
Vanredni izbori za predsjednika RS-a su završeni bez većeg iznenađenja. Stoga su mediji pobjedu Siniše Karana, kao kandidata Milorada Dodika, opisali starom otrcanom novinarskom frazom “pirova pobjeda”.
Birači bez motivacije
Dio birača izbore u Republici Srpskoj je dočekao s uvjerenjem da su nelegitimni, drugi nisu vidjeli smisao glasanja za predsjednika s kratkim mandatom, treći su bojkotom slali poruku nezadovoljstva režimu i društvenim prilikama, dok je četvrtima jednostavno nedostajala politička ponuda koja bi ih motivirala da izađu na birališta, primjetila je Radio Slobodna Evropa.
Izlaznost 23. novembra je pala u odnosu na prethodne redovne izbore, ali i na posljednje prijevremene iz 2007. godine. Prema ocjenama analitičara, birače je od izbora odvratila mješavina političke konfuzije nakon prijetnji bojkotom, zamora zbog beskrajnih kriza i institucionalnih zastoja, te uvjerenja da je pobjednik utrke unaprijed poznat.
Svoje su učinili i loši vremenski uvjeti, kao i kašnjenje u otvaranju pojedinih biračkih mjesta, dodatno obarajući već slab odaziv.
Ipak, bez obzira na sve to, dakle na slabu izlaznost, na tijesan rezultat i na vrlo ubjedljive argumente o krađi glasova, pobjeda Karana zanači da je Dodik politički preživio.
To duguje svojim najljućim protivnicima i neprijateljima. Prije svega išla mu je u prilog činjenica da su mu Amerikanci skinuli sankcije te da su mu obečali, kako se sam “izlanuo”, da se američkim abasador u Sarajevu, a to je u ovom slučaju otpravnik poslova Ameirčke amabsade John Ginkel, više neće mješati u unutarnje stvari RS-a.
Potom su Dodiku pomogli svi stranački lideri iz Sarajeva koji su bukvalno “prespavali” izbornu kampanju u RS-u. Iako je Dodik optužio Bošnjake da su dali 20. 000 glasova Branki Blanuši, to je lažna tvrdnja i propaganda. Nije čudo što se Bakir Izetbegović kao predsjednik SDA uopće nije oglašavao o izborima u RS-u, jer je sam projektirao da njegova stranka nakon općih izbora naredne godine računa na SNSD kao koalicionog partnera iz RS-a. Zbog toga postoje osnovane sumnje da su Izetbegovićevi stranački povjerenici iz RS-a čak vodili antikampanju među Bošnjacima demotivirajući ih da iziđu na izbore jer bi birali “između dva zla”.
Takve sumnje, ma koliko bile osnovane, teško je dokazati, ali je nepobitna činjenica da nije bilo nikakve agitacije među bošnjačkom populacijom da iziđu na izbore i da glasaju za Blanušu.
U jednu ruku takvo ponašanje Izetbegovića je bilo i očekivano jer on ničim nije pokazao da vjeruje u opoziciju u RS-u, niti je želio njihovu pobjedu na izborima. Pobjeda Blanuše zasigurno bi bio prvi vjesnik definitivne pobjede opozicije nad Dodikovim režimom na narednim izborima.
I pored toga ovakva licemjerna politika lidera SDA malo koga je začudila i razočarala. Stoga mnogo više čudi odnos lidera Trojke prema izbornoj kampanji u RS-u. Osim što su se novi sarajevski politički puritanci iz Naše stranke (NS) Sabina Čudić i Peđa Kojović posvađali sa državnim parlamentarcem Branislavom Borenovićem iz opozicionog PDP-a, optuživši ga kako se ne razlikuje od Dodikovih kadrova, nije bilo značajnih istupa lidera SDP-a Nermina Nikšića, ili lidera NiP-a Elmedina Konakovića o kandidatima na izborima u RS-u. Navodno je Nikšić dao interne upute svojim biračima da glasaju za Blanušu i to je bilo sve od njega.
Postoji bezbroj isprika koje bi oni mogli navesti kao razlog svoje apstinencije i nemješanja u izbornu kampanju u RS-u, ali nijedan izgovor ne može opravdati činjenicu da bi pobjeda Blanuše umnogome doprinjela njihovoj pobjedi na općim izborima. Kao što će poraz Blanuše sigurno determinirati i poraz Trojke na narednim izborima. Da su bili svjesni toga solidarizirali bi se sa opozicijom u RS-u i taktikom “zmiju u glavu” dokusurili Dodika I njegovog kandidata. Ovako neka čekaju naredne izbore. Mogli bi im biti posljednji.
(TBT, Tim za analitiku)






