Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Nazovite Gazu kako hoćete: polja smrti, beskrajna petlja krvi, boli i smrti, najveći koncentracijski logor na svijetu. Ili, kao što se čini da stanovništvo Izraela namjerava učiniti, možete to potpuno ignorirati.
Židovi Aškenazi iz Tel Aviva žive u zapadnom mjehuriću, pijuckajući jutarnji cappuccino i nervirajući se zbog svojih učitelja joge samo jedan sat vožnje udaljeni od najstrašnijih scena kojima je svijet svjedočio od Srebrenice ili Ruande.
Ali čini se da postoji jedna stvar koju niko od njih ne razumije: Hamas se neće predati.
Misliti da će njegove vođe u Gazi uzeti novac i pobjeći, kao što je nekoć učinio Fatah, znači otkriti, nakon 18 mjeseci totalnog rata i dva mjeseca gladovanja, koliko malo izraelski premijer Benjamin Netanyahu razumije svog neprijatelja.
Ne griješite, posljednja izraelska “ponuda” bila bi jednaka činu predaje. Trebalo je predati sve taoce u zamjenu za 45 dana hrane i vode i tražiti razoružavanje Hamasa.
Hamas je odgovorio da je spreman osloboditi sve taoce u zamjenu za određeni broj palestinskih zarobljenika i ponuditi dugoročno primirje, u kojem neće obnavljati svoje tunele ili razvijati svoje oružje, te ustupiti upravljanje Gazom drugim palestinskim frakcijama.
Ali nije odustala od dva uvjeta koja je postavila na početku ovog rata: neće se razoružati i želi potpuno povlačenje izraelskih snaga iz pojasa i potpuni i konačni kraj rata.
Netanyahu saboter
Postalo je potpuno i opetovano jasno da slijepa ulica u osiguravanju dogovorenog rješenja leži u samom Netanyahuu. U dva je navrata potpisao sporazume s Hamasom samo da bi ih sam jednostrano raskinuo.
Posljednji put u januaru pristao je na postupni prekid vatre, čime je osigurano oslobađanje 33 taoca, u kojem je Izrael trebao započeti pregovore o drugoj fazi i trajnom prekidu vatre.
Netanyahu je jednostavno raskinuo taj sporazum. Američki predsjednik Donald Trump mu je to dopustio, iako je to bio komad papira za koji je zaslužan i sam novi predsjednik.
Uz zajednički pristanak, Netanyahu se samo vratio u rat kako bi spasio svoju koaliciju od predstojećeg poraza u glasanju o budžetu. Bilo kakvi vojni ciljevi odavno su iscrpljeni.
Ne samo da je Gaza dva mjeseca pod potpunom blokadom, već Izrael bombardira skladišta u kojima se nalazi magacini za hranu. Izgladnjivanje je očito i nedvojbeno postalo oružje pregovora, ali ni to ne funkcionira.
Trumpov bivši izaslanik za taoce, Adam Boehler, imao je isto iskustvo s Netanyahuom kao i Bidenovi izaslanici. Hamas se približio nezavisnom sporazumu sa SAD-om o razmjenama talaca u izravnim pregovorima, sve dok Netanyahu nije čuo za njih i pustio to u medije.
Sam Boehler rekao je za Al Jazeeru da će izraelski rat protiv Gaze “odmah završiti” ako se svi zarobljenici oslobode. Hamas bi pristao na to. Ali to može samo preko mrtvog Netanyahua.
Situacija se nije promijenila otkako je Bidenov direktor CIA-e, Bill Burns, nadgledao pregovarački kraj rata prije godinu dana, što je Hamas potpisao, samo da bi se Netanyahu povukao.
Nema predaje
Mnogo je razloga zašto se Hamas neće predati noćnoj mori koju podnose on i ljudi Gaze. Preko 1.500 Palestinaca ubijeno je od prekida primirja u martu.
Hamas je imao svoj prvi rang vodstva, svoju civilnu vladu, svoju policiju i gotovo sve bolnice izbrisane. Rafah se ruši. Pa ipak, nastavlja se opirati značajnim ponudama novca za odlazak u egzil.
Gaza je posvuda postala sveto mjesto za Palestince
Pokojni palestinski vođa Yasser Arafat davno bi otišao u egzil, kao što je učinio nakon što su snage Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) opkoljene u Zapadnom Bejrutu 1982. Fatah bi do sada već odletio u inostranstvo.
Ali niti jedan od ovih presedana ne odnosi se na Hamas. Zašto?
Prvo i najvažnije, ako su kolaps izraelske vojske i zločini počinjeni u južnom Izraelu 7. oktobra zauvijek promijenili Izrael, tako je i desetkovanje Gaze zauvijek promijenilo palestinsku stvar.
Gaza je posvuda postala sveto mjesto za Palestince.
Nema obitelji u Gazi koja u ovom ratu nije izgubila rodbinu ili svoje domove.
Ni Hamas ni bilo koja druga skupina otpora ne mogu se odvojiti od naroda za koji se bore. Kako se kolektivna patnja povećava, tako raste i kolektivna volja da ostanu na svojoj zemlji, što su pokazali nenaoružani farmeri južnog Hebrona.
Nadalje, nema uvjerljivijeg zagovornika imperativa otpora okupaciji od ponašanja same izraelske države. Ovo je amorfni, uporni i otrovni osvajač tuđeg prostora.
‘Završavanje posla’
Izrael nikada se ne može zasititi zemljom, niti dovoljno kontrolom. Uvijek traži više. Nikada ne može prestati činiti da njegova religija dominira svim drugim religijama na ovom prostoru. U vrijeme Uskrsa, kršćani su jednako žrtve ovih djela nadmoći kao i muslimani.
Njegov pokret doseljenika još je aktivniji u vrijeme mira nego u vrijeme rata, kao što pokazuje povijest naseljavanja na okupiranoj Zapadnoj obali nakon sporazuma iz Osla.
Izrael se ne može povinovati dvodržavnom rješenju jer je uvijek postojala samo jedna država u glavama njegovih tvoraca i njihovih potomaka. Itamar Ben Gvir, Bezalel Smotrich i Netanyahu kolektivno samo “završavaju posao” iskorjenjivanja Palestinaca iz “zemlje Izrael” koji je David Ben Gurion započeo, a zatim zaustavio.
Nije slučajnost da baš u vrijeme kada se bilježi val Židova koji se mole u džamiji Al-Aqsa – više od 6000 Židova ušlo je u dvorišta moliti otkako je praznik Pashe započeo u subotu, više od svih židovskih vjernika koji su posjetili tokom praznika prošle godine – izraelski Vrhovni sud jednoglasno je odbacio peticiju koju je podnijelo nekoliko organizacija za ljudska prava tražeći nastavak isporuku humanitarne pomoći u Gazu.
Država Izrael u svim svojim oblicima, vjerskim i sekularnim, teži istom cilju, čak i dok su ova plemena u međusobnom ratu po mnogim drugim pitanjima.
Hamasova predaja, a s njom i Gaza, danas bi bila jednaka izdaji same palestinske stvari. Ne zato što su svi Palestinci religiozni, ili zato što je Fatah toliko nepopularan, već zato što otpor predstavlja jedini preostali put za okončanje okupacije.
Razmjer patnje koju je Izrael nanio svim Palestincima unutar svog dosega, u Gazi, na Zapadnoj obali, u Jerusalemu i Izraelu podjednako, znači da je sudbina Hamasa i sudbina Palestine.
Ali Hamas se razlikuje od Fataha po tome što je vjerska organizacija. Započelo je ovaj rat zbog upada židovskih doseljenika u džamiju Al-Aqsa. I Palestinci u Gazi okrenuli su se svojoj vjeri kako bi dali smisao pokolju kojem su bili izloženi.
Strateški cilj
Kolektivna disciplina i vjera Hamasa spriječile su ga da postane korumpiran. Ovo utječe na sve.
Rifaat Radwan, 23-godišnji bolničar čije su predsmrtne riječi snimljene njegovim telefonom, molio je Allaha da mu oprosti što se nije redovito molio pet puta dnevno. Nije bio toliko pozoran i očito nije bio član Hamasa, ali je bio dovoljno religiozan da je molio za oprost u trenucima smrti.
Ako je ikada postojao simbol hrabrosti i žrtve koju Palestinci u Gazi podnose suočeni s nevjerojatnim i poraznim prilikama, to je bio Radwan. Na samrti njegova vjera u božanskog vođu neće biti slomljena. Neće ni Gaza.
Ima i drugih manje egzistencijalnih razloga zašto Hamas neće odustati.
Kakva god sudbina ga čeka kao organizaciju – a suočimo se s tim, pobune poput Tamilskih tigrova ili čečenskih pobunjenika slomljene su nadmoćnom silom, dok su druge poput ETA-e nestale bez postizanja svojih glavnih ciljeva – Hamas već vjeruje da je postigao svoj strateški cilj.
To je trebalo potaknuti palestinsku težnju za samoodređenjem u vlastitoj državi na vrh svjetske agende ljudskih prava.
Tokom posljednje tri godine stavovi američke javnosti o Izraelu postali su negativni, navodi Pew Research. Više od polovice odraslih u SAD-u – 53 posto – izražava nepovoljno mišljenje o Izraelu, što je povećanje od devet posto u odnosu na razdoblje prije 7. oktobra.
Hamas pobjeđuje u ratu javnog mnijenja, a Izrael ga gubi, posebno u zemljama u kojima je grupa zabranjena organizacija. Zakon govori ljudima da Hamas smatraju teroristima, ali oni to sve više odbijaju, iako misle da je 7. oktobra bio čin zla.
Ako Izrael želi zauvijek okončati ovaj sukob silom, može biti siguran da je isti cilj urezan u svijest svakog Palestinca. Što duže Netanyahu nastavlja svoju propast osuđenu kampanju u Gazi, to će velike evropske zemlje poput Francuske biti bliže priznavanju palestinske države.
Složeni pregovori
Trumpovi izaslanici trenutno vode tri niza složenih pregovora istovremeno i na teži način uče koliko je svaki nerješiv.
Gaza je samo jedna od tri cilje i Trump želi brz rezltat. On nema strpljenja da ga podržava na neodređeno vrijeme. Nadalje, dva su sukoba duboko međusobno povezana.
Iste zemlje koje SAD-u zabranjuju njegov zračni prostor u slučaju napada na Iran također se opiru masovnom preseljenju stanovništva iz Gaze, a Izrael i Egipat su u stanju otvorenog neprijateljstva oko Sinaja, pri čemu jedni druge optužuju za kršenje uvjeta sporazuma iz Camp Davida.
Ako Trumpovi pregovori s Iranom posustanu, Netanyahu će obnoviti svoj pritisak da bombardira njegove nuklearne lokacije, bez rješenja za Gazu. Vrijeme odluke za Netanyahua, pragmatičara, dolazi i on neće imati onoliko karata koliko trenutno misli da mora igrati.
Za vojne sile poput Amerike i NATO-a, talibani su se pokazali previše. Kao i otpor u Iraku.
Za zemlju koja je tako mala i ovisna o SAD-u kao što je Izrael, vječni rat u Gazi još je manje održiv. Bilo bi mudro da Izrael sada smanji svoje gubitke i povuče se iz Gaze prije nego još više izgubi na svjetskoj sceni.
Jednom kada je aura nepobjedivosti razbijena, kao što je bila 7. oktobra, nestala je zauvijek.
(TBT, MEE)
