Piše: Christopher Phillips, thebosniatimes.ba
Nakon izraelskog rata u Gazi mnogi komentatori su tvrdili da bliskoistočni regionalni poredak prolazi kroz duboke promjene.
Različiti razvoji se koriste da opravdaju ove argumente, uključujući izraelske tvrdnje o slamanju Hamasa i Hezbolaha; okupaciju nove libanske i sirijske teritorije; relativno povlačenje Irana sa ovih arena; i pad Assada u Siriji, zajedno sa pratećim poboljšanjem položaja Turske.
Povratak američkog predsjednika Donalda Trumpa i promjena u pristupu Washingtona naglašavaju ove tvrdnje o novom poretku. Ali koliko su ovi događaji ozbiljan pomak za region?
Nekoliko od ovih promjena nije bez presedana, posebno napredak Izraela. Razmjere razaranja i gubitka života u Gazi i Libanu su nove, ali vojna taktika nije.
Hamas i Hezbolah na mnogo načina nalikuju Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) 1970-ih i 80-ih, kada su izraelske vojne intervencije i kasnija okupacija nastojale uništiti pokret. Tada, kao i sada, ratni ciljevi Izraela bili su uništiti svog neprijatelja i zauzeti tampon zonu.
Ali dok je Izrael ipak istjerao PLO iz Libana, rat iz 1982. je katalizirao rast novog protivnika, Hezbolaha, koji Izrael nije učinio ni sigurnijim ni dominantnijim nad Levantom. Zaista, umjesto da uvede eru izraelske regionalne dominacije, 1980-ih je vidio da je postao zarobljen u iscrpljujućoj okupaciji koja ga je na kraju primorala na povlačenje i kompromis.
Vremena se, naravno, mijenjaju, ali ovi neuspjesi su ilustrirali ograničene kapacitete Izraela, posebno u pogledu trupa – što je postavilo pitanje koliko može prevesti vojnu superiornost u regionalnu dominaciju.
Iran je oslabio, ali nije i poražen
Ideje da se Iran povlači također treba ublažiti. Iran je sigurno pretrpio udarac. Njegov direktni raketni napad na Izrael nije zaustavio izraelsku agresiju, razotkrivajući granice toliko hvaljenog arsenala Teherana.
Ali Iran je daleko od poraza. Zadržava značajno prisustvo u Iraku, a njeni saveznici Huti u Jemenu izašli su iz sukoba ojačani.
Iako je opća percepcija da su Hamas i Hezbolah oslabljeni, oni ostaju na mjestu, dok Teheran zadržava veze sa sirijskim grupama koje bi se mogle iskoristiti u budućnosti.
Regionalna pozicija SAD također nije toliko divergentna s prošlošću. Trumpova dva vodeća politička prioriteta, čvrsta podrška Izraelu i povećanje sankcija Iranu, bili su standardni pristup za većinu njegovih prethodnika – ne samo za njega u prvom mandatu.
Trumpova izražena želja da “preuzme” Gazu svakako je nova, ali ostaje da se vidi da li je ovo ozbiljna šema ili strategija pregovaranja za nagovaranje Hamasa i arapskih lidera. Osim Izraela i Irana, Trump je fokusirao svoje interese izvan Bliskog istoka.
Međutim, u isto vrijeme, neke od nedavnih promjena mogle bi imati dalekosežan učinak. Pad Assadovog režima je seizmičan, sličan rušenju Sadama Huseina 2003. godine, što je razvoj koji je potpuno preokrenuo unutrašnju i međunarodnu politiku Iraka.
Ostaje mnogo nepoznanica oko budućnosti Sirije. Kao što pokazuju krvavi događaji posljednjih dana, ona bi se još mogla uvuči u nove sukobe, bez nade u stabilniju, inkluzivniju Siriju koja je sada u opasnosti.
Slično tome, slabljenje Hezbolaha bi moglo transformirati libansku politiku. To je već prekinulo dvogodišnji politički ćorsokak oko novog predsjednika, što bi moglo pomoći zemlji da se odmakne od političke i ekonomske stagnacije protekle decenije. Ali kao i za Siriju, tako i za Liban je prerano bilo šta tvrditi.
Prilagođavanje novoj stvarnosti
Transformacija Sirije u turskog saveznika, s mogućnošću vojnih baza o čemu se već govori, još je jedan značajan pomak. Takav ishod bi dao Ankari fizičko uporište duboko u Levantu i mogao bi dodatno povećati rastuće tenzije između Izraela i Turske.
Ali iako je ovo novi razvoj, nije došao iz vedra neba. Turski regionalni utjecaj raste otkako je AKP došao na vlast 2002. godine, a već ima vojno prisustvo u Kataru, Libiji, Somaliji, sjevernom Iraku i sjevernoj Siriji. Prebacivanje Damaska sa suparnika na saveznika je značajno, ali to se nadovezuje na postojeću poziciju Turske, a ne na potpunu transformaciju.
Nadalje, sporazum između sirijskih kurdskih SDF-a i novog privremenog predsjednika u Damasku, Ahmeda Sharaa, o integraciji kurdskih snaga u sirijsku nacionalnu vojsku, zajedno s pozivom zatvorenog vođe PKK Abdullaha Ocalana da kurdska grupa završi svoj 40-godišnji rat s Turskom, potencijalno je historijski. Ali prerano je znati hoće li bilo koji potez proći deklerativnu fazu.
Dakle, da li sve ovo predstavlja “novi poredak” za Bliski istok? Kao što je pokojni profesor Fred Halliday jednom primijetio, naizgled jednom u deceniji, događaji potresaju geopolitiku regije, podstičući posmatrače da proglase novu eru.
Arapsko proljeće 2011., “rat protiv terorizma” koji je započeo 2001., Zaljevski rat 1991. i Iranska revolucija 1979. godine činilo se da su dovely do značajnih regionalnih promjena. Ali, kako je Halliday također upozorio, uprkos usponima i padovima u bogatstvu određenih sila koje su donijeli ovi događaji, često je bilo više kontinuiteta nego promjena.
To bi se moglo pokazati tačnim za današnji razvoj događaja. Čini se da su rat u Gazi i njegove posljedice u Libanu i Siriji ojačali pozicije Izraela i Turske, dok su oslabili pozicije Irana i njegovih saveznika. U isto vrijeme, čini se da je povratak Trumpa još više približio SAD Izraelu i pojačao njihovo protivljenje Iranu.
Ali ne treba preuveličavati koliko je ovo zaista pomak od prošlosti. Većina sila, poput Zaljeva i Egipta, morala se prilagoditi novim okolnostima, ali njihove političke pozicije nisu se drastično promijenile. Izrael ima lošu reputaciju u korištenju svoje vojne moći da poveća svoj regionalni uticaj. Turska se širi, ali to je bilo postepeno, a ne iznenada; i dok je Iran u padu, on nije nužno van igre.
Region je svakako uznemiren, ali ostaje da se vidi da li to predstavlja „novi poredak“. Ono što bi se na kraju moglo pokazati važnijim na duži rok bit će događaji izvan Bliskog istoka: globalni odgovor na Trumpovo predsjedavanje. Bilo kakvo preuređenje američko-evropskog saveza, ili rehabilitacija Rusije na globalnom nivou, još bi moglo imati nepredviđene negativne efekte u regionu.
(TBT, MEE)
