Noći kada su izraelske kopnene snage započele invaziju na grad Gazu, premijer Izraela Benjamin Netanyahu održao je govor u Ministarstvu finansija u kojem je iznio svoju mračnu viziju budućnosti zemlje kao izolirane, odmetničke države. Suočen s rastućim međunarodnim sankcijama – sljedećeg dana Evropska unija je objavila da će suspendirati ključne komponente svog trgovinskog sporazuma s Izraelom – Izrael bi trebao postati “Super Sparta”, rekao je.
Bivši konsultant za menadžment koji je pomogao u vođenju izraelske revolucije slobodnog tržišta, Netanyahu je objasnio da bi privreda zemlje morala poprimiti “oznake autarkije” i “vrlo brzo” prijeći s Vašingtonskog konsenzusa koji je upravljao globalnim ekonomskim poslovima. Drugim riječima, krenulo bi prema modelu Moskve i Pjongjanga, piše izraelski ugledni opozicioni list Haaretz.
Manevarski prostor za napad na Gazu
Ipak, Netanyahuov govor nije samo skicirao novu viziju za Izrael, već i sliku svjetskog poretka u nastajanju i mjesta Izraela u njemu. “Svijet se podijelio u dva bloka”, rekao je. “A mi nismo dio nijednog bloka.”
Te večeri na pozornici, Netanyahu se gotovo činio ohrabren mogućnošću da bi takva navodna nesvrstanost Izraelu pružila još veći manevarski prostor u napadu na Gazu. Ali dugoročna izolacija puno je vjerojatnije da će ugroziti Izrael nego ga osigurati. Svaki vodeći izraelski državnik razumio je ovo osnovno načelo – čini se, do sada.
Od svoje prve kampanje za premijera, Netanyahu je sanjao o oslobađanju od uvjeta i ograničenja koje su Sjedinjene Države nametnule Izraelu, koliko god ona bila minimalna. U memorandumu iz 1996. pod nazivom “Čist prekid: Nova strategija za osiguranje carstva”, skupina neokonzervativnih think-tankova i Netanyahuovih savjetnika pozvala je Izrael da uspostavi novi odnos s Amerikom “temeljen na oslanjanju na vlastite snage”. Smatralo se da ako Izraelu više ne bude potrebna tako značajna američka pomoć, Washington bi imao manje utjecaja na Izrael da ga prisili na kompromise s Palestincima, piše izraelski Haaretz.
Ipak, Netanyahu je oduvijek zamišljao Izrael kao dio zapadnog bloka predvođenog SAD-om. U svojoj knjizi iz 1998. “Mjesto među narodima”, tvrdio je da će s krajem Hladnog rata Izrael morati djelovati kao pas čuvar novog unipolarnog svijeta, zapadni policajac na Bliskom istoku. “Budući da u regiji nema nikoga ko bi stalno provjeravao njihove ambicije ili opsesivne planove za naoružavanje”, pisao je o bliskoistočnim “militantnim režimima”, uloga Izraela sada je bila “zaštititi širi interes mira”. Prešutno, a ponekad i eksplicitno, američki i evropski čelnici prihvatili su ovu ulogu Izraela i u skladu s tim je podržali.
Izraelsko uništenje Pojasa Gaze – i dugotrajna regionalna kriza koju je to izazvalo – to je promijenilo.
Evropske vrijednosti
Nakon mjeseci neaktivnosti, dok su izraelske snage Gazu učinile nenastanjivom, evropske države počele su nametati posljedice Izraelu. Evropski čelnici također preispituju kako će izgledati njihov odnos s Izraelom u budućnosti. I to nije jednostavno ili čak uglavnom zato što su protesti protiv izraelskog rata pretvorili uništenje Gaze u zapaljivo domaće političko pitanje u evropskim prijestolnicama. Umjesto toga, to je zato što se Netanyahuov Izrael proglasio neprijateljem vrijednosti na kojima se nova evropa ponosi: mira, demokracije i ljudskih prava.
Nova američka desnica ne prolijeva suze za mrtvim muslimanima, ali uživa u novoj slici Izraela kao demonske, zlokobne sile.
U Sjedinjenim Državama, Izrael nije izgubio samo ljevicu – to je stara priča – počeo je gubiti i desnicu. Na društvenim mrežama, desničarski računi i influenceri koji čine dio šireg MAGA svijeta šire neobične antisemitske teorije zavjere o temama od antibiotika do atentata na konzervativnog influencera Charlieja Kirka. Bivši voditelj Foxa Tucker Carlson stekao je novu popularnost sintetizirajući rastuće antiizraelske osjećaje u svoj nacionalizam pod nazivom “Amerika na prvom mjestu”. Nova američka desnica ne prolijeva suze za mrtvim muslimanima, ali uživa u novoj slici Izraela kao demonske, zlokobne sile.
Godine 2021. Ron Dermer, tadašnji bivši izraelski ambasador u Sjedinjenim Državama, izazvao je negodovanje kada je predložio da Izrael treba dati prioritet podršci američkih kršćana nad američkim Židovima. Pod vlastitim uvjetima – to jest, u osiguravanju podrške za izraelske ratove – ova je strategija očito propala. Za razliku od starijih evangelika, uglavnom snažnih podupiratelja Izraela, mlađi američki kršćani već su se počeli okretati. Ili kako je Megyn Kelly, konzervativna bivša voditeljica Foxa, nedavno rekla Carlsonu: “Svi mlađi od 30 godina mrze Izrael.”
Prekid s cionističkom vanjskom politikom
Netanyahuovo namjerno rušenje dvostranačkog konsenzusa u Sjedinjenim Državama oduvijek je bilo oholo kockanje. Poput loše tempirane granate, eksplodiralo im je u lice. Iako nisu pogriješili kad su vidjeli da je američka desnica u usponu, Ured premijera propustio je da je ova nova desnica crpila svoju moć iz obećanja izolacije, da je potaknuta bijesom prema intervencionističkoj paradigmi koju su predstavljali najbliži izraelski saveznici u Washingtonu. Nastali u doba vrhunca neokonzervativizma, ovi ljudi nisu mnogo razmišljali o izgledima postameričkog svijeta.
Suočen s rastućom osudom i prijetećim međunarodnim sankcijama, Netanyahu je odbio zaustaviti izraelski napad. Sada, kako bi rat nastavio – bilo da je vođen uskim političkim preživljavanjem, megalomanskim mesijanizmom ili nekom kombinacijom – on predlaže ništa manje od potpunog prekida s najosnovnijim načelom cionističke vanjske politike.
Nakon osnutka Izraela, njegovi prvi vođe bili su jako zabrinuti da će cionistički projekt propasti bez saveza s jačim regionalnim i globalnim silama.
Od svojih prvih godina, kada je Theodor Herzl tražio audijenciju kod osmanskog sultana, cionizam je radio za velike sile i oslanjao se na njihovu podršku. Uspio je ne božanskom intervencijom ili otkrivanjem providonosnog plana, već zato što je cionistički rani vodeći državnik tražio takve saveze. Razumjeli su da je za Židove, kao i za druge male nacije, izolacija smrtonosna zamka. Tokom prošlog stoljeća, stara carstva su pala, nove sile su ih zamijenile, ali princip je ostao isti.
Nakon osnutka Izraela, njegovi prvi vođe bili su jako zabrinuti da će cionistički projekt propasti bez saveza s jačim regionalnim i globalnim silama. Godine 1949. Moshe Sharrett, tadašnji izraelski ministar vanjskih poslova, jadikovao je: “Živimo u stanju zloćudne izolacije na Bliskom istoku.” David Ben-Gurion sanjao je o sporazumu o međusobnoj odbrani sa Sjedinjenim Državama. S vremenom je Izrael uspio dobiti američku podršku; vjerovatno je to jedan od razloga zašto je preživio.
Možda je, dakle, jedan od najnekoherentnijih, čak i najzabludnijih aspekata Netanyahuove vizije to što je proglasio navodno nečlanstvo Izraela u bilo kojem globalnom bloku upravo u trenutku kada se Izrael pojavljuje kao razdražljivi američki opunomoćenik. Posljednje dvije godine pokazale su potpunu ovisnost Izraela o Sjedinjenim Državama u svemu, od streljiva do dijeljenja obavještajnih podataka. Dvanaestodnevni rat protiv Irana otkrio je Izrael kao neku vrstu vazalne države koja moli za pomoć od feudalnog gospodara.
Međutim, postoji jedna stvar koju je Netanyahuov nedavni govor dobro rasvijetlio. Unipolarni poredak nakon 1989. je završen. Posrtanje u postameričko stoljeće također je prijetilo kolapsom sistema međunarodnih normi i institucija koje su se oblikovale pod okriljem američke hemisferne, a zatim globalne hegemonije. Izrael svoj trenutni prosperitet, ako ne i svoje postojanje, duguje tom sistemu.
Ipak, tokom posljednje dvije godine mučnog rata, izraelski čelnici, među kojima je i Netanyahu na prvom mjestu, čini se da žele srušiti ovaj sistem. Izraelske akcije u Gazi uvelike su narušile njegov legitimitet. Međutim, dugoročno gledano, Izrael će bez njega biti nesretan.
U svom obraćanju prije par dana, Netanyahu se oslanjao na grčku tradiciju, ali možda je prikladnija referenca iz hebrejske Biblije. Ono što je Netanyahu izložiokao viziju nije Sparta, već Parija, zaključuje Haaretz.
(TBT)
