Iran, nasljednik drevne Perzije, ima bogatu i burnu povijest koja seže tisućama godina unatrag. U antici i srednjem vijeku, Perzijsko carstvo bilo je jedno od najmoćnijih i najekspanzivnijih carstava u regiji. Pod Ahemenidima, Partima, Sasanidima i Safavidima, Iran je, kao i sve druge imperije, često pokretao ratove i širio svoju dominaciju na široka prostranstva od Mediterana do Indije.
Međutim, prekretnica nastupa 1747. godine, nakon smrti Nadira Šaha Afšara, vladara koji je svojim vojnim pohodom stigao čak do Indije i donio legendarni “Paunov tron” u Iran. Nakon toga, Iran više nikada nije pokrenuo osvajački rat. Politička i vojna doktrina preusmjerile su se prema očuvanju integriteta zemlje i obrani vlastitih granica,piše portal Logicno.
Razlozi za to su višestruki: slabljenje centralne vlasti, unutarnji nemiri, pritisak europskih i osmanskih sila, te izmjena globalnog poretka koja je favorizirala obrambenu politiku. Umjesto osvajanja, Iran se usredotočio na preživljavanje i očuvanje svoje kulture, identiteta i neovisnosti.
To ne znači da Iran nije bio meta drugih sila. Naprotiv, u 19. i 20. stoljeću Iran su napadale i iskorištavale brojne strane sile, poput Britanaca i Rusa, a u 20. stoljeću pretrpio je invaziju od strane Iraka (1980.–1988.). Ipak, Iran je uvijek težio očuvanju svog teritorija i regionalnog utjecaja bez izravne okupacije tuđih zemalja.
Zaključno, Iran je nakon 1747. preusmjerio svoju politiku ratovanja s ofenzivnih osvajanja na defenzivne strategije i posredne sukobe.
Ova promjena odražava ne samo prilagodbu novim geopolitičkim realnostima, nego i kontinuiranu želju Irana da ostane relevantan i utjecajan u regiji, bez preuzimanja ogromnih rizika izravnih invazija.
Za usporedbu, Sjedinjene Američke Države sudjelovale su u brojnim osvajačkim i intervencijskim ratovima poput rata s Meksikom (1846.–1848.), Španjolsko-američkog rata (1898.), invazije Filipina (1899.–1902.), rata u Vijetnamu (1955.–1975.), invazije Iraka (2003.) i Afganistana (2001.–2021.). To su samo veći sukobi, a malih je na stotine i ne mogu se izbrojati.
Ova usporedba čitateljima daje jasniji globalni kontekst i prikazuje razliku između iranske defenzivne strategije i američke ofenzivne vanjske politike.
Danas govoriti da je Iran opasnost za svijet, je obična laž i manipulacija s ciljem stvaranja Velikog Izraela, a uz pomoć zapadnih i domaćih poslušnika.
(TBT)
