Piše: Asmaa Mustafa, thebosniatimes.ba
Prije početka genocida u Gazi, bila sam učiteljica i majka dvije djevojčice. Sada sam majka više od 2000 djece – pored ostalih hrabrih žena u mom životu. Kao palestinske žene, život kroz rat značio je da smo postale učiteljice, majke i skrbnice koje podržavaju bezbroj drugih.
Mi zaista služimo kao okosnica naše zajednice.
Patila sam kroz mnoge od istih borbi kao i drugi u Gazi, uključujući osam puta raseljavanje. Bila sam primoran da se preselim iz svoje kuće i živim u jednom šatoru za drugim, svaki put noseći kćerke na ramenima dok smo bežali od smrti.
Bila sam prisiljena da se prilagodim „životu u šatoru“, uključujući nošenje vode sa velikih udaljenosti ili suočavanje s poteškoćama u pronalaženju hrane za svoje kćeri usred gladi. Visoki troškovi života također su znatno otežali stvari, ali sam nastavila dalje.
Kuhala sam hranu koju sam mogla kuhati na vatri, naučila sam praviti hljeb u glinenoj peći i hodala bih na velike udaljenosti u potrazi za namirnicama u obližnjim kampovima za raseljena lica.
Osnaživanje
Tokom genocida, prešla sam od podučavanja grupe učenika u učionici do podučavanja svakom djetetu oko sebe. Okupljala bih ih svakog dana u 15 sati kako bih sudjelovala u edukativnoj, ali i zabavnoj lekciji koja je željela da ih odvrati od atmosfere straha i terora koja ih okružuje. Nadala sam se da će im to vratiti djelić njihovog djetinjstva.
U stvarnosti, morala sam da se ojačam jer je deci ovo očajnički trebalo.
Čak sam naučila i znakovni jezik da komuniciram sa djetetom koje mi je bilo komšija u izbjegličkom kampu u Rafi, a drugo u Nuseiratu. To mi je omogućilo da na pravi način udovoljim njihovim potrebama.
Također sam organizirla rođendanske zabave za djecu, dan otvorenih vrata svakog mjeseca i sesije emocionalnog oslobađanja sa raznim aktivnostima uključujući muziku, grupne igre, narodne igre, narodne priče i pjevanje, kako bih ublažila bol i patnju.
Ali ja nisam bila izuzetak. Svuda oko sebe sam vijela kako žene u kampovima i šatorima preuzimaju više na svoja ramena nego što bi bilo koja osoba trebala. Svi su morali ponašati mudrije od svojih godina i biti hrabriji. Zato treba odati počast svakom od njih, pa i onima koji su stradali.
Snaga žene
Umm Amin, koju sam upoznala tokom svog preseljenja u Khan Younis, svaki dan je pekla hleb u glinenoj peći za porodice logora. Njen muž je stradao i iako je sama sa djecom, nastavila je peči za svoju zajednicu.
Rana – učenica kojoj sam predavala dok sam bila raseljena – nakon što je jednog dana bila odsutna iz mog razreda, saznala sam da je pomogla njenoj majci da se porodi u šatoru. Nikada neću zaboraviti scenu kada sam otišala da je proverim i zatekla je sa majkom (koja se smijala), dajući sendviče njenoj djeci.
Gospođa Mona, koju sam upoznala u internet šatoru u Rafahu, provodila je svaki dan genocida sama dajući svoju djecu. Stalno je plakala dok je čekala dan kada će moći da se evakuira sa svojom djecom da konačno vidi svog muža.
Laila, čiji je muž nestao više od godinu dana, bila je još jedna majka koja je učinila sve što je mogla da se brine o svojoj djeci. Čak je i povrijedila stopalo zbog velikih udaljenosti koje je prepješačila prodajući kukuruz.
Moja voljena komšinica Umm Adi, koja je napravila ručnu šivaću mašinu koju je koristila danonoćno kako bi svojim sinovima i kćerima stavila bar jedan obrok dnevno na sto. Njen muž je paraliziran zbog teške povrede glave koju je zadobio dok je tražio hljeb, pa se ona brine i o njemu.
Njihova snaga bi mi davala snagu, čak I u najtragičnijim trenucima.
Umm Yazan, koju sam upoznala tokom svog šestog preseljenja u Khan Younis, svake je večeri dovodila svoju djecu, Yazan i Eileen, u moj šator na njihovu lekciju. Sjedila bi u blizini i gledala ozarena od sreće.
Pravila je slatke poslastice i prodavala ih u kampu. Uvijek su pravljene sa ljubavlju.
Jednog dana, nakon što su zajedno popili šoljicu kafe, njen šator je bio meta. Napad se dogodio noću. Nismo pronašli nikakav trag ni od nje ni od njene djece. Izraelski projektil potpuno je zbrisao šator i na njegovom mjestu ostavio krater.
Ostavila nas je kao leptir.
Usred ovog uništenja, smrti i straha, još uvijek postoji velika nada zbog svega što palestinske žene rade. Daju uprkos tome što su izgubili sve, služe i žrtvuju se za svoje porodice i sve Palestince.
Žene se ne osjećaju kao da čine samo polovicu društva kada ljubav kojom ispunjavaju svoju zajednicu, posao koji rade i podrška koju pružaju drže cijeli narod.
Predobro znam da uprkos prekidu vatre proživljavamo neke od najtežih dana u životu. Međutim, ne samo u svjetlu Međunarodnog dana žena (iako je ovo dobra prilika), palestinskim ženama treba odati počast i podsjetiti ih na nevjerovatnu snagu koju su pokazale.
Svijet može puno naučiti od palestinskih žena, posebno da čak i kada se osjeća da su najmoćniji širom svijeta naciljali vas, možete se boriti usuđujući se nadati se i sanjati, i graditi budućnost u ruševinama.
(TBT, TNA)
