LIFESTYLE
„Još se nana drži, još ide u diskoteke!“
Tako danas priča žena za koju su čuli i oni koji je nisu slušali, pjevačica
koja je prije tri decenije kao uragan harala i radio-stanicama i kafanama
FOTO: Suljaković (Svijet)
Veliki je
broj onih koji se kunu da bez Šemse
nema ni pjevanja, ni duše, ni zabave, ni kafanskog ludila, a da ona
nijednom nije zanjihala kukovima i
bacila poprsje na karirani stolnjak
sa aluminijskom pepeljarom Nije Šemsa pjevala ništa tuđe, ali je
doživjela da obrađuju njene pjesme.
Topao, hrapav glas, jedno „halo“, jedva su
se čuli iz telefona. Po pozivnom broju vidjela sam da poziv dolazi iz Švedske.
„Ibrahime, vi ste?“, pitala sam zbunjeno,
iako je glas bio ženski. Tišina.
„Šemsa“, samo je rekla.
Kažem joj ko sam i odakle sam, pitam možemo
li da popričamo, ne odmah, već kad njoj odgovara. Nije važno da li je Šemsa
čula za Njuzvik ili nije, čula je riječ Beograd. To se broji.
„Otkud znate Ibrahima?“, pita.
Objašnjavam da smo nekako našli adresu na
kojoj živi, da se među imenima nalaze jedan Ibrahim i jedna Senada, da sam
zvala Ibrahimov broj, ali dobijam poruku od švedskog telekoma.
„Jest, jest, Ibrov je, moga sestrića. Ali
je isključen, on je u Njemačkoj“, kaže gotovo radosno. „I moj je isključen,
zbog mame. Sad sam vidjela da si zvala, pa rekoh da se javim.“
Pričam joj da je ponovo ušla u modu, da se
njene pjesme opet slušaju, obrađuju, čak se u pozorištima koriste njeni hitovi.
„Eto vidiš“, smeje se.
Htjela bih da joj kažem kako je postala
kemp, vrhunska parodija, ali nekako mi se nije slagalo sa njenim glasom u kome
se miješaju ekavica i ijekavica. Diskretno dodajem kako je naš glavni urednik njen
fan.
„Kad bi me upoznao, ne bi se pokajao“,
odgovara.
Dogovaramo se kad da se čujemo, ujutru,
uveče, u podne, po podne, svejedno.
„Ujutru ni s majkom ne razgovaram“, kaže.
„Imate li Vajber?“
Imam.
Bez velikog cifranja, na Mitrovdan uveče,
dok su svi pratili meč Klinton – Tramp, Šemsa i ja smo divanile na Vajberu.
GOSPOÐA U DUŠI
Tako se završila potraga za Šemsom
Suljaković, pjevačicom novokomponirane narodne muzike, koja je osamdesetih
godina prošlog vijeka kao uragan harala Balkanom sa orkestrom Južni vjetar. Tri
decenije su prošle, a još je veliki broj onih koji se kunu da bez Šemse nema ni
pjevanja, ni duše, ni zabave, ni kafanskog ludila, a da ona nijednom nije
zanjihala kukovima i bacila poprsje na karirani stolnjak sa aluminijskom
pepeljarom. Vjetar koji je Šemsu nosio bio je pun muzike Magreba, sintetičkih
zurli, arapskih arabeski i hodžinih buđenja, onaj vjetar Orijenta za koji se
mislilo da je sahranjen u balkanskim ratovima. To „homeinijevsko pjevanje“ nije
bilo dobrodošlo u pastoralu domaće narodne muzike, još manje u pop, rok i pank
scenu osamdesetih, uvjerenu da su nove zapadne tehnologije nespojive s
narodnjacima.
Niti je Šemsa to znala, niti je mislila o
tome dok je pjevala „Što me pitaš kako živim i šta radim ja“, za mnoge najveći
hit otkad je narodnjačkog glasa i trilera, gdje ono „ja“ treperi, uvija se,
njiše, baca u trans i hrišćane, i muslimane, i katolike, ujedinjene u Šemsi prije
nego što se onolika zemlja raspadne i ode u zaborav. Kao ona domaćica u
Altmanovom filmu koja je prepješačila cio Teksas da bi se u Nešvilu dočepala
mikrofona, tako je i ova domaćica iz Misurića – Misurija kod Maglaja izdurala
celu Bosnu da se dočepa Šapca, odakle se iz vašarskih šatora lansirala u
kosmos, među zvijezde. Estrada je pokušala da je ignoriše, ali narod je voleo
ženu iz naroda, skromnu i smirenu, oslonjenu samo na svoj glas. U društvu bez
klasa izbjegavalo se pominjanje njene publike, ali smatralo se da je slušaju
niži slojevi, gastarbajteri i ljudi bez obrazovanja i ukusa. Iako je punila i
koncertne dvorane i kafane, pravila ogromne tiraže vinila i kaseta, a lokalne
radio-stanice vrtjele njene pjesme danonoćno, takozvana elita nazivala je njenu
muziku trešom.
„Kažu da vas voli prost svijet“, pitam je.
„Seljaci“, ispravlja me. „Pričali su stalno
da me vole seljaci. Ne, ne i ne! Imam finu publiku, intelektualce koji me
obožavaju, valjda znam. Uvijek ih je bilo, samo to nisu javno govorili, ne znam
zašto. Nije mi smetalo, niti mi smeta. E sad, ima klubova gdje dolaze samo
Bosanci, i tu ima svega. Kad domaćice izađu jednom godišnje, ko da su s lanca
puštene.“
RAT, BEČ, ŠVEDSKA
Pitam je kako živi i šta radi, uvjerena da
je aluzija na njen stari hit očigledna. Ali život nije pjesma, obično je i
bolji i gori.
„Bogami, mislim da sam sad najbolje otkad
znam za sebe!“, kaže mi veselo. „Svega, svega je bilo. Prije tri godine imala
sam infarkt i stavili su mi tri stenta, ali osjećam se dobro. Putujem, radim,
volim samu sebe. U novembru i decembru idem u Austriju i Švicarsku. Još uvijek
nana ide u diskoteke! Ne gledaju me kao ljepoticu ili trebu, nego kao
pjevačicu, profesionalca. Nije da mi se baš ide kao nekada, nema onog starog
žara, ali sam zadovoljna. Samo svoje pjesme pjevam, od mene to jedino očekuju.
I gdje god odem – lom!“
Ono što me zanima jeste otkud Šemsa u
Švedskoj. Prije bih očekivala da živi u Sarajevu, ili Bosni uopšte, možda i u
Srbiji, gdje je tolike godine života provela.
„Rat me dočekao u Beču“, uzdahne. „Tamo sam
imala svoj stan kad je zaratilo.
Dole ostali moji. Izvlačila sam jednog po
jednog. Sina mi je odmah metak pogodio, presjekao mu arteriju u preponama.
Operisali su ga u Beču. Mama je čitav rat bila u Sarajevu. Pošto mi brat živi u
Švedskoj, mama je htjela kod njega i tako smo ‘95. svi, pa i ja, došli u
Švedsku. Dva brata, dvije sestre, majka, svi su ovdje. Živimo u istoj zgradi
mama, Senada, sestrić Ibro i ja. Sin nije htio da ostane, kaže da je ovo zemlja
za debile. Vratio se u Sarajevo. Otišla sam tamo ‘97. da obnovim kuću i moj
Almir sad tamo živi.“
Dok mi sve to priča, staloženo i
jednostavno, često se obraća sestri, koja je, kao i majka, prisutna tamo odakle
Šemsa govori. „Je l’, Seno, tako bješe?“, pita je za neku godinu ili događaj.
Zamišljam njih tri, tri ptice što su „Bosnu preljetile“, kako u nekoj sobi u
Švedskoj, htjele – ne htjele, vraćaju iz sjećanja događaje koje bi da zaborave.
„Rat je rat“, kaže. „Izgubila sam dva
brata. Jedan, još regrut u JNA, imao je 20 godina. Sestra Amela je umrla
avgusta prošle godine, a za njom i drugi brat. Najposle muž. Za tri godine pet
sahrana. Ali, što kažu u Bosni, izdržao je Mujo i gore. Zapostavila sam posao.
Ti dani su mi bili najteži. Šta da radimo. Niti si ti počela taj rat, niti ja.
Jebiga.“
PRIJAJU MI POGLEDI MLAÐIH
Kažem joj da se riječ „gospođa“ rijetko
vezuje za sliku narodne pjevačice, pogotovo kafanske. Šemsa ne reaguje burno,
niti se naročito brani.
„Svoja sam na svome“, kaže. „Živim od fine
njemačke penzije, uplaćivala sam redovno njihovo osiguranje. Slobodna sam ko
ptica na grani. Za mene ti je to gospodski, ne zavisiti ni od koga, biti svoj.
Najponosnija sam što imam dušu, mogu plakati s nekim koga vidim prvi put.
Mislim da sam dobar čovjek. Pomažem kome god mogu, kartica je uvijek spremna.
Počastim sebe nekom skupom odjećom, pa se onda pokajem i poklonim to nekome.
Dobrodušna sam, ne tražim u drugima zle namjere, nikako. Zato kad me vide,
svako kaže: ‘Svaka ti čast!’ Pukne ih neka moja energija! Valja nositi kako je
red i godine i ovo poprsje fino, graciozno“, slatko se smije.
Znam da ima 67 godina i da nije lako držati
korak s vremenom. Sjetim se da su je u tom tekstu koji sam čitala opisali kao
komšinicu ili kasirku iz prohujale „Pekabete“.
„Kako izgledate?“, pitam.
„Kako izgledam? Malo sam popunjena, nosim
samo odijela. Nekad sam nosila suknje, onu ‘šanel’ dužinu. Sad uzmem odijelo
jedan broj veći. Nisam guzata, ali sam prsata. Sako broj 44, hlače 42. Ispod
neki topić, a štikle obavezno. Kakva je to žena bez štikle?! Kosa mi je ona
stara, znaš, pramenovi, i to. Iskreno, uvijek sam bila jednolična i dosadna,
nisam hrabra za garderobu. Da skratim – nisam loša. Realna sam. Imam trajnu
šminku na usnama i obrvama. Puder mi ne treba, dobro mi je lice. Na majku smo
sve, ona ima 84 godine, a po licu joj možeš pisati. Jedino mi ne valja što
pušim. Srećom, ne utiče na glas. Doktor mi je rekao da smanjim. Kako da smanjim
kad pušim od 15. godine! Šta je Šaban popio i popušio, pa pjeva do boga! Sad
kupujem ovaj ‘davidov slim’, šest eura pakla, a to ti je muka, ko da ne pušiš.
Lepo mi dođe da smotam jednu, ali neću.“
Kikoćemo se obje na pominjanje slim
cigareta i zamišljamo se sa tim čačkalicama u ustima koje prezire svaki
uživalac duvana. Polako, korak po korak, od garderobe, šminke i cigareta
dolazimo do muškaraca. Postoji li neko? Šemsa se još više smije.
„Ja sam sebi sve – mama, momak, cura,
djevojka. Od ‘96, otkad mi je muž umro, nema muškinja u mom životu. Staromodna
sam. Baš neki dan pričam sa unukom da su muškarci moje generacije sve grob do
groba. A nana se dobro drži! Primijetim u diskoteci da me gledaju mlađi, po 20
i više godina mlađi od mene. O, ne bih ti, vala, ni za sve na svijetu, sama bih
se sebe stidjela. Pa sin mi je ‘67. godište!
Ali – prija! Odmah intonacija super!“
MAZE I PO NOGAMA
Jednom godišnje Šemsa ode na mjesec dana u
Sarajevo da vidi sina, unuke i prijatelje. Unuka Medina ima 23 godine, unuk
Armin 21. Njima kupuje najviše. Tamo napuni baterije i – natrag u Švedsku. Nije
Sarajevo dugo čulo „Svako me proljeće na tebe seti“, „Zar za mene nema sreće“,
„Kako da ti pomognem“ i ostale rijeke suza iz njenih pjesama.
„Ne volim da pjevam u Sarajevu, svom gradu.
Tamo ne mogu biti Šemsa. Sve se promijenilo. Došao drugi svijet, nema više onog
šmeka. Zovu te za stolove. Nisam to nikad radila. Ne možeš na miru da pjevaš,
odradiš i odeš. Ja jeste da priđem stolu dok pjevam, čisto iz počasti prema
gostu. Ovi danas bi poslije da sjedim, pijem i mezetim s njima, a to nisam
mogla ni kad nisam bila ime i prezime. Imala sam poslije rata prilika i prilika
da pjevam političarima. Sve sam ih odbila. Nema meni ništa bez mene“, priča.
Dolazila je Šemsa i u Srbiju proteklih
godina, da pjeva u kafani Zorice Marković, čak je nastupala i u požarevačkoj
čuvenoj „Madoni“, ali davno. Ne sjeća se da li je Marko Milošević tada bio
vlasnik ili nije, ali zna da je provod bio sjajan. Sjetila se da je u to
vrijeme novosadski Svijet pisao da ona pjeva na plejbek, pa su došli u „Madonu“
da je čuju.
„Nacalili se ispred bine i gledaju mi u
usta. Ništa, pjevam ti ja svoje. Poslije siđem i pitam ih: ‘Pjevam li na
plejbek?’ Šalila sam se s njima. Novine ko novine, moraju nešto da pišu.“
Trenutno postoji samo jedno mesto u
Beogradu gdje mogu da je čuju ponekad, ako se dobro raspitaju.
„U Beogradu sam pjevala prošle godine, za
Dan zaljubljenih. Godinama odsjedam u Borči, u hotelu ‘Estrada’. Drži ga gazda
koji je nekad bio pjevač. Naljutili se kad sam jednom otišla u hotel ‘Srbija’!
Uvijek mi nešto džabe daju. Kad je završio skroz taj hotel, ja mu kažem: ‘E,
imaš jedno veče gratis!’ Kakva je to ludnica bila! Napisali: ‘Mala je Estrada
za veliku Šemsu!’ Mazili su me i po nogama!“
Ipak, Šemsa Suljaković uglavnom pjeva u
inostranstvu. Nije više u godinama da „hoda bez veze“. Napolju ima više para,
ali savršenstvo ne postoji u njenom poslu.
„Umijem i da se učaurim, da me nema. Zašto?
Zato što su mi menadžeri ogadili, toliko je nepoštovanja. Ne poštuju ni moj
radni staž, ništa, a meni jezik ko lopata, svašta bih im rekla. Nekad ti
poslodavac u diskoteci i ne priđe, obraća mi se preko konobara. Dođe mi da
uzmem tašnu i izađem. Ali ne znaš s kim imaš posla. I ostanem da odradim. Imam
svog prijatelja od pamtivijeka koji mi ugovara nastupe, s njim sarađujem.“
O honorarima ne bi da priča.
„Mnogo je gladnih da bih ja sad paradirala.
I bakšiš je veliki, čašćavaju ljudi, ali sve podijelim sa muzičarima. U Beču
postoji stalni orkestar s kojim nastupam, a vodim samo momka sa sintisajzerom i
gitaristu.“
Nerado je pitam da li ima ili je imala
problema što se tokom rata nije opredijelila ni za jednu stranu, iako je
muslimanka.
„Muslimanka sam oduvijek, takva sam rođena,
to sam i sada. Ali sam i Jugoslovenka. Tolike godine u Šapcu živjeti, to se ne
zaboravlja. Nisam se promijenila. Samo se malodušni ljudi mijenjaju. Kako bih
pogledala u oči Dragani, Miletu… Sa Južnim vjetrom sam sve stekla i dobila.
To je bio život! Nit je ko koga pitao za seks, ma kakvi, taman posla. Jebem ti
pjevačicu kojoj odmah gledaš u guzicu. Šta će poslije muž da ti vidi? I omladina
se identifikuje i kvari. A da barem pjevaju. Srozali su ovaj posao!“
Naravno, ima pjevača koje voli i kojima se
divi.
„Andreana Čekić me najbolje ‘skida’. Baš
dobro pjeva. Ostali? Ne znam, moja generacija je meni nezamjenljiva. Bekuta,
Ðurišićka, Brunclik, o Šabanu da ne govorim. A tek Tozovac kad zapjeva, onako
mangupski! Obožavam Mariju Šerifović, Tanju Savić, a kad pjeva Prijovićka,
topim se od uživanja.“
Čitam Šemsi dio teksta sa portala Before
After, u kome dvojica novinara u sitna crevca analiziraju Južni vetar i njegove
pjevače, a za njeno pjevanje kažu da nema kompromisa, da ima „drčnost koja
imponuje“, da je matrijarhalna figura i da udara na zrelu publiku svojim sentiš
pjesmama.
„Radim ono što najbolje znam“, prosto će
ona. „Stvarno sam uvijek bila dobar pjevač. Nikad se nisam skidala, a to ljudi
ipak osjete i umiju da cijene. A ovaj posao ne podnosi skromnost. Direktna sam,
sa mnom si načisto. Mrzim i riječ zvezda. Kakva zvezda, ja sam profesionalni
pjevač narodne muzike, ništa više. Kako pjevam? E, da ti kažem, zvučim
original! Kad bih osjetila da ne ide kako treba, odmah bih se povukla. Pjevam
kad mi je ćeif. Evo, sad idem u Švicarsku na sedam dana. Prvo se našetam,
nagledam ljepota, odem na bazen… Niko me ne zna, uživam. Otpjevam šta imam i
dođem kući. Gospodski. Gospođa sam, uvijek i bila, gospođa u duši.“
Šemsa Suljaković, kako reče, pjeva samo
svoje pjesme. Ali je dočekala da obrađuju njene.
Danijela Blagojević, Ilustracija: Šemsa
SuljakovićFoto: Danijela Blagojević, Ilustracija: Šemsa Suljaković
NEMA PROŠLOSTI, SAMO NAPRIJED
Devedesete su je oduvale izgleda samo zbog
toga da bi novi milenijum ozbiljno počeo da se bavi fenomenom pjevačice i benda
JuVe. Kad je Čeb Mami januara 2000. zalelekao svoje „aman, aman, aman“ sa
Stingom u „jaguaru“ i erotizovao sve pustinjske ruže na svijetu, neko će se
sjetiti Šemse, Sinana, Kemala, Dragane i Mileta, slavne petorke vjetra sa juga.
Pala je posljednja odbrana muzičkog Zapada pred Orijentom.
Već 2002. Ljerka Vidić Rasmussen,
profesorka na državnom univerzitetu Tenesi, u disertaciji o novokomponiranoj
muzici u Jugoslaviji piše o Šemsi: „Tokom izvođenja pjesama tragovi skromnosti
se naziru kao estetski cilj: pokreti tela su svedeni na minimum dok izvodi
često teške pjevačke ukrase, nasuprot orkestru, koji drži čvrst ritam. Imidž
jednostavnosti i izbjegavanja slave koji je njegovala donio joj je gotovo
kultni status kod fanova, a kredibilitet i kod onih koji je nisu slušali.“
Među tim drugima bio je sigurno i Miljenko
Jergović, koji će Šemsu tri godine kasnije uporediti sa „ženom-mačkom“, „balkanskom
pramajkom“ Betmenove antiheroine, misleći na crnu kožnu jaknu u kojoj je Šemsa
pjevala „Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al’ još
vodim rat“. Dotle su u nove jugo državice davno stigli Tarkan, Čeb Haled, Rašid
Taha i drugi inoverni pjevači, čiji su trileri bili ugodni intelektualnim ušima
onih koje su se, kako kaže Jergović, „otimale Šemsi i Sinanu“. Pojam „vorld
mjuzik“ omogućio je da svako uzima sve što mu se sviđa.
Grupa Sevdah Baby prije dvije godine
snimila je „Shemsah Groove“ u elektro-fazonu, koristeći muzičke elemente pjesme
„Što me pitaš“. Tako smo dobili i Šemsu digital.
Kad je prije nekoliko nedjelja takmičar
Denis Kadrić u „Zvezdama Granda“ odabrao Sinanovu pjesmu „Ne traži je, sine“,
članovi žirija su podigli ruke, izašli na binu i otplesali prapočetak i svojih
i tuđih karijera, šta god sutra snimili.
Na maloj sceni „Raša Plaović“ beogradskog
Narodnog pozorišta trenutno igraju novu predstavu „Narodna drama“, u kojoj su
Šemsine pesme utkane u lezbijsku priču.
Sve to govorim Šemsi preko Vajbera,
obaveštavam je, čisto onako, da zna. Ona s vremena na vreme ubaci „je l’
moguće“, „ništa ti ja to ne znam“… Ne koristi Šemsa internet.
„Ne razmišljam o prošlosti“, kaže mi. „U
sadašnjosti živim. Mislim kako će mi majka sutra ustati, bole li je leđa. Zovem
unuku da pitam je li uzela med. Donosim ga iz Sarajeva, kao i teletinu, od koje
mami pravim faširane šnicle. Ona voli kad je meso seckano na komadiće. Sin mi
je sportski tip, pazi na ishranu i stalno me savetuje. Rendamo neku biljku u
taj med. Kako bješe biljka, Seno?“, pita sestru.
Nijedna ne može da se sjeti, a navrh nam je
jezika.
Primjećujem da pričamo dugo, uz mnoge
digresija. Zamolila sam je da mi javi kad bude dolazila u Borču, ili bilo gdje
u Beogradu, da dovedem ekipu.
„Vala ću te zvati“, kaže. Ako ja nju zovem,
neka to bude obavezno uvečer. „Noćna sam ptica. Ujutru nisam nizašta, to sam ti
već rekla. A mama će baš prije neko jutro da joj zapjevam ‘Niz polje, babo, idu
sejmeni’. Meni do pjesme nije, ali onda pomislim: nemoj da joj želju ne
ispunim. Počnem da pjevam, a ona traži baš onu treću strofu!“
„Kako bješe ide treća strofa?“, pitam.
Malo je šutala, a onda onim glasom, sa onim
njenim vibratom, zapjevala je Šemsa preko Vajbera: „Niz polje idu, babo,
sejmeni, sejmenske pjesme pjevaju, a tvoga sina Marka tjeraju“.
Pjevušim zajedno s njom, tiho, pa ne možeš
da izdržiš kad bilo čijeg sina sejmeni tjeraju. Čujem, jedva, još jedan tanušan
glas. To se i starici pjesma dopala, možda je i probudila. Krenemo malo „Kiša
bi pala“ i prsnemo u smijeh.
„E, da mi je neko rekao da ću preko
telefona pjevati! A nikako ga ne volim!“, kaže Šemsa. „Vidjet ćemo se nas dvije
gdje bilo, u Sarajevu ili Beogradu, pa ćeš da vidiš šta znaju ovih 160
centimetara. Mala žena, al’ velika duša. Pošalji ti Ibri to što su na engleskom
pisali o meni, baš da vidim!“
Šaljemo jedna drugoj pozdrave rodbini,
želimo zdravlje, sreću i sve najbolje u životu, sve ono što se u razgovorima za
novine ne radi, kao u svakom trešu od koga se dobro osjećaš.
(TBT, Newsweek.rs, Razgovarala Ljilja
Jorgovanović )