Piše: Robert Inlakesh, thebosniatimes.ba
U nastojanju da obnovi svoju svrhu i moć, Izrael teži pobjedi koja je usporediva s onom postignutom u lipnju 1967. Ciljevi su precrtavanje granica, slamanje oporbe i potvrđivanje dominacije diljem Zapadne Azije, ali ovakav način razmišljanja mogao bi se strahovito obiti o glavu zbog nepromišljenosti s kojom se provodi.
Ostavljen u stanju nereda nakon napada kojeg je predvodio Hamas 7. oktobra 2023., Izrael je bio potresen do srži po prvi put od svog osnutka 1948. Palestinski oružani napad iz Gaze srušio je status quo, ne samo za Izraelce, već i za Sjedinjene Države i njihove projekte diljem Zapadne Azije.
Prije rata, Hamas, koji je upravljao opkoljenim područjem Gaze, promatrao je polaganu promjenu koja se događala regionalno, kako unutar Izraela na političkom planu, tako i kroz isparavanje palestinskog cilja nacionalnog oslobođenja. U rujnu 2023., i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i američki predsjednik Joe Biden javno su izražavali svoje namjere da preoblikuju regiju. Cilj Washingtona bio je formulirati sporazum o normalizaciji između Izraela i Saudijske Arabije koji bi omogućio pokretanje Ekonomskog koridora Indija-Bliski istok-Evropa.
U međuvremenu, izraelski društveno-politički krajolik doživljavao je tektonski pomak. Domaće izraelsko pitanje o planovima Netanyahuvove vlade za reformu pravosuđa preraslo je u duboko polarizirajuću bitku o tome hoće li Izrael biti religijska ili sekularna nacija. Usred ovog previranja, sve veće skupine religijsko-nacionalističkih cionista prijetile su preuzimanjem trećeg najsvetijeg mjesta u islamu, džamije Al-Aqsa.
Jedva da je borbena snaga sposobna suprotstaviti se modernoj vojsci opremljenoj najnovijom vojnom tehnologijom, Hamas nikada nije imao šanse pobijediti vodeći borbu sam, ali je ipak odlučio baciti svoju težinu iza ofenzive. Njegovi primarni ciljevi bili su kazniti Izrael zbog kršenja svetih mjesta u Jeruzalemu i izvršiti veliku razmjenu zarobljenika; ono što je na kraju postigao bilo je pokretanje niza događaja koji će promijeniti tijek povijesti.
„Novi Bliski istok“
Tijekom svog obraćanja Ujedinjenim narodima u rujnu 2023., izraelski premijer Benjamin Netanyahu predložio je „Novi Bliski istok“, a danas još uvijek govori o postizanju tog cilja.
Nakon 7. listopada 2023., Izraelci su pronašli izgovor da konačno riješe „pitanje Gaze“. Godine 2005., bivši izraelski premijer Ariel Sharon povukao je vojnike IDF-a i ilegalne naseljenike s tog područja, stavivši ga pod opsadu koja će biti ozbiljno pooštrena 2007. Do 2008.-2009., tadašnji izraelski premijer Ehud Olmert pokrenuo je prvi veliki rat protiv tog područja i razvio plan polaganog izgladnjivanja civilnog stanovništva stavljajući ih „na dijetu“.
Izraelski rat 2014., pod Netanyahuom, dokazao je da se pitanje Gaze može riješiti samo na jedan od dva načina: dijalogom ili totalnim ratom. Čak ni 50 i više dana bombardiranja i kopnena invazija nisu uspjeli iskorijeniti Hamas i natjerati ga na predaju. Do 2020., stručnjaci UN-a proglasili su to područje nenastanjivim.
Usred napada kojeg je predvodio Hamas 2023., Izrael je lišen jednog od temeljnih stupova koji podupiru njegovu cionističku ideologiju, da može bolje zaštititi svoje židovsko stanovništvo od bilo koje druge države.
Odjednom, iluzija o izraelskoj nepobjedivosti je izblijedila i prijetila povući dolje američku projekciju moći. Ako se moć izraelske vojske pokazala uzaludnom i Amerika ga nije mogla spasiti, što bi se dogodilo sa Saudijskom Arabijom ili drugim arapskim nacijama saveznicama SAD-a?
Stoga je Izrael, uz punu američku podršku, odlučio pokrenuti kampanju istrebljenja u Gazi. Neće biti pravila, milosti niti stvarnih izgleda za pregovore sve do potpune pobjede.
Iako će američka vlada na kraju promijeniti ton kako bi odražavala barem malo brige za civilne živote, izražavat će te osjećaje dok nastavlja slati oružje kako bi osigurala da se još palestinskih tijela gomila na ulicama Gaze.
Do rujna 2024., Iran se činio kao najjači akter u Zapadnoj Aziji. Njegov saveznik Hezbollah pokretao je dnevne napade na izraelske vojne položaje što je rezultiralo bijegom oko 100.000 Izraelaca iz svojih domova, dok je IDF ostao zaglavljen u Gazi i nastavio trpjeti gubitke.
U međuvremenu, Teheranovi saveznički miliciji u Iraku i jemenski Huti također su napadali Izrael.
Ali ova strategija rata iscrpljivanja Teheranovog Otpora nije bila dovoljno kreativna, dajući Izraelcima i Amerikancima vremena da smisle brojne planove za razbijanje svake fronte pojedinačno.
Izrael je testirao granice Irana kroz proračunata ubistva visokih dužnosnika Pasa Gardi (IRGC). Zatim je odlučio ubiti visokog vojnog dužnosnika Hezbollaha Fouada Shukra u Bejrutu, nakon čega je uslijedilo ubojstvo vođe Hamasa Ismaila Hanijea u Teheranu.
Odgovor koji je kasnije stigao od Hezbollaha bio je vrlo blag, proračunat za de-eskalaciju napetosti, dok je Iran odlučio odgoditi uzvraćanje. Iako je ova strategija imala za cilj spriječiti širu regionalnu eskalaciju, na kraju je poslužila samo kao zeleno svjetlo za Izrael da eskalira još više. Benjamin Netanyahu i ostatak njegovog vodstva odlučili su iskoristiti oklijevanje koje je bilo vidljivo, vjerujući da su prozvali Iranov blef.
U spetembru je hilajde pagera s zamkama eksplodiralo istovremeno diljem Libanona, ranjavajući i ubijajući civile i članove Hezbollaha. Ovo je očito predstavljalo veliki udarac za komunikacijske sustave libanonskih skupina, dok je užasnulo širu javnost u onome što je bivši šef CIA-e Leon Panetta opisao kao terorizam.
Čak i nakon ovog udarca, činilo se da Hezbollah nije spreman eskalirati u totalni rat. Međutim, Izraelci još uvijek nisu završili svoj napad i odlučili su pokrenuti kampanju ubojstava koja je ostavila većinu visokog vodstva grupe mrtvom, uključujući njenog glavnog tajnika Seyyeda Hassana Nasrallaha.
Iako izraelska vojska nije uspjela postići mnogo na terenu u južnom Libanonu, šteta je već bila nanesena i Hezbollah je ostao voditi bitku za koju se nije pripremio, što je neminovno rezultiralo pat pozicijom.
U novembru izraelsko-libanonsko primirje stupilo je na snagu i gotovo odmah je uslijedila ofenziva pokrenuta iz sirijske pokrajine Idlib od strane brojnih oružanih skupina predvođenih Hayat Tahrir al-Shamom (HTS).
Pad vlade Bashara Assada u Damasku sada je doveo do prekida prijenosa oružja Hezbollahu, dok Izraelci nastavljaju invaziju i okupaciju sirijskih zemalja bez otpora.
Israel Katz, Netanyahuv novoimenovani ministar obrane, ubrzo je izjavio: „Porazili smo Hamas, porazili smo Hezbollah, zaslijepili smo iranske obrambene sustave i oštetili proizvodne sustave, srušili smo Assadov režim u Siriji.“
Previše, prebrzo?
Iako je Izrael uništio Gazu, eliminirao visoko vodstvo Hezbollaha i dobio slobodan ulazak u Siriju bez ikakve osude od nove vlade predvođene HTS-om, nije postigao željenu „potpunu pobjedu“.
Izraelska ekonomija je ozbiljno oštećeno, društvo je duboko podijeljeno, a čak su i oružane snage u stanju iscrpljenosti. Bez stalne opskrbe oružjem od saveznika u kolektivnom Zapadu, nema načina da održi svoj trenutni ofenzivni stav. Iako je libanonska fronta stavljena na pauzu, dnevne izraelske povrede primirja i odbijanje povlačenja s juga zemlje ukazuju da bi rat tamo mogao ponovno izbiti u bilo kojem trenutku.
Osim toga, dva javno iznesena cilja rata u Gazi, prema izraelskom vodstvu – povratak otetih izraelskih građana i slamanje Hamasa – nisu postignuti. Ono što je učinjeno Gazi također je lišilo Izrael njegove međunarodne legitimnosti i učinilo ga de facto odmetničkom državom u očima velikog dijela svjetske javnosti.
Na Zapadnoj obali, izraelska vlada također nastoji provesti planove za aneksiju velikih dijelova teritorija, u vrijeme kada traje unutarnji sukob između Palestinske uprave (PA) kojoj nedostaje legitimnost i lokalnih oružanih pokreta formiranih da se suprotstave okupatoru.
U međuvremenu, vlada predvođena Hutijima sa sjedištem u jemenskom glavnom gradu Sani nastavlja se suprotstavljati Izraelu salvama balističkih projektila i dronova, koji ne popuštaju unatoč izraelskim zračnim napadima na civilnu infrastrukturu Jemena. Na iranskoj fronti također postoji prisutna prijetnja da bi moć projektila IRGC-a mogla zadati težak udarac ključnoj izraelskoj infrastrukturi u slučaju bilo kakve izravne akcije protiv nje.
Sada postoje bezbrojni frontovi koji bi se mogli pojaviti protiv opterećenog Izraela. Sudbina Sirije još uvijek je neizvjesna, a mogućnost da pokrene oružani odgovor uvijek je na stolu. U susjednom Jordanu također postoji mogućnost nemira koji bi se mogli preliti preko izraelske granice. Kao reakcija na napetosti na džamiji Al-Aqsa i unutar okupirane Zapadne obale koje je izazvala krajnje desničarska koalicija Benjamina Netanyahua, također postoji potencijal za pobunu koja bi mogla izbiti prilično spontano.
Istina je da je Izrael postigao pobjede koje nadilaze granice mogućnosti o kojima su se raspravljale samo prije nekoliko mjeseci u analitičkim krugovima, ali sve bi one mogle biti pirove.
Kaos je sada oslobođen u Zapadnoj Aziji, a daleko od poduzimanja koraka za stabilizaciju situacije, Izrael teži ekspanzionizmu i kreće u potragu za redefiniranjem cionističke vizije u potpunosti. Jedna pogreška ili pogrešna procjena mogla bi još uvijek gurnuti Izrael u egzistencijalnu borbu za opstanak.
(TBT)
