Sa svojom drskošću i “sačmarom”, može li Donald Trump popraviti manjkavi Dejtonski sporazum za Bosnu i Hercegovinu? On svakako ima snažne razloge da pokuša. Vizantijska ustavna struktura postavljena Dejtonom – „jedan od najkompleksnijih političkih sistema na svijetu“ – ostavila je Bosnu kao paraliziranu, korumpiranu i krizama pogođenu državu u srcu Balkana.
Ovo naslijeđe omogućava ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da stalno odvlači pažnju SAD-u, EU i NATO-u uz minimalne troškove. Prijetnja novim sukobima natjerala je generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea da upozori strane u Sarajevu – 30 godina nakon što je intervencija Alijanse pomogla da se okonča rat – da NATO „neće dozvoliti da se teško stečeni mir dovede u pitanje“.
Tri decenije kasnije, dok se Parlamentarna skupština NATO-a sastaje ove sedmice na bazi Dayton u SAD-u, gdje su mirovni sporazumi potpisani, vrijeme je da se razmotri još jedna smjela američka inicijativa.
Bavljenje Bosnom moglo bi istovremeno pobuditi Trumpovu takmičarsku narav, njegovu žudnju za Nobelovom nagradom za mir i njegov prezir prema EU. Dejtonski sporazum – kruna vanjske politike administracije Billa Clintona – odolio je dvodecenijskim pokušajima reforme od strane brojnih američkih i evropskih zvaničnika. (Švedska i Norveška – dom Nobelove nagrade za mir – dugo su bile duboko uključene u postratne napore u Bosni.)
Od vremena rata, EU je hronično izbjegavala svoje obaveze u Bosni i Hercegovini. Umjesto da sankcioniše secesionističkog vođu bosanskih Srba, Milorada Dodika, i druge opstruktivne figure, Brisel je uglavnom prebacivao disfunkcionalnost Bosne u krilo Amerikanaca.
Slab ostatak neposrednog postratnog razdoblja – međunarodni Visoki predstavnik – predstavlja još jednu prepreku na putu BiH ka EU i odgovornosti koju domaći političari i građani moraju preuzeti za budućnost svoje zemlje.
Bosna takođe ima bogata nalazišta litijuma i drugih ključnih sirovina koje su privukle Trumpovu pažnju u Ukrajini – i interes EU u susjednoj Srbiji. U julu prošle godine, Brisel je potpisao sporazum o strateškim mineralima s Beogradom.
Vođen svojim rivalstvom s EU i sklonošću ka probiznis transakcijama, Trump bi mogao težiti vlastitom dogovoru o podjeli dobiti od bosanskih minerala, po uzoru na ukrajinski model.
Da bi uspio gdje su njegovi prethodnici zakazali, Trumpova administracija mora naučiti iz borbe da zaustavi sukob u Ukrajini. Pozivi stranama da „dođu sebi“ ne funkcionišu kada oni situaciju vide kao egzistencijalnu, pišeEdward P. Joseph za BalkanInsight.
Iako slabije u odnosu na Rusiju ili Ukrajinu, bosanske strane uporno odolijevaju američkim finansijskim i političkim pritiscima. Trump će morati kombinovati oštre prijetnje – uz podršku potencijalne upotrebe sile – s sofisticiranim pristupom nestabilnom bosanskom političkom trokutu.
Etnička ili individualna prava?
U korijenu problema Dejtona leži kontradikcija: obećanje kolektivne „ravnopravnosti tri konstitutivna naroda“ – Bošnjaka, Hrvata i Srba – bez obzira na brojnost, suprotstavljeno evropskom modelu jednakih prava svakog pojedinca, bez obzira na etničku pripadnost ili geografsku lokaciju.
Podstaknuti presudama Evropskog suda za ljudska prava, većinski Bošnjaci i građanske snage traže građansku državu – što bi efektivno ukinulo dejtonski model kolektivnih, etničkih prava. Frustracija, zajedno sa težnjama ka EU, pokreće te zahtjeve, jer se Bošnjaci suočavaju s hroničnim opstrukcijama, uz činjenicu da su – kao najveće žrtve rata – gotovo u potpunosti spriječeni da se vrate u svoje domove u Republici Srpskoj iz koje su brutalno protjerani.
Osim Dodika, Srbi širom političkog spektra također svoj status vide kroz egzistencijalnu prizmu. Uglavnom, Srbi se žestoko protive svakom slabljenju Republike Srpske, iako njihova osiromašena entitet uživa autonomiju gotovo neviđenu igdje u svijetu.
Nakon godina secesionističkih igara, Dodik je doveo svoj entitet i državu na rub novog sukoba. U februaru, državni sud ga je osudio zbog nepoštivanja odluka Visokog predstavnika, koji je u julu 2023. blokirao još jedan Dodikov pokušaj podrivanja državnih institucija. Nalog za hapšenje Dodika i dvojice saradnika i dalje nije izvršen, čime se kriza produžava i naglašava nemoć Zapada.
Srećom, Dodikov utjecaj među Srbima slabi. Ove sedmice, tri glavne opozicione stranke u Republici Srpskoj potpisale su rijedak dogovor s tri vodeće bošnjačke i građanske stranke o platformi za izlazak iz političkog ćorsokaka i napredak BiH ka EU.
Ipak, Bosna je još daleko od konsenzusa o konačnoj reviziji Dejtona i prihvatanju EU prilike koju je Brisel tek nedavno ponudio. Kao i uvijek, Hrvati – najmanji od tri konstitutivna naroda – ostaju ključni „swing faktor“. Prekretnica u ratu desila se kada je administracija Billa Clintona uspjela sklopiti savez između zaraćenih hrvatskih i bošnjačkih snaga koje su, uz NATO zračne udare, probile odbranu bosanskih Srba.
Neshvatljivo, SAD su, u zenitu svoje moći, zaustavile napredovanje Bošnjaka i Hrvata prije nego što su Srbi pristali na nove mirovne uslove, što je otvorilo put nepravednom, nefunkcionalnom rješenju iz Dejtona koje je ostavilo Republiku Srpsku netaknutom.
Uguran u Federaciju s većinskim Bošnjacima, Hrvati se i dalje drže jednakih prava koja im je obećao Washington i odbijaju da budu svedeni na marginalizovanu manjinu. Na frustraciju Bošnjaka, dugogodišnji lider Hrvata Dragan Čović nastavio je svoj savez s Dodikom. Ohrabrujuće je, međutim, da Čović sada izgleda uviđa potrebu za dubokom reformom. Nedavno je izjavio: „Svi bismo trebali težiti tome da BiH bude normalna država.“
Ukratko: Trump može uspjeti ako ponovo izgradi savez Bošnjaka i Hrvata koji će nadjačati srpsku nepopustljivost. Put ka tome nalazi se u samoj historiji američkih ustavnih borbi nakon rata za nezavisnost.
Današnji američki Senat, u kojem sve savezne države imaju jednako predstavljanje, nastao je kao rezultat teških pregovora između velikih i malih država.
Kreiranje “Trumpovog plana”
Američki senatski model može biti osnova za ustavnu reformu BiH koja bi zadovoljila evropske standarde ljudskih prava i ublažila zabrinutosti zaraćenih strana. Umjesto da se ukine Dom naroda – gornji dom parlamenta koji štiti kolektivna prava – Trumpov plan bi promijenio način izbora njegovih članova.
Kao što svaka američka država bira svoje senatore, tako bi birači iz svakog kantona Federacije direktno birali određeni broj predstavnika u državni Dom naroda. Birači u Republici Srpskoj bi učinili isto – direktno birajući svoje “senatore”.
Prema Trumpovom planu, ti predstavnici više ne bi nosili etničke oznake niti bi bili birani putem komplikovanih i višeslojnih parlamentarnih procedura. Postojeći demografski raspored po kantonima bi, neformalno, osigurao da brojčano manji Hrvati izaberu svoje predstavnike.
Ključna novost u Trumpovom planu bila bi uvođenje visokog praga unutar Doma naroda za izbor novog premijera države – najmoćnije pozicije u reformisanoj vlasti. Taj visoki prag bi štitio Hrvate od preglasavanja Bošnjaka, što je danas slučaj u tročlanom Predsjedništvu.
Ova praksa – u kojoj Bošnjaci više puta biraju hrvatskog člana Predsjedništva – šteti cilju približavanja BiH građanskoj državi i učvršćuje strahove Hrvata i Srba od dominacije većine.
U skladu s prethodnim pokušajima reformi, Trumpov plan bi premjestio gotovo sve ovlasti s Predsjedništva na institucije vlasti, ostavljajući samo simboličnog predsjednika koji bi morao pridobiti glasove širom zemlje.
Trump bi mogao uključiti pragove koji se postepeno smanjuju ili druge mehanizme da spriječi beskonačne blokade pri formiranju vlade.
Političke stranke i civilno društvo imale bi pravo glasa o Trumpovom planu – ali u ograničenom kapacitetu. Iskorištavajući hitnost trenutne krize – i neuspjeh prošlih pokušaja konsenzusa – administracija bi predstavila konačni paket po principu „uzmi ili ostavi“.
Trump bi mogao neutralizirati opstruktore svojom uobičajenom retorikom, potpomognutom prinudom. Ako Dodik odbije i nastavi promovirati secesiju, SAD i saveznici bi podržali domaće institucije da sprovedu nalog za njegovo hapšenje. Ostale srpske stranke mogle bi ga okriviti za izazivanje američke intervencije u ustavnim reformama.
NATO, koji je bombardovao vojsku bosanskih Srba pred kraj rata, mogao bi ublažiti srpske strahove. U prošlosti su i srpski lideri, uključujući Dodika, priznavali da članstvo u Alijansi jača i unutrašnju i vanjsku sigurnost.
Ne bi bilo potrebe da Trump zanemari tu osnovnu istinu, čak i ako je Dodik sada blizak Putinu. Kao biznismen, Trump bi mogao izgurati dogovor o vojnoj imovini – godinama neriješenom pitanju na putu BiH ka NATO-u. Srpsko neprijateljstvo prema NATO-u ubrzo bi oslabilo zajedno sa strahovima od sukoba.
Trumpov plan bi probudio uspavani EU iz stava “neka Amerikanci to riješe”. Uviđajući odlučnost Washingtona da pokrene proboj u Bosni, francuski predsjednik Emmanuel Macron mogao bi ponovo ponuditi da se sporazum formalno potpiše u Parizu, kao što je učinjeno 1995. nakon Dejtona.
Macron bi mogao ostvariti dugo željeno zatvaranje Ureda Visokog predstavnika uvjeravajući EU kolege da ovlasti za sankcije nad BiH prebace na visokog predstavnika za vanjsku politiku EU. Time bi se uklonile prepreke koje pro-ruske ili neodlučne članice postavljaju EU akcijama protiv destruktivnih aktera u BiH.
SAD bi, naravno, zadržale svoje ovlasti za sankcije u Bosni i regionu.
Što se tiče litijuma, Trumpova administracija bi mogla naučiti lekciju iz pogrešaka EU u Srbiji. Žestok otpor javnosti onemogućio je svaki pokušaj da se Srbi ubijede u koristi od eksploatacije litijuma. Trumpov plan bi uključio mehanizme za značajan građanski nadzor, oslonjen – za razliku od dejtonskog modela – na međuetnički konsenzus. Finansijski poticaji i investicioni ugovori, naravno, bili bi sastavni dio pristupa – i mogli bi inspirisati građane BiH da ostanu u zemlji koja se sve više prazni.
Iako su ulozi u BiH manji nego u Ukrajini ili Iranu, tako su i prepreke manje. Nijedna strana nema program nuklearnog naoružanja, ogromne rezerve nafte niti dominantnu vojsku. Glavna prepreka je manjkavi mirovni sporazum. Ako Trump i njegov tim ulože svoju energiju u BiH, mogao bi uspjeti gdje su prethodnici zakazali – ili odustali.
(TBT)
