Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Mnogo vremena i truda će biti utrošeno na ispitivanje zašto se dinastija oca i sina Assad srušila nakon 54 godine nepokolebljive vladavine. Da li je slabost njegovih pristalica bila ta koja je prouzrokovala prekretnicu?
Hezbolah je upravo izgubio svoje političko i vojno rukovodstvo u Bejrutu u kampanji izraelskog bombardiranja. Iran se priprema za drugi napad Izraela.
Da li je ruska zračna snaga, tako razorna u tamošnjem jednomjesečnom bombardiranju Alepa 2016., postala fatalno preopterećena u Ukrajini?
Da li je odbijanje Iračkih narodnih mobilizacionih snaga (PMU) da priteknu u pomoć ono što je prelilo čašu?
Da li su se svi gore navedeni akteri zasitili Assadovog odbijanja da podrži razgovore, a kamoli političko rješenje, s pobunjenicima?
Da li je osovina otpora, koju je Iran tako strateški konstruirao, postala fatamorgana, Potemkinovo selo? Zašto je Alep, drugi grad u Siriji, pao bez isplajenog metka?
Samo 910 je ljudi umrlo do urušavanja režima. To su relativno mali brojevi u zemlji u kojoj je pola miliona stradalo u građanskom ratu, a milioni raseljeni.
Je li to bio samo dobar tajming?
Postojali su snažni unutrašnji faktori koji bi mogli objasniti iznenadni kolaps Assadove vojske.
Nakon što su pobunjeničke snage zauzele Alep i Hamu, umirući režim je podigao plate vojnicima za polovinu – što je znak slabe plate i niskog morala. Sirijski vojnici su poslušali pozive pobunjenika da dezertiraju.
Ekonomija koja je bila pred krahom, nizak moral i vođa koji je odbijao da se povinuje bili su sastojci pobune koja se poput požara proširila arapskim svijetom prije 13 godina.
Dakle, svjedočimo li Arapskom proljeću kako ponovo bukti od žara vatre koja nikada nije bila u potpunosti ugašena?
Arapsko proljeće ponovo je rođeno
Napisane su knjige sa pretpostavkama da je ta glupo optimistična čežnja za demokratijom mrtva.
Tokom ove dugotrajne sahrane, Sirija se uzimala kao loš primjer za arapski svijet. Poruka koju je svaka vlada od Bahreina do Maroka odašilaja svom narodu glasila je: “Ne želimo završiti kao Sirija.”
Pa ipak, upravo ovdje u Siriji revolucija bi se mogla ostvariti nakon više od 13 godina.
Scene koje se odigravaju u Damasku vraćaju se u zaboravljeno doba: rušenje statua; radost ljudi koji se penju na tenkove ili jednostavno shvataju da ih više niko ne uhodi.
Užas slike zatvora Sednaya u kojem su preživjeli zatvorenici bili toliko dugo zatočeni da misle da je pokojni sirijski predsjednik Hafez al-Assad (koji je umro 2000. godine) još na vlasti i da ih oslobađa Sadam Hussein.
Dok su ovi snimci bili dostupni na iPhone uređajima, mogli ste osjetiti kako se tektonske ploče regije pomjeraju u Dohi, gdje se održavao godišnji forum.
Ministri vanjskih poslova koji su u subotu ušli u konferencijsku dvoranu napustili su je u nedjelju kao potpuno drugi ljudi.
Činilo se da znoj vidljivo curi s lica iskusne zvijezde konferencija, ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. U roku od 10 sati nakon što je Lavrov izjavio da Rusija neće razgovarati s teroristima, njegova zemlja je koristila Turke da traži sigurnosna jamstva od Hay'at Tahrir al-Sham (HTS) o njihovim pomorskim i zračnim bazama.
Ovo je čudan preokret za pobunjenički pokret koji je bio na milosti ruskih bombi.
Lavrovu je postalo veoma neprijatno da odgovara na pitanja o Siriji, pa je ubrzo zatražio da ga pitaju o Ukrajini.
U međuvremenu, iranska delegacija potamnjelog lica jurila je u gužvi hodnicima hotela od jednog sastanka do drugog.
S druge strane, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, koji je posljednjih 14 mjeseci rata u Gazi bio ignorira od strane Arapske kontakt grupe koju je nastojao aktivirati, vratio se u centar pozornice.
Gotovo preko noći, sirijska revolucija je Tursku iz uznemirenog posmatrača ponovo pretvorila u igrača na Bliskom istoku.
Nije ukrivo
I do sada je Abu Mohamed al-Jolani, vođa HTS-a, kojeg su SAD i UN označile kao terorista, bio je savršen, bez obzira na to kakve su njegove stvarne namjere.
HTS je uvjerio kršćane Alepa. Prepustio im je upravljanje policijom. Ostavili su svetište Sayyida Zeinab u južnom Damasku netaknuto i nisu se sukobili s iračkim paravojnim grupama.
Pobunjenici su držali put prema Latakiji otvorenim za povlačenje generala sirijske vojske u bijegu. Naučivši lekcije Iraka, prestali su s pljačkom i poručili okupljenima da zaštite vladine zgrade.
I održao je svoj pobjednički govor u historijskoj džamiji Omajada u Damasku, koja se nalazi u blizini Saladinovog mezara.
Govoreći u džamiji u uniformi, Jolani je rekao da ova pobjeda nije bila samo za Siriju, već i za cijeli region i označila je novo poglavlje u historiji.
Gubitnici nakon ove revolucije su poznati svima. Ali teže je prepoznati pobjednike.
Jasno je da je Izrael iskoristio ovaj trenutak da pokrene veliku vojnu operaciju demilitarizacije Sirije.
Poklon od Izraela
Izraelska vojska je tokom noći u utorak bombardirala 300 sirijskih vojnih ciljeva – aerodrome i luke širom zemlje. Zauzeo je najviši vrh na planini Hermon, planinskom lancu koji dominira tim dijelom granice Sirije s Libanom. U ponedjeljak su uništili sirijsku mornaricu u Latakiji.
Izraelski tenkovi su ušli u Siriju. U početku je vojska tvrdila da će djelovati samo u demilitariziranoj graničnoj zoni, ali postoji više izvještaja o izraelskim tenkovima u Katani, 10 km u sirijskoj teritoriji i 25 km od glavnog grada Damaska.
Jasno je da vlada koja zna samo kako otvoriti nove vojne frontove nastoji da suverenoj zemlji učini ono što je učinila Gazi i okupiranoj Zapadnoj obali.
Izraelski dar sirijskom narodu oslobođenom od diktatora je pokušaj da mu oduzme bilo kakvu sposobnost da se profesionalno brani.
Prva kriza pobunjeničkog pokreta je na udaru prije nego što je uopće formirao funkcionalnu vladu. Izraelska vojna ofanziva u Siriji mogla bi biti dio prozapadnog plana ukroćivanja pobunjenika od prvog dana. Ali ono što tenkovi Merkava rade odredit će Jolanijevu vanjsku politiku prije nego što on i počne vladati.
Nijedna Sirija bilo koje boje, a kamoli islamistička, neće tolerirati ono što Izrael čini svojoj moći da brani sopstvenu teritoriju.
Hamas je, na primjer, bio uvjeren na koji način će pobunjenička Sirija okrenuti oslobađanje okupirane Palestine, čak i prije nego što je novi režim imao vlastitu teritoriju za oslobađanje.
Kao što ime govori, Jolanijeva porodica je sa okupirane Golanske visoravni koju je Donald Trump dozvolio Izraelu da pripoji u svom prvom mandatu.
Saopćenje Hamasa objavljeno u ponedjeljak glasi: “Sirija će nastaviti svoju historijsku i ključnu ulogu u podršci palestinskom narodu i njegovom otporu u postizanju ciljeva svoje pravedne stvari, dok će istovremeno konsolidirati vodeću ulogu Sirije unutar arapskih i islamskih naroda, kao i na regionalnom i međunarodnom nivou.”
Jedan visoki palestinski izvor, koji poznaje način razmišljanja pokreta, rekao mi je: „Svaka slobodna osoba na svijetu treba da bude sretna zbog onoga što se dogodilo u Siriji, bilo da je kršćanin, jevrej ili musliman, jer je situacija u Siriji bila vrlo jasna.
Ovo je bio najgori primjer genocidnih napada na narod čiji je jedini zločin bio pozivanje na reformu, slobodu i socijalnu pravdu.”
Hamas je poručio da nije samo podržao sirijske pobunjenike. Bio je “oduševljen” što je narod pokazao kako može srušiti režim i što su arapsko proljeće i palestinska stvar jedna te ista borba protiv diktature i okupacije.
“Promjene pokreću ljudi. Ne pokreću je strane sile. Prema tome, nije strana sila ta koja će ovo pokrenuti. Sirijski narod je uz Palestince, a čak su i izbjeglice u kampovima skandirale za Palestinu. Tako da ovo neće imati Uticaj na koncept otpora će imati efekta na ključne igrače u regionu poput Irana ili čak drugih, ali ono što je njima od koristi ne mora nužno biti od koristi i ljudima drugih zemalja“, rekao je izvor.
Osim toga, podsjetio je kako Assad nije igrao nikakvu ulogu u sukobu s Izraelom čiji su avioni po volji i bez straha od odgovora pogodili ciljeve Hezbolaha i iranske Revolucionarne garde (IRGC) u Siriji.
Ovi seizmički događaji se događaju dok Iran pokušava provesti tri različite kontraobavještajne operacije kako bi zaustavio curenje obavještajnih podataka; operaciju u Iranu kako bi se otkrilo kako je vođa Hamasa Ismail Haniyeh ubijen u kući za goste IRGC-a; kako su ubijeni Hezbolahov Hasan Nasralah i njegov najavljeni nasljednik.
Ovo je sigurno tačno. Izrael je bio toliko efikasan u degradiranju iranske vojne imovine u Siriji da je u Revolucionarnoj gardi postojala velika zabrinutost da su izraelske krtice u sirijskim sigurnosnim i obavještajnim snagama izdale njihovo kretanje.
Nema argumenta da je pad Assada veliki strateški gubitak za Iran, međutim, daleko je od razbijanja osovine otpora – jer su Hezbolah i iračke naoružane grupe poput Kataiba Hezbolaha i Ansar Allaha (Huti) u Jemenu i dalje funkcionalne borbene snage.
Palestinske grupe otpora su uvjerene da Sirija nije izgubljena za palestinsku stvar. U stvari, Sirija je upravo dobila svoj nacionalni interes da izbaci Izraelce sa svoje teritorije.
Ali ono što bi bila veća prijetnja izraelskim mesijanskim planovima da nametne svoju hegemoniju svojim susjedima, bit će pojava uspješnog, vojno jakog, islamističkog susjeda, koji će ostatku arapskog svijeta pokazati kako slab narod može srušiti jake.
Sa svojim iskustvom u Al-Qaidi, Jolani neće biti lahak vođa za zastrašivanje izraelskih tenkova, osim ako je, naravno, sljedeći na njihovoj listi za likvidaciju.
Naučene lekcije
Jer ako se ovo zaista pokaže kao početak novog poglavlja Arapskog proljeća, izvući će se barem jedna bitna lekcija.
Revolucionari u Egiptu i Tunisu nisu bili dovoljno revolucionarni. Oružana pobuna nije u DNK Muslimanske braće. Naprotiv, Bratstvo je stalno bilo zavedeno uvjeravanjima egipatske vojne obavještajne službe – a posebno ministra odbrane Abdela Fataha el-Sisija – da će vojska dozvoliti vlast slobodno izabranoj vladi.
Do trenutka kada je pokojni predsjednik Mohamed Morsi shvatio da je zarobljenik Sisija – a to je bilo mnogo vremena prije njegovog hapšenja – bilo je prekasno. Revolucija u Egiptu i Tunisu je skupo platila da svoje egzistencijalne neprijatelje zadrži u poslu.
Njihova oruđa bila su samo politička. Pokušali su sastaviti paket koji se zove demokratija, tako što su savjesno čitali upustva za upotrebu i spajali ga dio po dio.
Prvo ustavotvorna skupština, pa novi ustav, pa slobodni izbori.
U međuvremenu su se generali smijali i srušili ovu kartonsku konstrukciju čizmama.
Sirijska revolucija, ako se zaista nastavi kako je započela, srušila je vojsku, duboku državu, tajnu policiju silom oružja.
Ako uspije, Sirija bi mogla pružiti snažnu lekciju o tome kako pobunjenički pokret stječe nacionalni legitimitet. A uspjeh u ovom krhkom regionu u kojem vladari nemaju legitimitet je zarazan.
Zato u ovom trenutku mora postojati više despota u regionu koji tiho smišljaju kako da izbace ovaj eksperiment kao što su to uspešno uradili prije deceniju. Ili je njihov kontrarevolucionarni komplet alata zastario?
U velikoj mjeri to zavisi od samog sirijskog naroda. I prošlo je vrijeme kada Egipćani, Jordanci i Iračani preispitaju svoje razumijevanje moćnih revolucija. One rastu i nestaju, ali ne umiru.
(TBT, MEE)
