ANALITIKA
Najpoznatiji hrvatski novinar Darko Hudelist
objašnjava do kojih je saznanja došao i kako je projekt “Trinaest stoljeća
kršćanstva u Hrvata”, zajedno sa skupom u Mariji Bistrici pred 400.000
katoličkih vjernika, predstavljao predigru referenduma 1991.
FOTO: (public)
Sredina je sedamdesetih godina i sve počinje
ubrzano da se mijenja. U Kaliforniji grupa bradatih momaka proizvodi prvi
mikroprocesor, a potom onaj tip koji će nas decenijama kasnije uveseljavati i
nervirati svojim crnim džemperima, konstruiše i prvi mali kućni računar, nazvan
Apple I. U svijetu je najčitanija knjiga “Između dva doba” Zbigniewa
Brežinskog, koji objašnjava kako će Sjedinjene Američke Države postati
predvodnici informatičke revolucije i globalizacije koja će neumitno
uslijediti, najavljujući u isto vrijeme propast Sovjetskog Saveza i
proglašavajući pobjednika Hladnog rata. U julu 1976. Brežinski se upoznaje sa
tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom Wojtyła, svojim zemljakom Poljakom,
koji će oktobra 1978. postati papa. Planetarna historija ulazi u ultra-brzi voz
i nema namjeru da stane…
… Sem u Jugoslaviji. Država već ostarjelog
Josipa Broza, iako usamljeno svjetlo s ove strane ideološke zavjese, potpuno
nespremna dočekuje globalizaciju i informatičku revoluciju. Umjesto hvatanja
mjesta u onom vozu, u Zagrebu se gasi Maspok, u Srbiji padaju liberali, a
donošenjem notornog Zakona o udruženom radu i opredjeljenjem za “dogovornu
ekonomiju”, kao da svjesno i namjerno prkose globalnom trendu. Maršal Tito
više nema snage ni za reforme ni za represiju. Ono malo energije koju ima troši
na žestoke sukobe i svađe sa suprugom Jovankom Broz koja, u svojoj
megalomaniji, smatra da treba da naslijedi supruga i postane novi vladar
Jugoslavije po smrti doživotnog predsjednika. Do 1978.
I samo jedna institucija, pomalo skrajnuta,
vidi šta se valja iza brijega. Samo jedna je spremna za promjene, samo jedna
predviđa – i što direktno, što indirektno potpomaže – promjene koje znače i
kraj Jugoslavije. Katolička crkva u Hrvatskoj. Na krilima Drugog vatikanskog
koncila, duhovno podignuta na idejama Pierre Teilhard de Chardin, jezuitskog
filozofa i teologa, stasava generacija biskupa i svećenika, predvođena Franjom
Kuharićem, koja će pokrenuti samostalnu crkvenu akciju za oslobođenje Hrvatske.
Jubilejski decenijski projekt nazvan “Trinaest stoljeća kršćanstva u
Hrvata” završiće, za razliku od “Hrvatskog proljeća”,
trijumfalno, mobilisaće vjernike i druge Hrvate i predstavljati predigru onoga
što će se odigrati svega nekoliko godina kasnije. Jer, jula 1984. u Mariji
Bistrici održaće se “Nacionalni kongres” na kojem će se okupiti
400.000 vjernika i anticipirati referendum za nezavisnost iz 1991.
Ovaj zaplet, ova tri nivoa – svijet,
Jugoslavija, Hrvatska – čine “zaplet” novog istraživačkog poduhvata
najpoznatijeg hrvatskog novinara Darka Hudelista, iz knjige “Rim, a ne
Beograd” koja će biti objavljena na jesen, a čije dijelove Hudelist
ekskluzivno predstavlja srpskim čitaocima kroz razgovor za Nedeljnik. To je
knjiga – Hudelist je naziva “integralnom historiografijom” – koja će
uzdrmati javnost na eksjugoslavenskim prostorima čak i više nego Hudelistovi
tekstovi ili knjiga razgovora sa Dobricom Ćosićem, i koja po prvi put
objašnjava ulogu Vatikana, Katoličke crkve, pape Wojtyle, Zbigniewa Brežinskog,
hrvatske i srpske elite i generala, u raspadu Jugoslavije i krvavom ratu koji
će ga obilježiti.
Na početku razgovora, Darko Hudelist napominje
da se zapravo radi o dvije knjige, koje se međusobno nadopunjuju, i obje
obrađuju prelomne, sedamdesete i osamdesete godine. “Rim, a ne
Beograd” ima čak 1.600 strana, dok će se druga knjiga zvati “Između
očaja i Krista” i baviće se isključivo srpsko-hrvatskim odnosima i
sukobima.
“Istraživanje je ukupno trajalo punih
deset godina. Kao što znate, obuhvatilo je i Beograd (Srbiju), u kojem sam
boravio od jeseni 2005. do kraja juna 2011. Prvu najavu rezultata tog svog
‘researcha’ napravio sam 2012. u obliku knjige ‘Moj BG dnevnik: Susreti i
razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006-2011’. Dakle, odmah otklanjam jednu
nedoumicu – ova moja prva knjiga ‘Rim, a ne Beograd’, neće dati kompletan
odgovor na pozne dane (a onda i raspad) SFR Jugoslavije, taj će odgovor biti
sveobuhvatan tek kada – i naročito kada – objavim i onu svoju drugu knjigu, o
srpsko-hrvatskom sukobu. U početku sam mislio da sve može stati u jednu knjigu
(pa makar ona imala i 3, ili koliko već, svezaka), a onda sam uvidio da je ovo
najlogičniji i jedini pravi redoslijed. Djelimično će, međutim, o
srpsko-hrvatskom sukobu u Jugoslaviji biti govora i u ovoj mojoj prvoj knjizi,
‘Rim, a ne Beograd’.”
Pokret “Trinaest stoljeća kršćanstva u
Hrvata” inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji zagrebački
nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim savjetnikom,
jezuitom Stjepanom Krizinom Sakačem
Knjigu “Rim, a ne Beograd” Hudelist
je napisao s pozicije nezavisnog istraživača, ali kao – katolik. To je knjiga
koja, prema njemu, pozitivno verifikuje značaj i ulogu Katoličke crkve u SFRJ,
u drugoj polovini 20. stoljeća. Ali, naravno – uz kritički odmak, kao što
priliči slobodnom i objektivnom istraživaču.
“Moja postupna transformacija (ako mogu
tako reći) u vjernika katolika dogodila se upravo za vrijeme mog boravka u
Beogradu, tj. u razdoblju od 2006. do 2011, i neposredno poslije – ali ona sa
samim Beogradom, i iskustvima koja sam u njemu imao (a u kojima nikada nije
bilo ničeg neugodnog, naprotiv), nema nikakve veze. Njen svjedok bio je i moj
glavni sagovornik u Beogradu, danas pokojni Dobrica Ćosić, koji me je na kraju
i prihvatio – čak i u formi prijatelja – upravo kao katoličkog intelektualca
(čak i ‘katoličkijeg’ nego što sam to u tom periodu doista bio). U tome je
bila, rekao bih, njegova veličina, time je pokazao da nije tako isključiv i
‘jednosmjeran’ srpski nacionalista kao što se to najčešće mislilo”, govori
Hudelist.
Poznati novinar će još jednom ponoviti da ne
bi uspio u teškom i izazovnom poduhvatu da nije bio vjernik, i iznijeti
zanimljivu tezu da hrvatsku nacionalnu historiju i može i treba da piše samo
neko ko je katolik, s obzirom na činjenicu da je djelovanje Crkve u Hrvata
dubinski i organski utkano u povijest hrvatskog naroda, od ranog srednjeg vijeka
naovamo.
Jedna od teza u knjizi je da jugoslovensko
društvo sedamdesetih nije bilo doraslo “duhu vremena”, nije bilo
svjesno promjena koje se dešavaju, za razliku od progresivnih snaga u Hrvatskoj
i posebno onih u svijetu. No, barem iz srpske vizure, i uslijed naših iskustava
s često (previše) zatvorenom Srpskom pravoslavnom crkvom, Hudelista pitam: nije
li čudno što je baš Katolička crkva – za crkve i inače ne važi često da su
spremne da se mijenjaju – bila toliko progresivna?
“Nema ničeg čudnog u tome da je Katolička
crkva – i u svijetu i u Hrvatskoj – bila toliko progresivna (i modernistička) u
vremenu kojim se istraživački bavim, tj. u 1960-im, 1970-im i 1980-im. Prelomni
je trenutak u tom pogledu bio Drugi vatikanski koncil, koji je trajao od 1962.
do 1965, za vrijeme pontifikata pape Ivana XXIII (i iza njega Pavla VI), koji
je ujedno bio i njegov inicijator. Drugi vatikanski koncil je rezultat saznanja
sazrelog u vrhovima Katoličke crkve da će stari svijet – onakav kakav je bio u
industrijsko i zrelo industrijsko doba – uskoro nestati, odnosno da će za
relativno kratko vrijeme nastati (tj. već nastaje) jedan sasvim novi svijet,
koji će se stubokom razlikovati od staroga. Prelomna tačka u toj transformaciji
biće – odnosno bila je – naučno-tehnološka revolucija, zahvaljujući kojoj je
čovječanstvo, samo nekoliko godina nakon Drugoga vatikanskog koncila,
zakoračilo u tzv. novo doba – doba koje mi danas nazivamo informatičkim,
kompjuterskim, digitalnim… Prvi mislilac – filozof, naučnik, futurolog,
pisac, što još sve ne – koji je, u svojim djelima, najavio skoru “promjenu
doba” (tačno se tako izrazio), bio je zasigurno najveći katolički intelektualac
u cijelom 20. stoljeću – jezuita Pierre Teilhard de Chardin. On je tu
formulaciju upotrebio u svom najpoznatijem dijelu, ‘Fenomen čovjeka’, što ga je
napisao u Kini za vreme Drugog svjetskog rata”, priča Darko Hudelist.
Chardinovu tezu dalje je razradio Amerikanac
poljskoga porekla Zbigniew Brežinski, u svojoj proročanskoj knjizi “Između
dva doba”, objavljenoj 1970. On je tom “novome dobu” ujedno dao
i ime (Chardin je to izbjegavao činiti) – “tehnotronsko doba”.
Odnosno – “tehnotronska revolucija”, kao sinonim za informatičku ili
kompjutersku revoluciju.
“Taj njegov neologizam, međutim, nije
trajnije zaživeo, iako se meni lično mnogo sviđa. Sam papa Ivan XXIII (Giuzzepe
Roncali) volio je da upotrebljava sintagmu “novi svijet” (za razliku
od “staroga sveta”). Prema tome, prvi najavljivači (ili proroci)
novoga doba ili novoga svijeta – sa svim njegovim pozitivnim, ali i manje
pozitivnim ili nekim negativnim obilježjima – bili su katolici, odnosno vodeći,
tj. najistaknutiji intelektualci Katoličke crkve. I sam Brežinski bio je
(uostalom, i kao Poljak) veliki katolik, i upravo se po toj, katoličkoj liniji
upoznao i zbližio, u julu 1976, s tadašnjim krakovskim nadbiskupom Karolom
Wojtylom.”
No, da li je ovaj “reformizam” morao
značiti i kraj Jugoslavije, odnosno da li je Jugoslaviji već tada bilo
presuđeno?
“Kraj Jugoslavije nije moguće sagledati
(i) bez dimenzije hrvatsko-srpskog (ili srpsko-hrvatskog) sukoba u SFRJ (kojim
se u ovoj svojoj knjizi, iz već pomenutih razloga, uglavnom ne bavim). Možda
bolje rečeno, Jugoslavija je skončala tako kao što je skončala – na vrlo ružan,
bolan i krvav način – upravo zbog tog (međunacionalnog) momenta; da nije bilo
njega, sve bi bilo manje traumatično i bezbolnije, npr. kao što je bilo u
ČSSR-u.
Da, ali Jugoslavija ne bi bila to što je bila,
da nije imala (i) tu komponentu – srpsko-hrvatskog (kako se na kraju
ispostavilo: nerešivog) konflikta. Dva najbrojnija naroda u njoj – Srbi i
Hrvati – bili su narodi koji su, uz ostalo, pripadali dvjema različitim
religijama (pravoslavlje i katoličanstvo), dvjema različitim
kulturno-civilizacijskim cjelinama ili kategorijama, ali koji su istovremeno –
ovo posebno ističem – imali i dvije sasvim različite, odnosno dijametralno
oprečne koncepcije (nacionalne) historije. Jednako kao i dvije dijametralno oprečne
koncepcije odnosa prema svjetskoj historiji. O tome ću opširno i detaljno
pisati u onoj svojoj drugoj knjizi – ‘Između očaja i Krista’. Moji ključni
beogradski saradnici na tom projektu bili su Dobrica Ćosić, Dejan Medaković i
Mihailo Marković (eto, sva trojica su danas pokojni). Ali i mnogi drugi – njih
pedesetak, uključujući npr. i – danas također pokojnu – bankarku Borku Vučić,
koja mi je dala fenomenalna svjedočanstva o Slobodanu Miloševiću”, kaže
Hudelist.
U svakom slučaju, s međunarodne tačke
gledanja, SFR Jugoslavija je imala svoj dublji razlog postojanja samo unutar
bipolarne strukture Evrope i svijeta, odnosno podijeljenosti na socijalistički
(komunistički) Istok i kapitalistički Zapad (onako kao što je to bilo
uspostavljeno sporazumom u Jalti 1945). Ali, navodi ovaj istraživač, sva
“bolnost” raspada Jugoslavije, u smislu njegovog ratnog scenarija i
ratnoga toka, može se razumjeti (ponajprije) kroz dimenziju srpsko-hrvatskog
sukoba. Hudelist se ograđuje i od teze, relativno rasprostranjene u Srbiji, da
su samo Vatikan, Katolička crkva i Amerika (odnosno Zapad) krivci za onakav
raspad SFRJ i ocjenjuje da njega treba sagledavati u vrlo kompleksnoj
međupovezanosti čitavog niza faktora, procesa i događaja.
Pa ipak, u čitavom spletu događaja koji je obilježio
“ulazak čovječanstva iz starog u novo doba”, veliku ulogu odigrao je
papa Wojtyla. Nisu ga bez razloga mnogi nazivali “papom globalne
komunikacije”. Ali, nije to bilo lišeno određenih protivrečnosti…
“Papa Wojtyla je, posebno kroz svoju vrlo
blisku saradnju, pa i savezništvo, sa Sjedinjenim Američkim Državama (najprije
sa Brežinskim, a onda i s Ronaldom Raeganom, s kojim se sastao čak četiri puta;
prvi put, u junu 1982, u najstrožoj tajnosti u Vatikanu), sudelovao u procesu
koji je na kraju rezultirao stvaranjem globalnog kapitalizma, sa svim njegovim
unutrašnjim kontradikcijama i negativnim stranama. Kontradikcijama s kojima se
danas otvoreno suočava papa Franjo. Papa Iovan Pavle II bio je aktivan učesnik
Hladnog rata, djelujući, naravno, na strani i u korist Zapada – a protiv
komunizma i ateizma kakav je postojao u Istočnoj Evropi, uključujući i njegovu
zavičajnu Poljsku. Jedna od njegovih misija bila je odbacivanje sporazuma u
Jalti 1945. i stvaranje jedne nove, ujedinjene Evrope (to je današnja Evropska
unija) koja će biti utemeljena na hrišćanskim tradicijama (uključujući i
katoličanstvo i pravoslavlje)”, govori Hudelist.
Brežinski se s Wojtylom upoznao i zbližio na
Harvardu 26. jula 1976, nakon čega se njih dvojica počinju i dopisivati (i to
na poljskom jeziku). Vrlo je plauzibilna interpretacija – koju sasvim otvoreno
podržava i vatikanski biograf pape Wojtyle, italijanski univerzitetski profesor
i historičar Andrea Rikardi, da je Brežinski, zajedno s filadelfijskim
nadbiskupom Johnom Kraalom (također dijelom Poljak po porijeklu), lobirao za
Wojtylin izbor za papu u jesen 1978. Brežinski je “igrao” na nekoliko
nivoa. S jedne strane, bio je ideolog informatičke revolucije, s druge je
zastupao tezu – i u tome je u Wojtyli našao svog istomišljenika i saradnika –
da komunistički, Istočni blok, predvođen SSSR-om, treba “napasti”
pospješivanjem nacionalnih/nacionalističkih pokreta u katoličkim zemljama
Istočne Evrope, s naglaskom, naravno, na Poljsku.
To nas dovodi i do Balkana. S ovim procesom
“pospešivanja nacionalizma” bio je apsolutno kompatibilan jubilejski
pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj, “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”
(1975-1984).
“Treba imati u vidu da je Crkva u
Hrvatskoj krenula s njim već u jesen 1975, dakle pune tri godine prije Wojtylinog
izbora za papu. I tu se vidi koliko su hrvatski biskupi, “odgojeni” i
formirani na zasadama Drugoga vatikanskog koncila, bili napredni i dalekovidni,
a, na kraju krajeva, i prilično hrabri. Jedna mala digresija: pokret ‘Trinaest
stoljeća kršćanstva u Hrvata’ inicirao je, još sredinom 1930-ih, tadašnji
zagrebački nadbiskup-koadjutor Alojzije Stepinac, zajedno sa svojim glavnim
savjetnikom, jezuitom Stjepanom Krizinom Sakačem; to je zbog Drugog svjetskog
rata silom moralo biti prekinuto, da bi cijelu tu priču nastavio, sredinom
1970-ih, zagrebački nadbiskup i prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić,
zajedno sa svojim saradnicima (među kojima je najvažniji bio tadašnji glavni
urednik Glasa Koncila don Živko Kustić)”, objašnjava Hudelist.
Sveta stolica je na sve ovo gledala malo
drugačije, ali razlike u pogledima ipak nisu bile pretjerano velike.
“Kako je vreme proticalo, bile su zapravo
sve manje, da bi s izborom Wojtyle za Svetoga Oca one u potpunosti nestale. U
tome je, naposljetku, i bio smisao izbora Wojtyle za papu (koji svakako nije
bio slučajan). Njegov prethodnik, Pavle VI nije imao ‘petlje’ da tako aktivno i
čak borbeno bude učesnik Hladnoga rata (na strani i u korist Zapada), kao što
je to bio Wojtyla”, navodi Darko Hudelist, i nastavlja:
“Pogriješili bismo kada bismo rekli da je
Sveta stolica unaprijed znala da su Jugoslaviji dani odbrojani – pa i ne samo
Sveta stolica nego bilo ko drugi, uključujući i vodstvo Katoličke crkve u
Hrvata, s Kuharićem na čelu. Naposljetku, njeno djelovanje nije ni bilo upereno
protiv Jugoslavije; glavni je Crkvin protivnik bio komunizam i ateizam u SFRJ,
a ne Jugoslavija kao takva. Ali, naravno, to je svakako podrazumijevalo jačanje
hrvatskog nacionalnog identiteta i stvaranje temelja za samostalnu hrvatsku
državu – ali ne u eksplicitno političkom smislu, na način na koji je kasnije,
na prelazu iz 1980-ih u 1990-te, to radio HDZ predvođen Franjom Tuđmanom (koji
je, pride, bio ateista). Franjo Kuharić je volio naglašavati (posjedujem
transkript tajno snimljenog razgovora između njega i jednog od tada vodećih
evropskih državnika, iz 1983) da se Katolička crkva u Hrvata (namjerno) ne
izjašnjava o perspektivama opstanka SFRJ kao države, da ne daje nikakvih izjava
o tome, niti javno niti privatno – odnosno, drugim riječima, da Jugoslaviju
priznaje kao stvarnost, da se ne smatra pozvanom da je ruši, ali da želi da svi
u njoj budu zadovoljni, tj. da se osjećaju kao kod svoje kuće”, navodi
Hudelist.
Istovremeno, 1975. na 1976, Jugoslaviju je
zahvatila teška sistemska ekonomska kriza, za koju, kako se pokazalo, pravog
rješenja i lijeka nije bilo. Štaviše, Jugoslavija u privrednom smislu kao da
počinje da prkosi svetu i Zapadu (naravno, na svoju vlastitu štetu): u isto
vrijeme dok se u svjetskim okvirima rađa globalni kapitalizam, Jugoslavija
1976. prelazi na ZUR i – dogovornu ekonomiju. “Katastrofalna
strategija!”, napomenuće Hudelist. Već krajem 1978. najviši politički
organ u Jugoslaviji, Predsjedništvo, na jednoj svojoj zatvorenoj sjednici
konstatuje da u blagajni više nema dovoljno novca (deviza) za kupovanje
viskija, kojim je dotad častilo najuvaženije goste – državnike iz inostranstva.
Državne vlasti u SFRJ, uključujući i vlast u
SR Hrvatskoj, imale su detaljan uvid u ono što je Katolička crkva u Hrvatskoj
radila u tom ključnom i prelomnom periodu. Između ostalog, i zahvaljujući tome
što su sva zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ) na zagrebačkom
Kaptolu bila tajno snimana od Udbe, a bila je ozvučena i kancelarija nadbiskupa
Kuharića. Ali, šta je o svemu mislio Tito?
“Za sve se znalo, čak do najsitnijeg
detalja (jedan od biskupa, tj. jedan od članova BKJ, znam koji, bio je čitavo
to vrijeme vrlo lojalan i prilično ‘profesionalan’ saradnik Službe državne
bezbednosti), ali svejedno – nikakve represije u odnosu na Crkvu nije bilo. Ni
1975-1976 (akcija Solin, sa 100.000 okupljenih vjernika), ni 1979 (proslava Branimirove
godine u Ninu, sa 200.000 prisutnih), ni Nacionalni ekumenski kongres u Mariji
Bistrici 1984 – sa 400.000 prisutnih vjernika… To je pitanje, sve do smrti,
mučilo i Živka Kustića (često mi ga je ponavljao): zašto nas Tito nije
zabranio, a znao je što sve radimo? Ima veoma mnogo, i stvarnih i
potencijalnih, razloga zašto je bilo tako. Sve njih potanko navodim i
obrazlažem u knjizi.
Navešću, ovom prilikom, samo jedan, ali vrlo
važan. Na čelu Saveza komunista u SR Hrvatskoj bio je od maja 1984. Mika
Špiljak (koji je na tu dužnost došao s funkcije predsjednika Predsjedništva
SFRJ, dakle iz Beograda). Boraveći u Beogradu, u periodu 1983-1984, Špiljak je
došao do spoznaja da Slobodan Milošević, koji je u to vrijeme već bio član
Predsjedništva CK SK Srbije, (uskoro) kreće – ako već nije krenuo – sa svojim
velikim unitarističkim projektom koji je bio direktno uperen protiv Ustava SFRJ
iz 1974, a koji je, kao što znamo, davao vrlo veliku autonomiju, pa čak i
određenu državnost, republikama i pokrajinama. I Špiljak odlučuje da, kao šef
hrvatske Partije, potpomaže one političke (opozicione) snage u SRH, koje su
bile spremne da se suprotstave Miloševićevom projektu (a kasnije i
pokretu).”
Tada je i admiral Branko Mamula, od 1982.
ministar odbrane SFRJ, na svom vlastitom (vojnom) području djelovanja,
pripremao jednu svoju veliku akciju (neku vrstu vojnog udara) uperenu protiv
državnosti jugoslovenskih republika (tj. protiv sistema teritorijalne obrane u
sklopu JNA). Špiljak je i za to znao.
“Najkasnije 1983. Špiljak se povezao s
opozicionarom br. 1 u SRH Franjom Tuđmanom (primarno na Tuđmanovu inicijativu),
i njih dvojica, posebno sredinom i u drugoj polovini 1980-ih, postaju veliki
(naravno, tajni) politički saveznici… Na toj liniji svakako da nije trebalo sprečavati
(pogotovu ne represivno) Katoličku crkvu u Hrvata u njezinim nastojanjima.
Utoliko je i NEK u Mariji Bistrici, u septembru 1984, protekao savršeno mirno i
bez ikakvih ekscesa i potresa”, reći će Hudelist za Nedeljnik.
“Rim, a ne Beograd” je vlastita
sintagma Darka Hudelista – dodaje da na nju ima “copyright”. Taj
slogan bio je u suštini, mada nikad izrečen u tom obliku, moto jubilejskog
pokreta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”.
“Njime je Katolička crkva zapravo
ustrajala na tezi o kontinuitetu hrvatske državnosti – na kontinuitetu dugom
punih 11 vijekova (od 879. kada je hrvatska država, u ondašnjim okolnostima,
bila prvi put međunarodno priznata; od Svete stolice, naravno) – što je, prema
mojim spoznajama, poprilično pogodilo, pa i iziritiralo, određene srpske
nacionalno/nacionalistički angažovane intelektualce, iz kruga Dobrice Ćosića
(Dejana Medakovića, Živorada Stojkovića itd.), budući da je jedna od temeljnih
karakteristika srpske historije kao i srpske unutrašnje i vanjske politike – njen
diskontinuitet. Dejan Medaković mi je više puta (sa stanovitom zavišću ili čak
ljubomorom) komentarisao kako su Hrvati preko svojih ideologa i
konceptualizatora – među kojima je u Jugoslaviji najvažnija bila Katolička
crkva u Hrvata, tj. vodeći katolički intelektualci i stratezi, u rasponu od
glavnog Stepinčevog savjetnika Sakača do glavnog Kuharićevog savjetnika
Kustića) – uspeli izgraditi tezu o kontinuitetu (pa makar i virtuelnom)
hrvatske državnosti, dok Srbi tako sposobne i dalekovidne intelektualce u
svojim redovima nisu imali…”
(TBT, Nedeljnik, Autor Darko Hudelist)
