Na promociji knjige, objavljene u izdanju njemačke zaklade Pro Peace, u četvrtak navečer u knjižari Zenit u Novom Sadu, govorili su, osim autora, povjesničar Milivoj Bešlin, sociologinja Jovana Kolarić, istraživač Nemanja Stjepanović i direktorica beogradskog predstavništva zaklade Nataša Govedarica, a razgovor je moderirao Vladimir Arsenić.
Milivoj Bešlin rekao je da je Popovićeva knjiga „prekretna studija zato što temu Srebrenice uvodi u akademski diskurs“ u Srbiji. Činjenicu da Popović prihvaća interpretaciju da je ono što se u Srebrenici i oko nje dogodilo u srpnju 1995. godine, genocid, Bešlin ocjenjuje kao „vrlo važan pomak”.
„To je važan pomak – ne za svijet, ne za regiju, još manje za Bosnu i Hercegovinu, ali za Srbiju to jest važno”, naglasio je Bešlin.
Popović se oslanja na stotine izvora, među kojima su presude međunarodnih i domaćih sudova, izvještaji nevladinih organizacija, a važan dio korištene literature su memoari i monografije, kao i tekstovi povjesničara i novinarski izvještaji, piše DW.
Iako za sebe kaže da je ne samo povjesničar nego i aktivist, Popović svakom izvoru prilazi distancirano, a zaključke izvodi služeći se znanstvenom analizom – u skladu s onim što i navodi u uvodu knjige:
„Pravila historiografske metode posebno su značajna kada je riječ o istraživanju osjetljivih tema i događaja koja se masovno koristi u propagandne i ideološke svrhe. Upravo rigorozna primjena znanstvene metodologije, posebno historiografske metode, odvaja istraživanje zločina od pokušaja da se on negira ili relativizira, te je time i ključna brana ideološkoj zloupotrebi povijesnih izvora.”
Vrijednost za znanost, ali i za zajednicu
„Istina je da je ovo sve sramota za Srbe, ali je bilo sramota činiti. A kad je već učinjeno, u istoriji ne valja ga kriti.“
Tu rečenicu Vuka Stefanovića Karadžića o zločinima Karađorđevih ustanika nad muslimanima u Sjenici 1809. godine Popović je iskoristio za moto svoje knjige čiji motiv, naglašava, nije čisto znanstveni.
„Otkrivanje istine, posebno o ovako krupnim događajima, vrijednost je ne samo za znanost, već i za zajednicu koja je sa zločinom na bilo koji način povezana“, kaže Popović i podsjeća na riječi tužitelja na suđenju u Nürnbergu: „Važno je te nevjerojatne događaje utvrditi na temelju jasnih i javnih dokaza, kako nikada nitko ne bi mogao posumnjati da su to bile činjenice, a ne izmišljotine.“
Utjecaj na međunarodno pravo i međunarodne odnose
Popović kaže da je važan element srebreničkog zločina njegova pravna kvalifikacija i podsjeća da su međunarodni sudovi, kao i oni u BiH, u nekoliko presuda utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid.
„Ta kvalifikacija je s pravne strane nesporna. Historiografija mora uzeti u obzir tu činjenicu i dati joj odgovarajuće mjesto. Međutim, pravna kvalifikacija je tek jedan od elemenata srebreničkog zločina“, navodi Popović.
On ono što se u Srebrenici dogodilo u srpnju 1995. godine uklapa u kontekst tadašnjih okolnosti u BiH, regiji i u svijetu. Posebno se osvrće na načine na koji su jugoslavenski ratovi i genocid u Srebrenici mijenjali svijet. U tom kontekstu kaže da je „slučaj Srebrenica od 1992. godine u hodu mijenjao međunarodno pravo i međunarodne odnose“.
„Masovno ubijanje zarobljenika i civila usred Europe bilo je poraz slike priželjkivanog novog svijeta i više nego simbolična objava da nema ništa od Fukuyaminog ‘kraja povijesti’. Rasprave o svjetskom poretku, humanitarnim intervencijama i jačoj poziciji Ujedinjenih naroda u sprečavanju ratova i ratnih zločina, usijale su se upravo u vrijeme i nakon srebreničkog masakra“, kaže Popović.
On podsjeća da se zapadne zemlje nisu odlučile vojno intervenirati u Srebrenici, enklavi okruženoj teritorijima pod kontrolom Republike Srpske, iako se tamo od 1992. godine slilo tisuće izbjeglica, od kojih su neki umrli od gladi, neki izvršili samoubojstvo, dok je među onima koji su dočekali srpanj 1995. godine više od 8.000 ubijeno.
„Izostanak jače intervencije u Srebrenici omogućio je da vojna intervencija na Kosovu četiri godine kasnije bude lakše i brže izabrana kao rješenje za zaustavljanje još jednog Miloševićevog rata“, ocjenjuje Popović.
On skreće pažnju da je slučaj Srebrenica mijenjao i znanost, jer je ogroman broj nestalih uvjetovao razvoj forenzike. „To je omogućilo da tragedije poput terorističkog napada u SAD-u 2001. ili tsunamija u Jugoistočnoj Aziji 2004. godine budu sanirane efikasnije, bar kada je u pitanju identifikacija žrtava. To je važan element ozdravljenja za svako društvo“, naglašava Popović.
Vrhunac tragedije počeo je 11. jula
Popović opisuje situaciju u enklavama u Podrinju od svibnja 1992. do travnja 1993. godine, gdje nije bilo moguće nabaviti hranu, jer je Vojska Republike Srpske (VRS) zabranila njeno dostavljanje s ciljem koji je, podsjeća Popović, i opisan u naređenjima VRS-a, a to je „da se neprijatelj iznuri i prisili da napusti područje“.
„Humanitarna situacija u Srebrenici apsolutno je tragična. Tisuće izbjeglica smještene su na ulicama, na otvorenom i spavaju u snijegu. Izbjeglice nemaju gotovo ništa sa sobom, obučene su oskudno, a neki nisu jeli danima“, naveo je UNPROFOR kada je njegov konvoj u ožujku 1993. godine ušao u Srebrenicu.
Takva situacija je u Srebrenici bila gotovo sve vrijeme rata, ali je vrhunac tragedije počeo 11. srpnja 1995. godine kada je u grad ušla vojska VRS-a s Ratkom Mladićem na čelu. Tada su svi stanovnici Srebrenice napustili grad i okupili se u bazi UN-a u Potočarima. Uslijedilo je masovno ubijanje bošnjačkih muškaraca od strane VRS-a, koje je trajalo punih sedam dana, kada su ubijene 8.372 osobe.
Poricanje najdokumentiranijeg zločina u povijesti
Popović navodi da je zločin u Srebrenici „najdokumentiraniji veliki zločin u povijesti“. „O njemu se danas zna gotovo sve“, kaže Popović i podsjeća da o tome postoje tisuće dokaza, ali i dodaje da su ipak i dalje na snazi njegova relativizacija i poricanje.
To dobiva podršku od strane vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj koje plasiraju poruke da se zločin nije dogodio, a ako i jest, u mnogo manjoj mjeri.
„Odgovornost onih koji su zločin osmislili, organizirali i naredili, svakako je najveća. Ali, postoji i jasna odgovornost aktera koji su doprinijeli da se zločin izvrši, da se prikrije i da se negira, iako ta odgovornost nije uvijek kaznena“, kaže Popović i zaključuje:
„Društvo koje nastoji otkriti sve o zločinu, odati poštovanje žrtvama i kazniti krivce, ima šanse da osigura drugačiju budućnost za nove generacije. Onu u kojoj se Srebrenica nikada i nikome neće ponoviti.“
(TBT)
