Sastanak predsjednika SDA Bakira Izetbegovića i ambasadora Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini Igora Kalabuhova sasvim očekivano izazvao je pažnju javnosti i vrlo kontroverzne reakcije.
SARAJEVO MOSKVI NE VJERUJE
Čak su Ambasada Rusije u BiH i Centrala SDA nakon sastanka Izetbegovića i Kalabuhova dali kontradiktorna saopćenja u kojima su korigirane interpretacije tema sastanka, što je također razumljivo.
Jer odnosi Sarajeva i Moskve od rata pa na ovamo nikad nisu bili dobri. Zapravo se na Rusiju u Sarajevu gleda kao na neprijateljsku zemlju.
Možda baš zbog toga niko nije reagirao na sastanak predsjednika SDA Bakir Izetbegović sa ambasadorom Mađarske u Bosni i Hercegovini Krisztianom Pošom. Iako je Mađarska na čelu sa Viktorom Obranom vodi otvorenu animuslimansku politiku, te je izravnije podržavala bivšeg predsjednika RS-a Milorada Dodika u njegovoj secesionističkoj politici od samog Kremlja, niko nije osudio taj susret.
Ako se usporede satanci bivšeg predsjednika bh. entiteta RS-a Milorada Dodika kada se u Moskvi sastao s ministrom vanjskih poslova Rusije Sergejom Lavrovom, koji je eskplicite na sastanku rekao da je „Dejton pavedan“, sa islamofobičnim izjavama ostraščenog kršćanskog fundamentaliste ministra vanjskih poslova Petera Szijjartoa, koje je davao nakon susreta se u Budimpešti sa Dodikom, onda bi se Izetbegovića prije trebalo ukoriti zbog sastanka sa mađarskim ambasadorom.
Čak se nakon Dodikove posjete Kremlju može razumjeti zašto je prije ove posjete morao javno reči kako je predsjednik Rusije Vladimir Putin prilikom ranijih susreta s njim uvijek podržavao teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, te da ga on mora razuvjeriti i ubjediti da prihvati njegova secesionistička stajališta.
Stoga su, kako se dalo zaključiti iz saopoćenja, tokom razgovora razmatrana baš pitanja jačanja veza između Rusije i Bošnjaka.
I baš je taj dio izjave da su Kalabuhov i Izetbegović razgovarali o odnosima Rusije i Bošnjaka zasmetao ministru vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i lideru NiP-a Elmedinu Konakoviću.
“Praviti vjersku zajednicu od Bošnjaka, praviti pleme, sad kad smo se za prava da budemo političan narod izborili, nanosi nesagledivu štetu našem narodu i pomaže onima koji nas u takav kontekst stavljaju”, naglasio je Konaković.
Povodom sastanka Izetbegovića sa Kalabuhovim reagirala je zastupnica i buduća predsjednica Naše stranke (NS) Sabina Ćudić, pitajući se : “U čije ime Bakir Izetbegović želi da osnaži odnose između Bošnjaka i Rusije?“
Izjave Konakovića i Ćudićke se mogu razumjeti da su date po „službenoj dužnosti“ jer samo njih dvoje su prisustvovali na nedvano sastanku ambasadora zemlja Kvinte na kojem su utjecaj Rusije u BiH okarakterizirali kao neprijateljsko djelovanje koje ugrožava mir i stabilnost u regiji.
Čak je Sabina Ćudić imputirala Izetbegoviću da je sastankom sa Kalabuhovim želio dogovoriti buduću koaliciju SDA i SNSD-a,na što joj je vrlo razložno replicirala Aida Obuća objavljujući fotografiju sa sastanka sa Kalabuhovim na kojem je upravo ona sa predsjednikom Naše stranke Edinom Fortom s njim dogovarala koaliciju sa SNSD-om.
Kao i u nekoliko drugih sistuacija Konaković i Ćudić su se pokazali kao poltroni i žutokljunici u politici, posebno kad su posrijedi geopolitički odnosi.
No, da ostavimo njih po strani i da se zapitamo da li je zaista Izetbegović primajući ruskog amabasadora napravio tako kardinalnu grešku kao što mu se imputira. Koliko god ovo bio politički rizičan potez on se može uzeti kao hrabar iskorak Izetbegovića na koji se dugo čekalo.
BRUXELLES ILI MOSKVA
Jer kriza sa Miloradom Dodikom suviše dugo traje što mnogo govori o impotentnostii nesposobnosti međunarodne zajednice . Tako da je sasvim opravdana strepnja da ta kriza izmakne kontroli i da se pretvori u konflikt.
Pošto je ruski predsjednik Vladimir Putin markiran kao glavni osumnjičenik za potpirivanje takvih kriza u regionu, sasvim je logično bilo zaključiti da pitanje rata i mira ovisi o njegovoj volji. Te strepnje su se pojačale nakon ruske invazije na Ukrajinu. Gotovo sve instance sa zapada su polazile od procjene da je Putinu u interesu da otvori nove ratno žarište na Balkanu kako bi rasteretio urkajinski front.
No, niko nije uočavao da Putinu baš ne bi bilo u interesu da stoji iza napada na neki muslimanski narod, konkretno na Bosanske Muslimane, jer bi time ugrozio odnose sa islamskim zemljama, kao i međunacionalne odnose u samoj Ruskoj Federaciji. Ne treba zaboraviti da u Rusiji živi isti broj muslimana kao u cijeloj Evropi. Potom da Moskva ima korektne odnose sa većim islamskim zemalja, a izrazito dobre i prijateljske odnose gaji sa Iranom i Turskom, dvjema zemljama koje su posebno osjetljive na stanje muslimana na Balkanu.
Za razliku od ovog pozitivnog geopolitičkog trenda ruske politike, u samoj evropi bukti islamofobija, sa trendom jačanja profašističke desnice. Činjenica da Putin javno ljubi svetu knjigu muslimana Kur'an, dok ga desničari masovno javno spaljuju na trgovima evropskih metropola, može poslužiti u propagandne svrhe, ali ipak dovoljno govori o geopolitičkim trendovima i narativima.
Pošto je aktuelan genocid u Palestini, te se vrlo često kontekstualizira sa genocidom u Srebrenici, Bosanski Muslimani se vrlo nelagodno osjećaju zbog podrške Izraelu zemalja koje proklamiraju svoju podršku Bosni i Hercegovini, poput Amerike i Njemačke, na primjer.
Ovakvi pogledi iz Sarajeva na Istok i na Zapad na prvi pogled mogu izgledati kontradiktorni, pa čak i razrooki. Bez obzira na to nužno je takvim očima gledati na geopolitičke trendove.
Najpogubnije bi bilo zaključiti da se nakon sastanka lidera najmočnije nacionalne stranke (SDA) sa ruskim amabsadorom Bosanski Muslimani okreću prema Moskvi, umjesto Bruxellesu. To nikako ne smije biti njihova politika, naprotiv! Bosanski Muslimani znaju da je Putin počinio ista zlodjela nad Čečenima, kada je osobno komandovao ruskim jedincima koje su Grozni „sravnile sa zemljom“ i počinile masovne ratne zločine. Kao što znaju da niko na zapadu nije prozvao Putina ratnim zločincem, niti je Evropa uvela sankcije Rusiji zbog invazije na Čečeniju kao što je to učinila zbog invazije na Ukrajinu.
Zbog svega treba podržati političare koji se odvažavaju izići iz klišeja i tražiti dijalog i razgovarati i sa ‘crnim đavlom’ zarad mira u zemlji. Zašto bi taj politički primat prepustili samo Miloradu Dodiku, glavnom generatoru krize, koji se ponizuje i ulizuje svim svjetskim moćnicima, posebno američkom predsjedniku Donaldu Trumpu?! Ne može se steči dojam da se Izetbegović ulizivao Putinu dok je razgovarao sa njegovim ambasadorom. Stoga se takvi kontakti trebaju nastaviti, pa čak i početi ozbiljan dijalog ukoliko Kremlj zaista pokaže dobru volju. Zarad mira, naravno.
(TBT, Tim za analitiku)
