Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Bog sami zna koliko sam puta pisao kako Stranka demokratske akcije (SDA) treba otići „na klupu“. Takvi tekstovi datiraju od prijed destak godina. Uporedo sam sugerirao kako „lubenicu treba ćepirati“ aludirajući na nužnost kadrovske i ideološke transformacije SDA.
I kad se to napokon dogodilo da prije dvije godine SDA ode u opoziciju, očekivao sam da će doći do kadrovskih čistki, što voljom samog predsjednika stranke Bakira Izetbegovića, što voljom nezadovoljnika, prije svega krijerista unutar stranke.Ništa od očekivanog se nije desilo.
KOMFORMISTI SU ČEKALI MURPHY
Više je razloga zbog čega SDA nije iskoristila priliku da „poradi na sebi“, a ova tri su ključna:
Prvi je svakako katastrofalno izdanje stranaka Trojke, a posebno SDP-a i predsjednika ove stranke Nermina Nikšića. NiP Elmedina Konakovića kao i NS Edina Forte su samo SDP-ove štake i kao takve stranke nikad neće imati bitnu ulogu u političkim procesima u Sarajevu.
Naprosto su Bošnjaci u igri ogledala u njima prepoznali nekoga ko je veća rugobe i od SDA, koja im je bila dozlogrdila nakon svoje trodecenijske vladavine.
Drugi razlog je što je vektor promjena bio usmjeren na samog Izetbegovića, kao predsjednika SDA. Ovaj vektor je pokrenuo i usmjerio američki ambasador Michael Muprhy kada je Izetbegovića markirao kao nepoželjnog partnera rekavši da s njim „ne dijeli iste vrijednosti“. U nekoliko polemičkih izjava i saopćenja ambasador Murphy je vrlo razložno razobličio njegov politički profil zbog čega bi se Izetbegović istinski trebao posramiti.
Ali, politički komformisti su vjerovali da će ambasador Murphy završiti posao i otjerati ga sa pozicije predsjendika SDA, tako da su samo čekali trenutak kad će se milom, ili silom povuči sa trona. Čak su mediji u tom kontekstu najavljivali njegovo hapšenje.
Sve je to rezultiralo osjećajem da SDA kao stranka valja, ali da joj ne valja šef. Međutim svi oni su previdjeli činjenicu da je skoro nemoguće smjeniti Izetbegovića iznutra, jer su stranačka akta SDA tako autokratski sročene da je nemoguće smjeniti onoga ko se dočepa stranačkog trona. To je Izetbegović demonstrirao na stranačkom kongresu kada je bio jedini kandidat za predsjednika stranke, kada je pokazao svoj manir „baršunastog diktatora“.
Treći faktor koji je išao na ruku ostanka Izetbegovića na tronu je rat u Gazi gdje su Izraelci počinili genocid nad Palestincima, uz maksimalnu podršku Amerikanaca i blagoslov predsjednika Joe Bidena.
Ovaj faktor se dvostruko odrazio na Bosnaske Muslimane na način da je u njima izazvao duboke emocije i solidarnost sa Palestincima, jer su i sami bili žrtve genocida, ali i razočarenje u Ameriku kao svog glavnog zaštitnika u ratu i poliitičkog saveznika u miru. Tako je ovaj faktor u največoj mjeri doprinio relativno dobrim rezultatima SDA na lokalnim izborima. Prvo narod, to jeste Bosanski Muslimani, naprosto se vratio pod skute svoje ratne stranke s kojom se branio od genocidnih politika susjednih zemalja Srbije i Hrvatske. A trolovi i mediji te stranke iskoristili su razočarenje naroda u Ameriku, pa su vektor tog razočarenja uspjeli usmjeriti protiv politike američkog ambasadora u Sarajevu koji je najzaslužniji što je njihova stranka izbačena iz vlasti.
NAJVEĆI PARADOKS NACIONALNE POLITIKE
To je bila sva izborna kampanja SDA tokom lokalnih izbora koja je rezultirala takvim rezultatom da je sam Izetbegović bio iznenađen. Oskoljen rezultatima on je stranačku pobjedu pretvorio u ubojit populistički spin da je zadobio „legitimitet naroda“ za razliku od podaničke Trojke koja je oktroirana.
Zbog svega toga više nema govora da će iko pomjeriti Izetbegovića sa trona i da će on predvoditi stranku na narednim izborima. Čak šta više, skoro da je opće raspoloženje masa takvo da će i ovakva SDA „pomesti“ konkurenciju na predstojećim izborima.
Ako zbog svega naprijed navedenog nije nagnalo rukovodstvo SDA na transformaciju stranke, onda preostaje samo dobra volja samog Izetbegovića da nešto poduzme po tom pitanju. On je to i sam najavljivao više puta. Njegova vizija eventulne transformacije svodila se na obećanje kako će stranku vratiti na „Alijin put“. Koliko god bio jasan ovaj spin, on u suštini ne znači ništa više od praznog obećanja. U najrazumnijoj varijanti to bi moglo značiti korekciju politike Sulejmana Tihića, sa čijim se kadrovima Izetbegović dobrano obračunao. Motiv obračuna sa tihićevcima u SAD-u nije bio u tome da bi vratio stranku na „Alijin put“, već da bi preduhitrio svoju smjenu. On je očito znao da stranci, posebno Amerikanci, žele novog Tihića umjesto njega. I ovdje bi se mogle povuči paralele između sudbine Bosanskih Muslimana i Palestinaca, na način da su harizmatične lidere i ratne vođe Aliju Izetbegovića i Jasera Arafata zamjenili kooperativni lideri bez harizme Sulejman Tihić i Mahmud Abbas, da bi ih pacifizirali i ubili njihov borbeni duh.
Pošto je ovo mnogo ozbiljnija tema od pitanja transformacije SDA i liderstva Bakira Izetbegovića, odgodit ćemo je za neku od narednih kolumni.
Ovdje želim poentirati na najvećem paradoksu bošnjačke nacionalne politike koji je trenutno toliko uočljiv da „bode u oči“ dok gledaju regionalne televizije. A to su dešavanja u susjedstvu dok u Srbiji demonstriraju studenti protiv Aleksandra Vučića, slike sa Terazija podsjećaju na one oktobarske noći kada je srušen Slobodan Milošević, i predsjednički izbori u Hrvatskoj, gdje Zoran Milanović vodi kampanje sa pzajmljenim sloganom od Franje Tuđmana, bacaju takav snop političkih refleksija na Sarajevo da ih samo narod koji je „slijep kod očiju i gluh kod ušiju“ ne može uočiti. Paradoks je u pitanju: kako je ljevičar Milanović uspio za sebe priskrbiti Tuđmanov imidž i harizmu, odnosno kako je Vučić svoju četničku odoru uspio odbaciti i zaogrnuti se harizmom socijaliste Miloševića koji je umro kao ateista, a da Izetbegović kao biološki sin Alije Izetbegivića ni po čemu ne podsjeća na svog oca?!
Ovome bi se moglo dodati još bar desetak komparacija nacionalnih lidera kojima bi se samo pojačao paradosk naprijed postavljenog pitanja, a odgovor bi bio poražavajući po bošnjačku nacionalnu politiku. Zato smatram da tek kad Bošnjaci budu svjesni ovog paradoksa počet će tragati za transformacijom SDA, odnosno pronalaženje istinske alternative ovoj stranci. Jer ova dva pravca su njihov politički usud ukoliko ne žele postati „beznadežan slučaj“, kako im je poručio Aleksandar Vulin.
(TBT)
