Prosječan stanovnik Balkana na riječ „vehabije” osjetit će strah, ili barem nelagodu. Ta riječ priziva sliku mrkih bradatih muškaraca u skraćenim hlačama koji slijede rigidnu verziju islama, čiji je sastavni dio i terorističko nasilje prema svima koji su označeni kao „nevjernici”, uključujući i muslimane koji se ne slažu s njihovom interpretacijom Kur‘ana Časnog, piše Damir Pilić.
Vehabijski incidenti u BiH i Srbiji potvrđuju takvu percepciju. Jedva je mjesec dana prošlo otkad je maloljetnik u Bosanskoj Krupi – za kojeg se sumnja da je pod utjecajem lokalne vehabijske ćelije – nožem u policijskoj stanici ubio jednog policajca, a drugog ranio. Nakon privođenja je rekao da je to uradio jer država BiH „podržava cioniste koji ubijaju nevine muslimane”.
Četiri mjeseca ranije, krajem lipnja, vehabijski incident dogodio se usred Beograda: 25-godišnji Miloš Žujović – srpski državljanin i pravoslavac koji je prije dvije godine konvertirao na islam i uzeo ime Sabahudin, te se preselio iz Mladenovca u Novi Pazar – samostrelom je teško ranio pripadnika srpske žandarmerije koji je osiguravao zgradu ambasade Izraela, nakon čega ga je ranjeni žandar ubio hicem iz pištolja.
Srpska policija je potom uhitila dva člana vehabijske ćelije za koju se sumnja da je bila povezana sa Žujovićem, alias Sabahudinom. U njihovim su domovima pronađene zastave Islamske Države, koja se često povezuje s vehabijskim pokretom.
Možda i najpoznatiji vehabijski incident na Balkanu dogodio se 2011. u Sarajevu, kada je 23-godišnji vehabija Mevlid Jašarević iz Novog Pazara, naoružan ručnim bombama i kalašnjikovom, pucao na američku ambasadu – uzvikujući „Allahu Akbar” – i ranio tri osobe, prije no što je i sâm ranjen snajperskim metkom u nogu. Sarajevski tjednik Slobodna Bosna tada je objavio jedan od najefektnijih naslova u suvremenoj povijesti žurnalizma na ovim prostorima: „Kalaš, brada, ambasada”.
‘Oni sebe vide kao pravednike‘
Uoči napada Jašarević je snimio oproštajnu poruku u kojoj je naveo da „namjerava prisiliti strane vlade da promijene svoj odnos prema muslimanima u svijetu”. Na suđenju je izjavio da „ako ga Sud Bosne i Hercegovine i osudi, to neće spriječiti nekog drugog da učini isto što i on”. Dobio je 15 godina zatvora.
Jesu li sve vehabije nasilni ljudi? O tome je nedavno za portal Lupiga pisao sarajevski psiholog Srđan Puhalo, koji je razgovarao s više pripadnika vehabijskog pokreta u BiH:
„Prije svega, oni ne vole da ih zovemo vehabije, već jednostavno muslimani, a ako ih baš moramo izdvojiti od drugih muslimana, onda ih zovite selefije”, piše Puhalo, te nastavlja:
„Najveći broj selefija koji danas žive u Bosni i Hercegovini ne podržavaju nasilje i terorizam, ali je isto tako činjenica da i među njima postoje ljudi koji su spremni da zarad svojih uvjerenja napadaju policijske stanice, pucaju po ambasadama, ubijaju ljude. Oni sebe vide kao pravednike, koji se bore za slobodu umme tj. svih muslimana na svijetu, od Ujgura u Kini, preko Čečena, do Palestinaca. Oni maštaju da poginu kao mučenici za svoju vjeru i interpretirajući Kuran i druge islamske knjige kako njima odgovara”, iznosi Puhalo.
„Naravno, oni su vrlo konzervativni i to vas ne treba čuditi, konzervativni su jednako kao i bilo koji čovjek koji svoj život podredi knjizi koju je Bog izdiktirao poslaniku prije nekoliko stotina godina. Oni kažu da se pridržavaju onoga što piše u knjizi i tu nema kompromisa, što vodi isključivosti. U praksi to znači da se ne pozdravljaju sa ženama, niti se žene pozdravljaju s muškarcima; da ne konzumiraju alkohol; da ne slušaju muziku; da se žene pokrivaju; da je homoseksualnost grijeh…”, piše Puhalo.
Ekipa iz Gornje Maoče
Jašarevićev napad na američku ambasadu osvijestio je činjenicu da na prostoru bivše Jugoslavije postoje vehabijske ćelije i zajednice. Najviše ih ima u dijelovima BiH, Crne Gore, Srbije i Kosova. U Crnoj Gori vehabije su najraširenije na sjeveru zemlje, u Srbiji su najbrojniji na prostoru Sandžaka (Novi Pazar, Priboj i Sjenice), a na Kosovu kod Kosovske Mitrovice.
Vjerojatno najpoznatija vehabijska zajednica na Balkanu je ona u BiH, u šerijatskom selu Gornja Maoča kod Brčkog – par desetaka kilometara od hrvatske granice – čiji stanovnici godinama nisu priznavali zakone BiH, a djeca u selu učila su po školskom planu i programu Jordana. Kako su pisali mediji, većina vođa zajednice u Gornjoj Maoči doselila se iz Prizrena, Skoplja, Novog Sada i Novog Pazara, a selo je godinama pod policijskim nadzorom zbog sumnje da su neki od žitelja povezani s terorizmom.
To nije jedini vehabijski toponim u BiH. Iako se Islamska zajednica BiH protivi njihovom radikalnom tumačenju Kur'ana, vehabije imaju svoje džemate u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Gradačcu, Kalesiji i Lukovcu, a prisutni su i na području Mostara, Travnika, Bugojna, Konjica, Jablanice, Sanskog Mosta, Teslića, Doboja i Brčkog.
Nije poznat podatak o broju vehabija u BiH. Svojedobno je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izjavila da ih ima deset hiljada, a crnogorski list Vijesti objavio je 2011. da vehabije čine između pet i 10 posto muslimanske populacije u BiH, što je ipak pretjerana brojka. Međutim, s obzirom na rigidnost vehabijskog učenja i njihovu sklonost da se za svoje ideološke ciljeve bore nasilnim putem, svaka brojka je prevelika.
Ko su uopće ti ljudi i zašto su se raširili po Bosni i Hercegovini? Kako se dogodilo da u republiku koja je do 1990. imala najmekši islam na svijetu prodre najradikalnija verzija islama?
Francuski izvještaj iz 1997.
Početni val radikalne islamizacije BiH odvio se tokom rata, kada je formirana vehabijska vojna jedinica El Mudžahid, koja se borila u sastavu Armije BiH. Poznata po fanatičnoj borbi, ali i po ratnim zločinima nad Hrvatima i Srbima, postrojba je uključivala oko 2000 arapskih vehabija, od kojih je dio nakon rata ostao u zemlji i dobio BiH državljanstvo.
Oni su postali nukleus vehabijskog pokreta koji se narednih godina proširio zemljom. Dokaz efikasnosti njihove ideološke misije je činjenica da su za Arapskog proljeća uspjeli organizirati slanje dobrovoljaca za Islamsku državu na Bliski istok. Smatra se da je iz BiH u Siriju i Irak upućeno oko 350 vehabija.
Tokom rata u BiH u zemlju su došli i vojni instruktori Iranske revolucionarne garde (IRGC), koji su pomogli u ustroju Armije BiH. Za razliku od vehabija, koji dolaze iz sunitskih zemalja, pripadnici IRGC-a su šijiti, te u sunitskoj Bosni i Hercegovini nisu ostavili dublji ideološki trag na muslimanski dio populacije, iako neki izvori navode da su ostvarili značajan utjecaj na muslimanske elite u BiH unutar vojnih i sigurnosnih struktura.
Svi ili gotovo svi kanali radikalne islamizacije BiH potječu iz Saudijske Arabije. Odmah nakon rata, 1996. godine – dosta prije osnivanja Islamske države – svoje pipke u BiH pustila je al-Qa‘ida, preko Saudijskog visokog povjerenstva (SVP), dobrotvorne organizacije koju je 1993. osnovao saudijski princ Salman bin Abdul-Aziz i koja je financirana od saudijske vlade.
Američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) otkrila je 1996. da princ Salman preko fonda dobrotvornih organizacija financira islamističke militante, a u knjizi „U ime Osame Bin Ladena: Globalni terorizam i Bin Ladenovo bratstvo” (2002.) francusko-libenonski ekspert za terorizam Ronald Jacquard objavio je francuski vojni izvještaj iz 1997. godine:
„Saudijski visoki komitet pod pokrićem humanitarne pomoći pomaže gajiti trajnu islamizaciju BiH djelujući na mladež zemlje. Uspješno okončanje ovog plana dalo bi islamskom fundamentalizmu savršenu pozicijsku platformu u Europi i pružilo pokriće pripadnicima bin Ladenove organizacije.”
Zašto baš Balkan?
A tko su lokalne bosanske i balkanske vehabije? Iz kojih društvenih slojeva dolaze svi ti maloljetnici iz Bosanske Krupe, Sabahudini iz Mladenovca i Jašarevići iz Novog Pazara? O tome je nedavno za RI portal govorio naš vanjskopolitički analitičar Branimir Vidmarović:
„Zašto je Balkan, odnosno BiH i Srbija u fokusu? Zato što je ekonomsko stanje loše, zato što je ovdje više kaosa, manje reda. Zbog toga što za takav pokret vi trebate imati dovoljnu količinu ljudi koja je obespravljena, obezvrijeđena, koja je marginalizirana, koja nema ekonomske budućnosti i koja se ne može nadati ničemu dobrom”, rekao je Vidmarović.
Ponešto o vehabijama zna i nagrađivana BiH redateljica Jasmila Žbanić, autorica filma „Na putu”, u kojem se glavni junak preobraća u vehabiju. U pripremi filma Žbanić se upoznala s nekim životnim pričama bosanskih vehabija.
„Te priče su obično bile vezane za ratne traume, za pitanje identiteta, to su znali biti ljudi koji su bili narkomani, alternativci, ljudi koji su tražili nešto drukčije od onog što im je sistem nudio”, izjavila je Žbanić za Deutsche Welle.
Dakle, regrutna baza vehabijskog pokreta su mladi deklasirani ljudi, nezadovoljni postojećim sistemom. Poslijeratna Bosna i Balkan puni su takvih kandidata, a takav je u mladosti otprilike bio i čovjek od kojeg je prije 300 godina sve i počelo, muslimanski teolog Muhammad ibn Abd al-Wahhab (1703.-1792.), rođen na području današnje Saudijske Arabije. Od njegova prezimena Wahhab potječe riječ „vehabija”.
Mladi konzervativac
Rođen u siromašnom arapskom klanu Banu Tamima u selu ‘Uyayni, smještenom u regiji Najd u središtu Arapskog poluotoka, Wahhab je od djetinjstva podučavan dominantnoj tradiciji sunitskog islama, ali su mu mladenačka putovanja u Meku, Medinu i Basru – gdje se sreo s islamskim učenjacima koji su ga uvjerili u herezu nekih tradicijskih rituala i praksi, poput kulta muslimanskih svetaca – preobratila u kritičara postojeće tradicije, nezadovoljnika koji traži nešto drukčije.
Kad se vratio u rodno selo, bio je drugi čovjek. Na putovanja je otišao znatiželjni mladić, željan provjeriti je li ono što su ga u djetinjstvu podučavali o islamu zaista pravi islam, a vratio se konzervativni fanatik, odlučan da „pročisti” postojeću verziju islama i da iz teologije izbaci sve srednjovjekovne komentare i nakupine moderniteta – nastale u stoljećima nakon Muhamedove smrti – te da islam vrati korijenima iz stoljeća sedmog.
Ukratko, Wahhab je kreirao učenje koje je isticalo nužnost slijeđenja uzora Muhameda i ponovnog uspostavljanja izvornog islamskog poretka, kakav je bio za prve tri generacije Muhamedovih sljedbenika. A onda je počeo propovijedati po selu. Iz povijesnih spisa može se zaključiti da je bio karizmatični govornik koji je lako privlačio mase. Čak i u njegovim sačuvanim znanstvenim raspravama i pamfletima (a toga ima 14 tomova) koristio je idiome lokalnih arapskih dijalekata, monologe narodne poezije i krilatice narodne kulture. Uglavnom, slava mladog konzervativnog buntovnika ubrzo je prešla granice sela i on je počeo okupljati sve više sljedbenika.
Dvije obitelji
Glavna dubinska karakteristika Wahabova učenja je isključivost: doktrinarno je smatrao da je način na koji on vidi islam jedini ispravan i da predstavlja jedini put do spasenja. Drugim riječima: sve druge interpretacije islama – uključujući i dominantnu sunitsku tradiciju – predstavljaju neku vrstu hereze.
U tom smislu, povjesničar iz 19. stoljeća Ahmad ibn al-Zayni Dahlan, veliki muftija Osmanskog carstva u Meki, bilježi izvještaj o obiteljskom sporu između našeg junaka i njegovog brata Sulejmana: „Sulejman je jednom upitao svog brata Muhameda: ‘Koliko ima stupova islama?‘ ‘Pet‘, odgovorio je. Sulejman je rekao: ‘Ne, ti si dodao šesti: Onaj ko te ne slijedi, taj nije musliman. To je za tebe šesti stup islama.”
Kako vidimo, osnivač vahabizma imao je snažnu opoziciju i u vlastitoj familiji. Otac ga je žestoku kritizirao, a prema nekim izvorima čak mu je prorekao da će njegova doktrina biti „izvor zla”.
A spomenuti brat Sulejman napisao je čak dvije „anti-vahabijske rasprave” u kojima pobija bratovu doktrinu, tvrdeći da je Muhammad bio „loše obrazovan i netolerantan”, a njegova gledišta opisuje kao „marginalna i fanatična” (prema nekim spisima, Sulejman se kasnije pokajao i pridružio bratovoj vjerskoj misiji, dok drugi dokumenti navode da „postoji neslaganje u pogledu njegovog pokajanja”).
Potez života Wahhab povlači 1744., kada sklapa vjersko-politički pakt s vladarom emirata Dirije, Muhammadom bin Saudom, po kojem jedan drugom jamče potporu: vladar Saud će osigurati vjerski monopol vahabizma u emiratu i održavati Wahabov autoritet u vjerskim pitanjima, a Wahhab će podržavati politički autoritet Sauda, koristeći svoj vjersko-moralni autoritet da legitimira vladavinu kraljevske obitelji.
Kako onda, tako i danas: taj obiteljski savez traje već gotovo 300 godina, do dana današnjeg. Od emirata Dirija u međuvremenu će nastati Saudijska Arabija, kojom i danas vlada obitelj Saud, a glavno vjersko učenje u zemlji i danas je ono Wahhabovo, pri čemu klerikalni establišment (ulemu) vode njegovi krvni potomci. Trebalo im je dva i pol stoljeća da stignu do Bosne, ali sada su tu, konstatira Pilić u tekstu objavljenom u Slobodnoj Dalamciji.
(TBT)
