Piše: Paola Salwan Daher, thebosniatimes.ba
Kada je 1919. napustila njemačku socio-demokratsku partiju, Clara Zetkin je izjavila: ‘Gotovo četrdeset godina se borim za socijalistički ideal. Stara sam i možda mi nije ostalo još mnogo dana, ali u vremenu koje mi je preostalo tokom kojeg još mogu da glumim, želim da se borim gdje god ima života, a ne tamo gdje je samo rasulo i slabost. Ne želim dozvoliti da moj živi duh bude zakopan političkom smrću.’
Prvi put kada sam naišla na ovaj citat komunističke liderke, teoretičarke i organizatorice pokreta za oslobođenje žena u Njemačkoj, bio je u kompilaciji pisama i članaka koje je napisala i o Zetkinu, a koju je uredila francuska spisateljica Florence Hervé. Reči su mi od tada odjeknule. Osjećala sam da sam njihov ritam vrvi od života i ovaj citat mi je prirastao srcu, posebno s početkom genocida u Gazi.
Osjećala sam taračak nade i dok je u meni ključao bijes što smo primorani svjedočiti naizgled beskrajnoj patnji palestinskog naroda i bespomoćno gledati genocid, aparthejd, kolonizaciju i njihovo brutalno ugnjetavanje od strane izraelske okupacije.
Kada ne možemo disati
Zetkin je živjela pod mračnom sjenom rastućeg nacizma, ali je ipak smogla hrabrosti da održi svoj posljednji govor u Reichstagu 1932. iako je bila bolesna, gotovo slijepa i pod ozbiljnom prijetnjom nacističke partije. Strastveno se zalagala za stvaranje jedinstvenog fronta za borbu protiv fašizma i nacizma u prostoriji punoj SS oficira.
Njene riječi su poziv na akciju da se odbije politika očaja, rezignacija koja dolazi s porazom i prije borbe i odbijanje cinizma.
Kako se Palestinci i globalni pokret solidarnosti u većini zapadnih zemalja maltretiraju, kleveću, prijete, tuku i hapse, jednostavno zbog suprotstavljanja izraelskim zločinima i pozivanja na pravdu i oslobođenje, potreba za organiziranjem, mobilizacijom i, što je najvažnije, borbom protiv očaja, nikada se nije osjećala hitnije. Ovo je posebno slučaj s obzirom da su države na globalnom sjeveru (i njihove institucije) izgleda odrekle svojih takozvanih obaveza prema međunarodnom pravu.
Svakako, u globalnom kontekstu rastućeg fašizma, rasizma, seksizma i nemilosrdnog kapitalizma, osjećalo se da je nemoguće disati, kao da ćemo uskoro biti slomljeni pod golom težinom odvratnosti ovih kršenja i sistema ugnjetavanja.
Ne znam za vas, ali tokom ovih mjeseci izraelskog genocida osjećala sam se kao da u sebi nemam više borbenosti, nemam pametnih argumenata koje bih spojila, nemam milosti koju bih pružila i topline koju bih mogla pružiti. Osjećala sam da se gušim. U tim trenucima morala sam se podsjetiti naželju Zetkinove da se ‘bori gdje god ima života’. Da će se boriti sve dok postoji djelić snage, osoba koja još uvijek diše, nekako, negdje.
Zaista je citat elegantan u svojoj jednostavnosti: gdje god život ostane, borit ćemo se da bude dostojanstven, zaštićen i ispunjen. I da bismo to ispoštovali, ne možemo se ugušiti pod golemim zadatkom koji je pred nama, ne možemo prepustiti našu (kolektivnu) moć, mehanici smrti kakva je rat, okupacija, kolonizacija, kapitalistička eksploatacija i ekstrakcija .
U onim trenucima kada sam se borila sa inherentnim teškoćama rada u pokretima i političkim partijama, u pomoć mi je priskočio i čuveni Gramšijev citat: „Pesimizam intelekta, optimizam volje“. Pored Zetkinove, ove važne riječi tjeraju nas da usredsredimo hrabrost, upornost i volju. U ovom slučaju, jedini izbor je upornost.
Borba se nastavlja
Način na koji je Zetkin ujedinila različite borbe njen poklič bi također trebao odjeknuti kod svih onih koji se danas bore protiv nepravde i ugnjetavanja.
Kada se suočila sa seksizmom i mizoginijom, uključujući i svoje političke krugove, odgovorila je sa još žešćim pozivima za prava žena i djevojčica na slobodu. Usredsredila se na reproduktivna prava, uključujući pristup abortusu i kontracepciji, kao i na oslobađanje žena od okova buržoaske porodice, potvrđujući svoju sposobnost i glas uprkos svojim muškim drugovima.
Iako je bila komunistkinja u prvoj polovini 20. stoljeća, sve protiv čega se Zetkin tada borila i danas su problem. Kapitalistički ratovi, kolonizacija i eksploatacija i dalje bjesne, kao i prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima žena i djevojčica.
Ipak, snažne riječi Zetkinove podsjećaju nas da je borba, kada je nošena duhom života, istine, pravde i oslobođenja, nada u akciji. Od kulta smrti koji je ovaj kapitalistički, neoliberalni, rasistički i seksistički globalni poredak, mi se i dalje borimo, i stoga još uvijek trijumfujemo u životu.
Šta god da radimo, ne smijemo abdicirati čak ni prije borbe. Kapitalizam nas želi poražene: želi nas same i izolirane, fragmentirane i nesposobne da izdržimo napore mobilizacije. Na to se oslanja. Nadaju se da ćemo više od godinu dana nakon ovog užasnog genocida, usred mjeseci represije studenata, fakulteta i aktivista, zbog ogorčenja javnosti, postati umorni i umorni od borbe.
Ali mi se i dalje borimo za slobodnu Palestinu. Baš kao što se još uvijek borimo za reproduktivnu pravdu ili za klimatsku pravdu. Borimo se, jer niko od nas ne može biti slobodan dok su drugi potlačeni.
Neki su možda oprezni prema nama koji romantiziramo borbu za socijalnu pravdu: da, mobilizacija je teška, da, reakcija zbog toga što smo dio ovih napora je gruba; da, solidarnost ima cijenu koju treba platiti. Mislim da se niko ne bavi oslobodilačkim radom nesvjestan koliko to košta. Međutim, upravo zbog toga bismo trebali romantizirati ovo djelo, romantizirati naše drugove i staviti radikalnu političku ljubav u središte naših borbi. Ljubav je element koji održava život i želim da se borim gdje god još ima života.
(TBT, TNA)
