Piše: Lamis Andoni, thebosniatimes.ba
Odustajanje Donalda Trumpa od njegovog prijedloga o protjerivanju Palestinaca iz Gaze nije bilo potpuno iznenađenje, niti je rezultat jedne od karakterističnih promjena raspoloženja tog promjenjivog predsjednika.
Od trenutka kada je Trump dao bombašku najavu o svojoj želji da “posjeduje” Gazu i pretvori je u projekat nekretnina, njegovi savjetnici, članovi kongresa i stručnjaci iz američkih istraživačkih centara bili su zauzeti uvjeravanjem Bijele kuće da povuče tu ideju. Međutim, iskoristili su priliku da izvrše pritisak na arapske države da iznesu alternativni prijedlog za rekonstrukciju Gaze koji je u skladu sa američko-izraelskim odredbama, uključujući kretanje ka njihovom tekućem cilju normalizacije između Saudijske Arabije i Izraela.
Zaista, Trumpovo povlačenje nije bilo samo odgovor na Jordan i odbijanje Egipta na prijedlog da se Palestinci raseljavaju i presele na njihovu teritoriju. Glavni razlog je vjerovatno taj što su utjecajni krugovi u Washingtonu vjerovali da će plan potkopati i dodatno odgoditi sporazum o normalizaciji koji tako očajnički žele da se potpiše između Izraela i Saudijske Arabije.
Prebacivanje troškova
Također treba napomenuti da je izazov arapskim državama da smisle alternativni plan prvobitno pokrenuo diplomata Dennis Ross, iz Washingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku – cionističkog think-tanka. Američki zvaničnici su potom ponovili poziv, posebno državni sekretar Marko Rubio.
Ni vrijeme za sve ovo nije bilo slučajno, jer se poklopilo sa nezvaničnim “mini” arapskim samitom koji je nedavno održan u Rijadu. Američki zvaničnici shvatili su da Trumpove ideje o Gazi predstavljaju prepreku sposobnosti arapskih lidera da iznesu alternativne prijedloge.
Na kraju, ovo nastojanje da se predstavi alternativa osiguralo bi da odgovornost za suočavanje s razornim (i skupim) posljedicama izraelskog genocidnog rata bude čvrsto stavljena na njih.
Neizbježni pregovori koji će uslijediti nakon alternativnog prijedloga osigurali bi da su izraelski interesi i sigurnosni zahtjevi zadovoljeni – nešto što nije uspio postići ratom u Gazi. Rješavanje ovog pitanja će zauzvrat utrti put za saudijsko-izraelski sporazum.
Vjerovatno će doći do arapskog nadzora nad prijelaznom fazom, a Palestinske vlasti (PA) će biti odgovorne za upravu Gazom pod novim uvjetima i novim brojkama koje je odobrio Washington. Cilj ovoga će biti vršenje kontrole nad stanovništvom Gaze i okončanje Hamasovog prisustva tamo, kao i sprečavanje pojave bilo koje grupe koja će se oduprijeti izraelskoj kontroli.
Dok je Izrael od početka oštro odbijao bilo kakvu umiješanost PA u Gazi, prethodna američka administracija je insistirala na tome. U stvari, visoki američki zvaničnik sastao se s nekoliko nezavisnih palestinskih ličnosti kako bi ih uvjerio da preuzmu tu ulogu, ali nije uspio.
Još nije jasno hoće li Trumpova administracija prihvatiti ulogu PA u Gazi, posebno zbog nedavnog zaustavljanja finansijske pomoći palestinskim sigurnosnim snagama. Nadalje, odgovornost za ovu odluku je isključivo dodijeljena Trumpovom otvoreno cionističkom izaslaniku za Bliski istok, Steveu Wittkoffu, koji dijeli interes Trumpovog zeta Jareda Kushnera za iskorištavanje obale Gaze za turističke projekte.
Međutim, Trump je javno promijenio svoj stav o Gazi uprkos tome što je bez stida lamentirao zbog neuspjeha da zauzme “lijepo komad zemlje”, kako ga on naziva.
Činjenica da su glavni američki interesi nadjačali njegove želje, pokazuje da je američki establišment bio u stanju da ga obuzda – barem u ovom slučaju. To ne znači da vidimo početak širih poteza za obuzdavanje Trumpa, bilo unutar ili izvan SAD-a, ali je jasno da je njegov širi krug unutar Republikanske stranke također intervenirao.
Republikanski senator Lindsey Graham čak je javno i oštro odbacio Trumpovu viziju budućnosti Gaze.
Američke administracije, uključujući i posljednju Trumpovu, uspješno su proširile krug normalizacije arapskih država. Da ne zaboravimo, postigao je Abrahamov sporazum bez presedana, koji je uspostavio niz arapskih saveza sa Izraelom, zajedno sa rastućim regionalnim prihvatanjem cionističkog narativa – razvoj događaja za koji žele da vide napredak.
Iako je Trampovo povlačenje svakako značajno, prebacivanje lopte na arapski teren ne znači posebnu lukavost s njegove strane, kao ni od strane utjecajnih krugova koji donose odluke u Washingtonu.
Umjesto toga, to znači da su SAD uvjerene da će svi aranžmani koje oni predlože biti u potpunosti usklađeni (pa čak i na osnovu) američkih prijedloga, budući da arapske zemlje nisu preuzele inicijativu ili daju bilo kakve prijedloge za zaštitu prava Palestinaca. Ovo osigurava da će američka dominacija biti prihvaćena kao datost bez obzira na kompromis.
Svakako, treba da postoje duboke sumnje oko bilo koje arapske „alternative“ u vezi sa Gazom, jer ih iznose vlade koje su same sebe oslabile i smanjile plafon svojih težnji da osiguraju ulogu u kojoj mogu „služiti interesima SAD“. Ove vlade su marginalizovale svoje narode i institucije, a neke su čak postale taoci izraelskih sporazuma o normalizaciji.
Činjenica da arapski lideri nisu čak zaprijetili da će zamrznuti normalizaciju ili ekonomske sporazume, samo ih je učinila sve ranjivijim na ucjene i pritiske SAD-a i Izraela.
Šta slijedi?
Sumorno neodgovaranje arapskog svijeta na genocid u Gazi, zajedno s Izraelom koji je počeo provoditi svoj plan masovnog raseljavanja na Zapadnoj obali uništavanjem kampova Jenin i Tulkarm i protjerivanjem njihovih stanovnika, ohrabrio je SAD i Izrael da nastave s napredovanjem svojih planova za potpunu izolaciju stanovništva Gaze. Njihov cilj je spriječiti ponovnu izgradnju palestinskog identiteta i razbiti nade i težnje Palestinaca za slobodom.
Imajući sve ovo na umu, imamo pravo da se plašimo – i ljutimo – posebno kada idemo ka potencijalnom potpisivanju izraelsko-saudijskog sporazuma. Ovo bi bila konačna karika u lancu arapskog i regionalnog potčinjavanja, pretvarajući region u izraelsko-američki protektorat.
Nisu samo Palestinci ugroženi trenutnom opasnošću s kojom se region suočava – to je svaki građanin arapskog svijeta, od Atlantika do Zaljeva. Ovaj trenutak je sličan, ako ne i gori od, uoči poplave Al-Aksa, kada su SAD bile na ivici objave porazne pobjede nad Palestincima i Arapima povlačenjem Saudijske Arabije u savez s Izraelom.
Ostaje nam da se pitamo da li bilo koji od arapskih režima, oni koji otpor smatraju daleko većom prijetnjom za sebe od Izraela, obraća pažnju na to. Da li im je uopće stalo?
(TBT, TNA)
