Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Sa minimalnim protivljenjem i izvesnom gorčinom, a povremeno i bijesom, završio se još jedan bespotrebni rat Izraela na sjeveru. Poginuli u bitkama su u svojim grobovima – očuvana je stalna proporcija od oko 4 hiljade prema sto – ranjeni su na rehabilitaciji, ožalošćeni tuguju u postraumatskom šoku, kuće su u ruševinama i ništa na svijetu nije bolje nakon završetka ovog besmislenog rata nego što je bilo prije njegovog izbijanja. Zaključci koje je premijer iznio su to dobro pokazali.
U obeshrabrujućem govoru povodom prekida vatre na sjeveru, Binjamin Netanyahu je opisao ratna postignuća kroz to koliko smo ubili i uništili, kao da su prolivena krv i dimenzija destrukcije dostignuća. „Zemlja se tresla u Bejrutu“ razmetao se. Pa šta? Šta je Izrael dobio time što se Bejrut tresao, osim zadovoljenja osvetničkog nagona? Šta je bilo ko dobio osim vojne industrije i gospodara ratova? Netanyahu ni na trenutak nije pokušao da pruži makar slabu nadu u drugačiju budućnost. Samo je obećao da ćemo se vratiti da ubijamo i uništavamo u slijedećem krugu. To je jedina izraelska vizija: da nastavi živjeti sa mačem, zauvijek.
Sličan način razmišljanja vlada kod većine Izraelaca. Opozicija se u svojoj gluposti djelimično usprotivila prekidu vatre, dok su bibisti progutali knedlu i sramotno se uvijali. Još jedan rat se završio i nijedan blok nije zadovoljan. Euforija se ovdje čuva samo za početke ratova, ali ne i za završetke. Ako je tako čemu onda ova agresivna predstava? Da li je Izrael sada sigurnije mjesto? Da li je Galileja? Da li se međunarodni status države popravio? Ekonomija? Atmosfera u zemlji? Raspoloženje? Bar nešto?
Samo je napravljena šteta stigla do rekordnih visina. Od prvog dana rata je bilo jasno da dva fronta neće dovesti do bolje budućnosti. Tako je to kad idemo u kazneni rat čiji je jedini cilj da se zadovolji javno mnjenje. Reći će da nismo imali izbora. Kazat će da su oni počeli. Zavaravat će se da je to bila samoodbrana.
Sve je tačno, ali koji ciljevi su postignuti? Masovna ubijanja koja će uskoro donijeti nova ubijanja i destrukciju koji su već izazvali goruću i pravednu mržnju svijeta? Izrael je u Libanu i Gazi vojno pobjedio, ali je izgubio u svakom drugom aspektu. Čelni ljudi su traženi od strane Haga, a građani izopćeni od svijeta. Gaza i Liban su bili ratovi izbora. Od početka je jasno da je možda bilo dozvoljeno ući u ove ratove, ali i užasno glupo.
Trebalo je i bilo je moguće ne krenuti u takav užasavajući rat protiv Gaze, pa ni zbog 7. oktobra. Rat nije vratio mrtve, pa čak ni otete.
Trebalo je i bilo je moguće ne krenuti u rat protiv Hezbolaha. Ono što je postignuto potpisanim sporazumom bilo je moguće postići bez rata: njegovim zaustavljanjem u Gazi. Stoga obrazloženje da Izrael nije imao izbora nije tačno. Posebno uznemirava kada se vidi kako se rat završio i po koju cijenu. Zato je bilo bolje da se ne uđe u rat u Gazi, posebno što bez njega ne bi bilo ni onog na sjeveru.
Ožalošćene porodice pokušavaju se utješiti time da njihovi sinovi nisu poginuli uzalud. Poginuli su braneći domovinu. Teško je raspravljati se sa njima, ali kakva odbrana i kakve domovine se zasniva na jezivoj destrukciji i ubijanju u Gazi i kažnjavanju Libana?
Sve što je Izrael želio da postigne sporazumom na sjeveru jeste pauza do slijedećeg rata. Čak ni pokušaj nečeg drugog. U Gazi je stvarnost još teža: tamo se ubija radi ubijanja, a kraja nema. To je katastrofalna politika. Izrael čuva svoje pravo na samoodbranu, ali dva fronta ne služe tome.
Da je Izrael htio da se brani, morao bi da zna šta želi postići ratovima. O tome Izrael nema pojma i zato je ovo još jedan besmislen rat, čiji polovični kraj niko ne slavi. Izrael želi ratove.
(TBT, Haaretz)
