Palestinski pokret nikada nije uživao veći zamah, svest i globalnu solidarnost nego danas.
To se odražava u talasu međunarodnog priznanja palestinske državnosti, ogromnim nedeljnim demonstracijama u zapadnim glavnim gradovima, većoj izolaciji Izraela i pomorskom pomaku u javnom mnjenju. Ipak, palestinski pokret nikada nije bio u većem stanju nereda, gubitka i paralize.
Gaza je razorena, palestinsko liderstvo ostaje nepopustljivo podeljeno, Zapadna obala podnosi bez presedana represiju, a Organizacija za oslobođenje Palestine (PLO) je zastarjela.
Dok se krhko primirje učvršćuje i potencijalno signalizira kraj rata, brojna pitanja ostaju bez odgovora, dok Palestinci sada suočavaju sa monumentalnim izazovima i neizvesnošću dok pokušavaju da se oporave od dve godine neviđene izraelske nasilnosti.
Trauma genocida: Može li Gaza ponovo postati nastanjiva?
„Morali bismo da smislimo potpuno nove reči da bismo adekvatno opisali situaciju u kojoj se Palestinci u Gazi danas nalaze“, rekli su zvaničnici UN-a pre više od godinu dana.
Zaista, „riječi više ništa ne znače“ postalo je najčešći osjećaj na terenu u Gazi nakon dvije godine masovnog ubijanja. Postoji osjećaj da je sve već rečeno, svaki osećaj izražen, ponovo i ponovo, dok ne postane prazan od značenja ili rezonance, sa tišinom koja preuzima kontrolu.
Dva ključna pitanja koja se Gazanci međusobno često postavljaju su tehnička. Prvo, „da li je tvoja kuća još uvek staja?“ Ipak, skoro svaka osoba je doživela da joj je kuća bombardovana, spaljena do temelja, razorena, nivozirana ili razneta na komade. Drugo je „koliko članova porodice si izgubio?“ Prosječan odgovor je preko 100.
Ipak, postoji snažna i neugasiva volja među mnogima u Gazi da ostanu čvrsti na zemlji i odbiju bilo kakve planove za prognanstvo, migraciju ili raseljavanje. Nada, majka čiji je dvogodišnji sin rođen samo nekoliko dana prije genocida, proživjela je nepojmljivo.
Više puta raseljena, dugo gladujući, šokirana granatama i ožiljcima od gubitka desetina članova porodice, ona i dalje odbija da napusti Gazu. Pitao sam je da li bi razmislila o putovanju ako bi joj se ukazala prilika, rekla je The New Arab-u: „Zašto ne bih mogla ostati u svojoj domovini?“
Uprkos uništenju preko 90% svih kuća u Gazi od strane Izraela, postoji snažna nada da Palestinci mogu da se oporave, obnove postojanje i zacele. „Mi Palestinci smo već prošli kroz sličan period, Nakbu, a ipak smo uspeli da obnovimo naš nacionalni pokret, društvo i ekonomiju“, rekao je Xavier Abu Eid, bivši visoki palestinski diplomat, za The New Arab.
„Obnova Gaze je moguća. Već postoji mnogo planova koji su izneti“, dodao je Abu Eid. „To počinje potvrđivanjem palestinske suverenosti i međunarodnim garancijama da Izrael neće biti dozvoljen da vrši još zločina u Gazi. Ako se to ostvari, ne vidim razlog zašto ne bi uspjelo.“
Abu Eid, međutim, vjeruje da je pred Palestincima dugačak put ka nacionalnom iscjeljenju. „Nijedan narod sre ne može izliječiti bez pravde, koja bi trebalo da bude preduvjet za pregovore. Sloboda i pravda treba da budu formula za svaki palestinski pristup političkom procesu“, rekao je on za The New Arab.
„Jedna od glavnih prepreka s kojima se suočavamo je da se od nas često traži da prihvatimo stvari koje nijedan drugi narod u našoj situaciji ne bi bio pozvan da uradi, uključujući i suđenje našoj nacionalnoj priči i zamenu nekažnjavanja za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u zamenu za neki napredak u humanitarnoj situaciji ili političkom procesu.“
Izolacija Izraela i globalni momentum
Dvije godine genocida otvorile su oči svijeta prirodi izraelskih politike aparthejda i naseljenog kolonijalizma kao nikada ranije.
Rat je stvorio široke talase solidarnosti koji su doveli do akcija koje su ranije bile nezamislive, uključujući sankcije, embarga na oružje i dezinvesticije.
Nakon 24 mjeseca protesta, demonstracije su i dalje česte i čak rastu u nekim zemljama poput Holandije, gdje je prošlog vikenda 250.000 ljudi izašlo na ulice.
Ali Palestinci su oprezni da to ne uzimaju zdravo za gotovo. „Izrael je izgubio veliki deo svoje legitimnosti u svetu“, rekao je Jusef al-Džamal, gazanski pisac i koordinator u organizaciji dobitnici Nobelove nagrade American Friends Service Committee, za The New Arab.
„Ali hajde da se i sjetimo da će, kada bubnjevi rata zamlje, mnoge vlade, koje su oklijevale osuditi Izrael, možda ponovo pružiti ruke i prihvatiti ga u zagrljaj.“
Palestinci su ovo već vidjeli. Tokom izraelskog napada na Gazu 2008-09. godine, „Operacija Liveno olovo“, Tel Aviv je bila naširoko osuđena, sa demonstracijama koje su preplavile ulice širom svijeta.
Ali sve to se raspršilo čim se rat završio, a međunarodna zajednica je nastavila posao kao da se ništa nije desilo.
Slično, Izrael se suočio sa intenzivnim globalnim otporom tokom svog razornog invazije na Liban 1982. godine. Izraelske strahote dobile su toliko otpora da je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan rekao izraelskom premijeru: „to je holokaust“, i naredio mu da odmah prekine rat. Ali svijet je brzo zaboravio.
Izrael sada računa da može ponovo nastaviti dalje od dvije godine rata čim bombe prestanu, čak i ako Gaza ostane bezživotna godinama nakon toga.
Spektakularno nasilje i vještačka glad zarobile su pažnju svijeta, ali Palestinci se nadaju da mogu da održe taj zamah nakon primirja kroz masovnu mobilizaciju i narodni otpor širom Zapadne obale koji može inspirirati sličnu podršku. „Moramo održavati pritisak na ulici“, zaključio je Al-Džamal.
Borbu Južne Afrike protiv aparthejda takođe je obeležilo vrhunac trenutaka podržanih jezivim nasiljem i masakrima koje je režim počinio nad autohtonim crnim stanovništvom.
Ali između svakog masakra, Južnoafrikanci su se oslanjali na masovnu mobilizaciju i kampanje pritiska da održe zamah ka međunarodnim sankcijama, dezinvesticijama i bojkotima.
„Sve do nedelje izbora u Južnoj Africi, ANC je nastavio da poziva na sankcije protiv vlade, a militanti su nastavili da bombandiraju vladine kancelarije“, nedavno je rekao bivši visoki američki zvaničnik za The New Arab.
Odgovornost i palestinska državnost
Jedanaest zapadnih zemalja priznalo je Državu Palestinu na Generalnoj skupštini UN-a u septembru. Mnogi analitičari su, međutim, brzo kritizirali ta priznanja kao samo simbolična, mjera kontrole štete koja je namjenjena da pokaže akciju bez direktnog suočavanja sa tekućim genocidom.
„Priznanje palestinske državnosti je važno, ali bi trebalo da ide dalje od simbolične politike. Pravo palestinskog naroda na samoopredeljenje treba da se prizna zajedno sa mjerama koje vode ka odgovornosti“, rekao je Al-Džamal za The New Arab.
Ono što je snizilo očekivanja oko talasa priznanja je činjenica da je cijeli izraelski politički mainstream, osim arapskih stranaka, negativno i sa jasnimi glasnim neprijateljstvom reagirao na potez namjenjen da osigura Izraelovu integraciju u region.
„Imamo dugačak put do palestinske državnosti“, rekla je Zaha Hasan, viša saradnica u Carnegie Endowment for International Peace, za The New Arab.
„Nemate izraelsko društvo koje uopšte nije zainteresovano da vidi palestinsku državu. To nije samo na nivou Smotriča, Ben-Gvira i ultranacionalista u vladi, već i na društvenom nivou gde Izraelci ne mogu da zamisle palestinsku državu i podržavaju oduzimanje… da spriječe da se palestinska država ikada ostvari.“
Hasan je dodala da „osim ako ne dobijete promjenu u izraelskom društvu i stvorite troškove za izraelske pojedince oko održavanja statusa kvo, nećete vidjeti stvarni pokret na terenu ka stvaranju palestinske države“.
Postoji takođe snažan osjećaj razočaranja među Palestincima i uvjerenje da se zapadne vlade uglavnom fokusiraju na performativne geste ili simbolične sankcije na nekoliko pojedinaca dok izbjegavaju suočavanje sa sistemom aparthejda samim.
„Uzeo sam učešća u protestu u Dablinu gde je 40.000 ljudi izašlo na ulice, uprkos ovom pritisku, irska vlada još traži izgovore da ne sprovede zakon o okupiranim teritorijama“, rekao je Al-Džamal za The New Arab.
Izrael kao prijetnja regionu
Hasan je, međutim, optimistična da su se pojavile nove regionalne prilike. Ona opisuje „probuđenje“ među ključnim arapskim akterima da opasnosti izraelske okupacije nisu ograničene na Palestince, već postaju regionalni problem.
„Imate izraelsku državu koja se približava tome da postane regionalni hegemon bez izazova, i sve više liči da je Izrael najveća prijetnja regionu od Irana ili bilo kog drugog zlonamjernog aktera“, rekla je Hasan za The New Arab.
„Dakle, postoji ova svijest da je ovo problem nacionalne sigurnosti za sve arapske vlade Bliskog istoka, ovaj uspon Izraela kao hegemona. Ovo je prilika za Palestince da se uključe i pomognu u usmjeravanju pravca arapskog odgovora.“
Međutim, fragmentacija i podjela unutar palestinskog liderstva i nacionalnog pokreta mogu da uguše ovu perspektivu.
„Treba vam snažno liderstvo za ovo, i treba vam puno građanskog angažmana sa liderstvom da pomognete u procesu stvaranja uticaja“, zaključila je Hasan.
Unutrašnje palestinsko pomirenje
Palestinci vjeruju da je jedinstvo imperativ usred izraelske strategije učvršćivanja razdvajanja između Zapadne obale i Gaze, koja je dodatno učvršćena u Trampovom planu koji je zamislio međunarodno administriranu Gazu koju vodi sam Trump i potencijalno daje Tonyu Blairu zakonodavne, diplomatske, pravne, ekonomske i političke ovlasti.
Međutim, nakon skoro dve decenije ponovljenih pokušaja unutrašnjeg palestinskog jedinstva koji su ili propali ili sabotirani od strane Izraela, malo je nade da se pomirenje može postići.
„Da ste me pitali prije nedjelju dana kakve su šanse za unutrašnje palestinsko pomirenje, bila bih izuzetno negativna“, rekla je Hasan za The New Arab.
Objasnila je da čak i Njujorška deklaracija koja je proizašla iz francusko-saudijske konferencije u UN-u, koja je bila snažan kolektivni odgovor na nivou država na Izrael, dolazila sa jasnim uvjetima da se Hamas isključi iz demokratskog upravljanja ili PLO.
Izvor blizak palestinskom predsjedniku rekao je The New Arab-u da je Abas bio u strahu da bi angažiranje u bilo kakvim razgovorima sa Hamasom, a kamoli sporazum o pomirenju, dalo izgovor zapadnim vladama da odlože priznanje Palestine, koje on veoma cijeni.
Lider Palestinske uprave takođe je bio zabrinut da bi Netanyahu iskoristio pomirenje kao izgovor da dodatno oslabi ili čak sruši PA.
Ali nove dinamike sada daju tračak nade da bi se Hamas i PA mogli pomiriti. Palestinci vide predstojeće oslobađanje Marwana Barghoutija u razmeni zarobljenika kao mogući početak ovog novog poglavlja. Barghouti uživa veliko poštovanje među Palestincima i viđen je od strane i Fataha i Hamasa kao ujedinjujuća, pragmatična i nekorektna figura.
Hasan je takođe dodala da Trumpov plan, uprkos tome što je „duboko problematičan iz mnogih razloga“, stvorio je otvaranje za „palestinsko nacionalno pomirenje van pitanja upravljanja“, uključujući i Hamasovo učešće u institucijama PLO.
Ali u sjenci neizrecivog gubitka, Palestinci stoje na raskršću između razaranja i odlučnosti. Dvje godine genocida nisu ugasile volju za postojanjem, obnovom ili preuzimanjem budućnosti ukorenjene u pravdi, dostojanstvu i suverenosti.
Put napred nije ni garantovan ni slobodan od ogromne borbe. On zahtjeva održivi međunarodni pritisak, istinsku odgovornost i prije svega, revitalizirano i ujedinjeno palestinsko liderstvo sposobno da pretvori tragediju u političku mobilizaciju.
Ako je genocid nečemu naučio svijet, to je da Palestinci nisu pasivni subjekti historije već centralni akteri u oblikovanju njenog toka. Njihova stvar, dugo ućutkivana ili na marginama, sada odjekuje sa hitnošću širom kontinenata.
Šta dolazi slijedeće testiraće ne samo otpornost naroda, već i savjest svijeta koji više ne može tvrditi da nije znao. Budućnost Palestine ostaje neispisana – ali neće biti napisana u tišini.
(TBT)
