Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Taleb al-Abdulmohsen, osumnjičen za užasni napad na božićnoj pijaci u Magdeburgu, „ne uklapa se u bilo koji postojeći kalup“, primjetila je njemačka ministarka unutrašnjih poslova Nancy Fraser. Naime, počinio je djelo na „nevjerovatno okrutan i brutalan način, poput islamističkog teroriste, iako je navodno bio ideološki neprijatelj islama“.
Fraser nije usamljena u svojoj zbunjenosti kako razumeti Abdulmohsena. Rođen u Saudijskoj Arabiji, Abdulmohsen je u Njemačku došao 2006. na obuku za psihijatra, da bi zatim podnio zahtjev za azil. Sebe je opisivao kao „najagresivnijeg kritičara islama u historiji“. Osuđivao je njemačku imigracionu politiku zbog nedovoljnog opreza prema muslimanskim tražiocima azila, i postao zagovornik stranke krajnje desnice, AfD. „Politika otvorenih granica“ bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, tvrdio je, predstavlja pokušaj „islamizacije Evrope“.
Kako je neko tako neprijateljski nastrojen prema islamu mogao da izvede ubilački čin u maniru islamističkog terorizma? Za mnoge na desnici, posebno one koji često iskazuju antimuslimansku netrpeljivost, odgovor je jednostavan: bez obzira na dokaze, Abdulmohsen je islamista. Jedni ga optužuju da je prevrtljivi ketman i da su vlasti nasjele na njegove obmane. Drugi smatraju da su njegova uvjerenja nevažna i da ga sama činjenica da je stranac iz većinski muslimanske zemlje čini smrtonosnom prijetnjom.
Možda ćemo bolje razumjeti ovaj naizgled neobjašnjivi napad i očekivane reakcije na njega na presjeku promjenljivog karaktera terorizma i uspona „antipolitike“, kolektivnog osjećaja da su svi na vlasti lažljivi, korumpirani i neprijateljski nastrojeni prema običnim građanima. Time se bavi francuski politikolog Olivier Roy. Vodeći tumač savremenog radikalnog islama, Roy kritizira konvencionalne teorije o radikalizaciji mladih muslimana na zapadu.
Abdulmohsen nije bio džihadista, šta god teoretičari zavjera govorili, ali razumjevanje zapadnog džihadizma može pomoći u rasvjetljavanju njegovih postupaka. Da bismo razumjeli radikalni islam, insistira Roy, nije nam potreban „vertikalni“ već „poprečni“ pristup; da ga ne posmatramo samo u okvirima islamske istorije ili teologije, već i u poređenju sa drugim oblicima savremenih identitetskih pokreta i političke radikalizacije.
Većinu džihadista u pokušaju rijetko pokreće politika ili religija, već prije potraga za nečim manje opipljivim: identitetom, smislom, pripadnošću. Nema ničeg novog u mladalačkoj potrazi za identitetom i smislom. Razlika je u tome što danas živimo u atomizovanim društvima i u vrijeme u kojem se mnogi osjećaju odbačenim od etabliranih institucija društva.
U prošlosti je društveno nezadovoljstvo motiviralo ljude na učešće u pokretima za političke promjene. Danas se većina takvih organizacija raspala ili su izgubile dodir sa stvarnošću. Savremeno nezadovoljstvo bitno oblikuje politika identiteta, koja od ljudi traži da sebe definiraju u sve užim etničkim ili kulturnim okvirima. U prethodnoj generaciji, „radikalizirani“ muslimani su možda bili sekularniji, a njihov radikalizam se izražavao kroz političku kampanju. Danas mnogi ispoljavaju svoje nezadovoljstvo kroz intenzivnu, često militarističko plemensku viziju islama. Ključno pitanje, sugerira Roy, manje je „radikalizacija islama“ a više „islamizacija radikalizma“.
U tom procesu, već degenerisana ideologija još se više degenerira, dok džihadizam u Evropi često mutira u „vrstu gradske bande“ i u protekloj deceniji dovodi do pojave „niskotehnološkog terorizma“, gdje se svakodnevni predmeti poput noževa i automobila koriste za ubilačke napade. Granica između ideološkog nasilja i sociopatskog bijesa praktično je izbrisana.
To nas vodi do drugog značajnog fenomena: uspona „antipolitike“. U svom utjecajnom eseju iz 1989. „Kraj historije“, Francis Fukuyama je sugerisao da je pobeda Zapada u hladnom ratu obesmislila svaki ideološki sukob. „Ideje“, pisao je Fukuyama, „zamjenjuje ekonomska računica“ i „neprekidno rješavanje tehničkih problema“. Politika se u posthladnoratovskom svijetu zaista manje bavila konkurentskim ideologijama, a više raspravama o tome kako najbolje upravljati postojećim političkim poretkom. To je bilo doba neoliberalizma ojačanog konsenzusom da nema alternative liberalnoj demokratiji, ekonomiji slobodnog tržišta i globalizaciji.
Međutim, Fukuyama je potcenio značaj politike i kolektivnih ideala. „Ekonomska računica“ i „neprekidno rješavanje tehničkih problema“ ne mogu zamjeniti „ideološke sukobe“. Takođe je precjenio sposobnost zapadnih vlada da unaprijede živote svojih građana. Finansijski kolaps 2008. doveo je do masovnih protesta i populističkih izazova etabliranim vladama. Od Tunisa do Čilea, od Brazila do Hong Konga, sugeriira Vincent Bevins u svojoj istoriji 2010-ih „Ako izgorimo“ (If We Burn), bilo je više ljudi uključenih u proteste širom svijeta nego ikada prije. A ipak se činilo da se malo šta mjenja. Gnjev bez promjena produbio je osjećaj da je problem sama politika.
Možda nikada nećemo saznati šta je motiviralo Abdulmohsena, ali čini se da je on mržnju prema islamu transponirao u mržnju prema Njemačkoj zato što nije dovoljno mrzila islam. Možda ga je osjećaj da ga vlasti ignoriraju uvukao u čin nihilističkog nasilja koje, kao i mnogi slični oblici nasilja, može biti neobjašnjivo u racionalnoj analizi, ali predstavlja izraz antipolitičkog doba i ukorjenjeno je u ideji protesta kao spektakla, često užasnog, ubilačkog spektakla. „Postoji li put do pravde u Njemačkoj bez… neselektivnog masakra njemačkih građana?“, upitao se Abdulmohsen u objavi na društvenim mrežama. Naveo je i da je „tragao za mirnim putem“, ali da ga „nije našao“.
Insistiranje da on mora biti islamista i da „masovna imigracija ubija Evropu“ takođe proističe iz antipolitike. Nisu iz društva isključeni samo muslimani, niti je samo njihovo nezadovoljstvo oblikovano uskim osjećajem identiteta. U zajednicama bijele radničke klase mnogi su podjednako isključeni i bijesni, i često svoje probleme posmatraju kroz prizmu identiteta i postaju plijen fanatizma krajnje desnice. Ljetošnji nemiri u Engleskoj pokazali su koliko se nezadovoljstvo može brzo izobličiti i usmjeriti protiv muslimana i migranata.
Džihadizam u pokušaju, rasistički populizam i pojedinačna djela nihilističkog terorizma mogu izgledati kao nepovezane pojave ali sve je to, na vrlo različite načine, izraz gnjevnog nezadovoljstva ljudi zarobljenih u kavezu identiteta u doba antipolitike.
(TBT, The Guardian)
