Piše: Nidžara Ahmetašević, thebosniatimes.ba
Dvadeset godina nakon što je osuđen i skoro tri decenije nakon počinjenja ratnih zločina, osjetila sam pesničku pravdu kada je Radoslav Krstić, bivši srpski general i zamenik komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) napisao pismo svom upravniku u kojem je priznao krivicu za svoju ulogu u genocidu u Srebrenici.
Tajming je bio podjednako poetičan. Gotovo u isto vrijeme, Međunarodni krivični sud (ICC) konačno je izdao naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta zbog “zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina”.
Nakon više od godinu dana ubrzanog genocida u Gazi, osjećalo se kao da se, jednom, zidovi ruše na kolonijalni poduhvat izraelskih naseljenika.
Mi Bosanci razumijemo da je put do pravde dug i pun izazova. I sam sam preživjela rat, imala sam 17 godina kada je počeo i zadobila povredu noge. Posljednjih 20 godina čekala sam, trpeći velike poteškoće, da pravda konačno dođe. Iako je Krstić priznao svoje ratne zločine, mnogi drugi su uspjeli izbjeći kaznu, a nebrojeni pojedinci ostaju nekažnjeni za svoje postupke. I implicitno i eksplicitno, samo društvo je dozvolilo da se ti zločini dogode.
Ne mogu a da ne osjetim déjà vu u vezi sa situacijom u Izraelu i trenutnim stanjem izraelskog društva. Krstić, Netanyahu i Gallant samo su vrh ledenog brijega. Kao I u Srbiji, svaki zupčanik izraelske ratne mašinerije i političkog establišmenta ohrabrivao je demonizaciju i uništavanje zajednica.
Uprkos srebrnoj liniji naloga za hapšenje, strahovi ostaju. Poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), MKS nema snagu da izvrši naloge i mora se osloniti na države da poštuju svoje obaveze prema međunarodnom pravu.
U slučaju Bosne i Hercegovine, čak i nakon što su domaći sudovi — koji imaju ovlasti da izvrše naloge za hapšenje — preuzeli procesuiranje ratnih zločina, još uvijek čekamo. Prava pravda — i društvo koje se slaže, a ne žrtveno janje — zahtijeva vrijeme.
Prije dvadeset godina, kada su sudije izrekle kaznu Krstiću, zaključile su da je Srebrenica školski primjer genocida.
Žene, djeca i starci bili su strpani u stražnje dijelove autobusa u provaliju. Neki muškarci su imali sreću da pobjegnu, drugi su odvojeni, ogoljeni i zaklani. Mnogi nikada više nisu viđeni, bili su vezani sa povezom na očima. Nakon što su strijeljani njihovi raskomadani leševi su bačeni u velike masovne grobnice.
Sudije su zaključile da je Krstić “svjesno pristao na zlo”. Ratko Mladić, načelnik VRS, Radovan Karadžić, politički lider ratne Republike Srpske i Slobodan Milošević, predsjednik Srbije koji je preminuo prije izricanja presude, zauvijek će ostati upamćeni kao ratni zločinci. Kao Bosanka i pristalica palestinske stvari, nadam se da ista sudbina čeka Netanyahua, Gallanta i druge.
Kao i Srebrenica, Gaza je pretvorena u pakao na zemlji. Jednog dana ćemo čuti kako im sudije izriču presudu. Vidjet ćemo, čuti i čitati o grafičkim detaljima Gaze: odrubljenim glavama bebama, masovnim silovanjima, nezakonitim zatvaranjima, mučenju, gladovanju i ubijanju cijelih porodica, doktora, novinara i akademika.
Ali hoće li se Netanyahu i Gallant pokajati? Malo je vjerovatno.
Krstić je, sa svoje strane, u svom pismu zaključio s nadom da će njegove riječi podstaći druge na razmišljanje o strašnim zločinima koje je on pomogao u činjenju, ali i „dubokom, bolnom ali zakašnjelom žaljenju s kojim živim decenijama“.
“Ne tražim oprost”, napisao je, “ne tražim opravdanje. Ne tražim razumijevanje jer znam da ga ne mogu i neću dobiti. Svaki trenutak svakog dana razmišljam o žrtvama genocida u Srebrenici tugujem i molim se za njihove duše.”
Preživjeli iz Srebrenice su pročitali pismo, ističući da, ako osjeća ono što je napisao, treba da imenuje druge počinioce i otkrije mjesta masovnih grobnica za preko 1000 ljudi koji se još vode kao nestali. On to do sada nije radio. Također ne vjerujem da će doći dan kada će Netanyahu i njegovi saveznici napisati pismo slično Krstićevom. Poput Karadžića ili Mladića, vjerovatno ne mogu osjetiti krivicu.
Znam da će pravni stručnjaci, političari i drugi tvrditi da niko nije kriv dok se ne dokaže da je nevin i da moramo čekati hapšenja, suđenja i presude.
Do tada — a vjerovatno i poslije — izraelski zvaničnici i njihove pristalice, kako u Izraelu tako I u inostranstvu, učinit će sve da manipuliraju javnim mnjenjem.
U oba slučaja na djelu je ogromna propagandna mašinerija koja širi laži i mitove osmišljene da podstaknu strah i mržnju. Krajnji cilj takve propagande je opravdanje zločina počinitelja – lekcija naučena iz rata u Bosni. Ipak, uprkos ovim naporima, propagandisti su propali, a mi ih sada znamo kakvi su zaista bili: ratni zločinci i njihovi saučesnici.
Sudske odluke same po sebi neće spriječiti zločine ako društvo nije spremno da ih prepozna. Politički lideri moraju stvoriti uvjete za to priznanje, ali današnji svijet pokazuje nedostatak političke volje za to. Međutim, masovni globalni protesti solidarnosti s Palestinom pokazuju da ljudi nisu voljni tolerirati zlo, za razliku od mnogih političara. Nalozi za hapšenje služe kao dodatni katalizator, ohrabrujući javnost da i dalje zahtijeva prekid rata, nekažnjivost i sprječavanje ratnih zločina.
(TBT, TNA)
