su se tek 1958. godine, nakon smrti njenog supruga, kada je Andrić imao 66 godina. Godine provedene s njom opisivao je kao najsretnije u životu. Njena iznenadna smrt 1968. duboko ga je slomila i mnogi vjeruju da se nakon toga predao i izgubio volju za životom.
Prije nego što je svjetsku slavu stekao kao pisac, Andrić je imao zavidnu diplomatsku karijeru. Vrhunac je dosegnuo 1939. kada je imenovan veleposlanikom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Njegov glavni zadatak bio je održavati dobre odnose s nacistima i spriječiti uvlačenje Jugoslavije u rat. U toj ulozi susretao se s najvišim nacističkim dužnosnicima, uključujući Hermanna Göringa i samog Adolfa Hitlera.
Prilikom predaje akreditiva Hitleru u travnju 1939. godine, Andrić mu je odao priznanje kao vođi “koji s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha”. Ipak, u privatnim je bilješkama o tom susretu zapisao nešto sasvim drugo: “Jednom kad sam se našao pred Hitlerom, poželio sam, kao u nekom paničnom stanju, da se taj strogo proceduralni čin što prije završi”.
Nakon puča u Beogradu u martu 1941. i Hitlerove odluke da uništi Jugoslaviju, Andrićeva misija je propala. Vratio se u okupirani Beograd, odbivši ponudu nacista da se skloni u Švicarsku.
Od kraljevog diplomata do Titovog druga
Tijekom rata živio je povučeno u unajmljenom stanu i pisao svoja najveća djela: “Na Drini ćuprija”, “Travnička hronika” i “Gospođica”. Nakon dolaska komunista na vlast, Andrić se, kao i mnogo puta u životu, vješto prilagodio. Kraljevski diplomat postao je “drug Ivo”, držeći govore na komunističkim gradilištima i veličajući Tita i Staljina.
Bivši komunistički ministar Milovan Đilas kasnije je zapisao kako ga je Andrić zamolio da se iz jedne vojne izložbe ukloni fotografija na kojoj je on u društvu Hitlera. Đilas mu je, naravno, izašao u susret.
Cijeli novčani iznos Nobelove nagrade poklonio je za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
(TBT)
