Piše: Evan Wexler, thebosniatimes.ba
Desetine hiljada Palestinaca su mrtvi. Isto tako i brojni humanitarni radnici i novinari. Čitave zajednice su pretvorene u ruševine, zbog čega su stanovnici ostali raseljeni ili beskućnici.
Izrael je izoliran više nego ikad. Evropa se okrenula protiv slobode govora. I usprkos protestnom pokretu u kampusu koji se uspoređuje s opozicijom Vijetnamskom ratu, američka vlada ostaje nepokolebljiva u svojoj podršci izraelskoj ratnoj mašini.
Bespilotne letjelice i ratovanje uz pomoć umjetne inteligencije pojeftinilo je vrijednost života, dok su globalni obračuni protiv oponenata najavljuju novo doba cenzure.
Ovo su konture svijeta nakon rata u Gazi — konture urezane duboko u politički pejzaž, duboko u stvarnost, koje neće uskoro biti izglađene. Dok čekamo odluku izraelske vlade o prekidu vatre u Gazi, Bliski istok – i svijet – potpuno su izmijenjeni kao rezultat borbi proteklih 15 mjeseci.
Pa ipak, nakon prekida vatre, toliko toga će ostati isto. Stotinu Izraelaca su, za sada, još uvijek taoci. Izraelska vojska nastavlja da silom zauzima teritoriju u zemljama koje je okružuju, produbljujući svoju 76-godišnju vojnu okupaciju i širenje svojih naselja. Zadržava pravo da nastavi s napadima na Palestince.
Optužbe o genocidu ne prestaju; iz dana u dan postaju sve vjerodostojnije.
Ništa ne ukazuje da će se sporazum o prekidu vatre postignut ove sedmice održati. Izrael je već signalizirao da zadržava pravo ponovnog vojnog angažmana u bilo kojem trenutku i da ostaje pri svom cilju “uništavanja” Hamasa. Malo je vjerovatno da će palestinska grupa pristati na uvjete koji osiguravaju njenu propast.
Ovo nije pravi kraj sukoba.
Po svoj prilici, sporazum o prekidu vatre će se zadržati na obrascu ranijih izraelskih dogovora s Palestincima: trenutni ustupci za Izrael, a zatim polagano odvijanje ostatka plana – obnova i bilo šta drugo što bi moglo značajno poboljšati položaj Palestinci, posebno u Gazi.
Virtuelno uništenje Gaze i globalne posljedice nisu samo rezultat efekata 7. oktobra. To je 76-godišnji proces namjernog razvoja palestinskog života u njihovim povijesnim domovinama. U Gazi je ovaj fenomen najaktuelniji.
Usponu Hamasa 2007. godine prethodila je blokada 1991. Čak i prije toga, Gazu su mučili loši sanitarni uvjeti, neadekvatna zdravstvena zaštita i nedostatak adekvatnih mogućnosti za zapošljavanje.
Osim Hamasa, najveći poslodavac u Gazi prije rata bila je Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć i rad, ili UNRWA. Ovo nije ekonomija, niti bi ikada mogla dovesti do bilo čega održivog. Od uspostave države Izrael, Gaza je oduvijek bila samo zatvor na otvorenom ili zbir masovnih grobnica – izraelsko skladište za raseljene Palestince unutar onoga što su danas izraelske međunarodno priznate granice. I ništa u vezi sa ovosedmičnim prekidom vatre neće učiniti ništa da se to promijeni.
Svijet koji svjedoči o užasima unutar zidina Gaze nastavit će nas sve proganjati. I brutalna eskalacija nasilja i gubitak čovječanstva u regionu opteretit će jednu generaciju.
Nema sumnje da će Izrael postati politički izoliran od svojih suseda i da će morati da održava večni rat. Njegovu poziciju još uvijek podržava američka podrška. Globalni protestni pokret protiv rata i zločina u Gazi mogao bi izgubiti na intenzitetu, ali mladi ljudi koji su njima traumatizirani neće zaboraviti – a stalna patnja Palestinaca im to neće dopustiti.
Razmotrite čega nema u sporazumu. Nigdje se u navedenim uvjetima sporazuma ne spominje put od dehumanizacije, put prema osnovnim ljudskim pravima ili put ka trajnom miru.
Završetak najintenzivnijeg napada na Gazu bit će olakšanje, privremeni predah nakon više od godinu dana krvoprolića, ali ovdje se malo toga za slavlje.
(TBT, Intercept)
