
Najava Vlade Federacije BiH o jednokratnoj pomoći umirovljenicima i boračkoj populaciji možda zvuči plemenito u medijskim naslovima, ali zapravo otkriva duboko sistemsko nerazumijevanje ekonomskog razvoja. Dok političari s ponosom ističu “pravičniji model” distribucije financijske pomoći, ispod površine ovakvih jednokratnih davanja krije se dugoročna strategija održavanja ovisnosti umjesto stvaranja održivog ekonomskog sustava. Pogledajmo što se zapravo događa kada vlast umjesto strukturnih reforma nudi “milostinju s visine”.
Krug jednokratnih “rješenja”
Najnovija najava Vlade FBiH o jednokratnoj pomoći umirovljenicima predstavlja se kao poboljšanje prethodnog modela. Ovaj put, kako se navodi, oni s najnižim mirovinama dobit će veći iznos, što na prvi pogled djeluje pravedno, piše Logično.
No, problem nije u modelu raspodjele, već u samom pristupu. Jednokratna pomoć, bez obzira kako bila raspoređena, ostaje samo privremeni flaster na sistemsku ranu.
Dok političari govore o “ublažavanju posljedica rasta troškova života”, izbjegavaju govoriti o uzrocima tog rasta i dugoročnim rješenjima koja bi učinila takve pomoći nepotrebnima.
“Ovo je klasični primjer politike održavanja zavisnosti. Dok god velika skupina građana ovisi o periodičnim državnim ‘darovima’, političke elite mogu računati na njihovu lojalnost, osobito u predizbornim periodima,” objašnjava jedan ekonomski analitičar.
Profesionalni političari umjesto profesionalnih upravitelja
Specifičnost bosanskohercegovačkog političkog sustava je upravo u tome što njime dominiraju profesionalni političari s minimalnim ili nepostojećim iskustvom u realnom sektoru.
Mnogi od njih svoj su put do političkih pozicija započeli kroz stranačke omladinske organizacije, nastavljajući karijeru isključivo unutar političkih struktura, bez doticaja s realnim ekonomskim izazovima.
Oni koji su i imali iskustva u privredi često su iza sebe ostavljali problematične rezultate prije nego što su “pobjegli” u sigurnost politike. Njihovi osobni financijski interesi i opstanak na vlasti postali su isprepleteni, stvarajući začarani krug političkog samoodržanja.
Ovakvi politički profili teško mogu razumjeti stvarne potrebe umirovljenika ili ratnih veterana jer ekonomiju promatraju isključivo kroz prizmu kratkoročnih političkih bodova.
Zavisnost kao politička strategija
Sistem jednokratnih pomoći stvorio je kulturu zavisnosti koja se održava već desetljećima. Umjesto da se fokusiraju na stvaranje snažnog penzionog sistema, politički akteri radije održavaju postojeće stanje u kojem mogu periodično “darivati” ugrožene skupine.
Ovaj obrazac nije slučajan – on je duboko ukorijenjen u političkoj strategiji održavanja vlasti.
Dok primatelji penzija strahuju hoće li moći platiti režije sljedećeg mjeseca, najava jednokratne pomoći djeluje kao spas. U takvom okruženju, građani nemaju kapacitet razmišljati o dugoročnim rješenjima jer su zarobljeni u borbi za preživljavanje.
“Sadaka, kako je narod cinično naziva, nije samo ekonomski problem – to je psihološki mehanizam kontrole. Kad vas nečija pomoć održava na površini, teško je biti kritičan prema tom istom sistemu,” primjećuje sociolog koji proučava odnose moći u postkonfliktnim društvima.
Ekonomska stvarnost iza političkih obećanja
FBiH je u paradoksalnoj ekonomskoj situaciji. S jedne strane, statistike pokazuju određeni gospodarski rast, a s druge strane, kvaliteta života većine stanovništva stagnira ili se pogoršava.
Inflacija i rast troškova života najviše pogađaju upravo one kojima su namijenjene najavljene pomoći – umirovljenike i boračku populaciju.
No, umjesto razvoja proizvodnje, privlačenja kvalitetnih investicija ili jačanja izvoznih kapaciteta, vlast se odlučuje za najlakši put – raspodjelu proračunskih sredstava kroz jednokratne transfere.
Ovakav pristup ne generira novu vrijednost, ne stvara radna mjesta niti povećava mirovinski fond. Umjesto toga, održava status quo i produbljuje postojeće ekonomske probleme.
Put prema dostojanstvu umjesto milostinji
Alternativni pristup tražio bi temeljito restrukturiranje ekonomskog sistema, stvaranje održivih radnih mjesta i jačanje realnog sektora koji bi mogao financirati dostojanstvene mirovine.
To bi zahtijevalo dugoročno planiranje izvan četverogodišnjih izbornih ciklusa, što je trenutačno teško zamislivo u postojećem političkom okruženju.
Dokle god se politički bodovi skupljaju na jednokratnim pomoćima, a ne na sustavnim reformama, teško je očekivati promjenu paradigme. Upravo zato “sadaka” ostaje dominantni model odnosa vlasti prema najugroženijim skupinama.
Pitanje svih pitanja
Dok čekamo sljedeću “jednokratnu” pomoć, vrijedi se zapitati koliko je takav sistem održiv i što možemo učiniti na osobnoj razini. Možda je najbolji unutarnji otpor upravo razvijanje kritičkog mišljenja – prepoznavanje razlike između kratkotrajne pomoći i stvarnog rješenja problema.
Umjesto pasivnog iščekivanja državne milostinje, pojedinci mogu graditi mreže solidarnosti, ulagati u osobne vještine i educirati mlađe generacije o ekonomskim procesima.
Ne tražeći revoluciju, već postupnu evoluciju svijesti o tome što zaista znači održiv ekonomski razvoj koji ne ostavlja nikoga na marginama društva, zavisnog o povremenim državnim “darovima”.
(TBT)






