Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Na pitanje koja osoba najbolje predstavlja najgore tendencije našeg brutalnog doba, prvi će nam na pamet pasti Yahya Sinvar (vođa Hamasa u Gazi), Benjamin Netanyahu, Kim Jong-un ili Vladimir Putin. Prije svega zato što smo bombardirani vjestima o tim liderima. Ako proširimo fokus i uzmemo u obzir užase koje zapadni mejnstrim mediji uglavnom ignoriraju, vidjet ćemo da se vođe sukobljenih strana u građanskom ratu u Sudanu još više ističu. Novi ratni zapovjednici pokazuju šokantnu okrutnost i ravnodušnost prema sopstvenom narodu (ili svima koji žive u oblastima pod njihovom kontrolom), uključujući sistematsko ometanje i otimanje humanitarne pomoći.
Situacija u Sudanu razotkriva globalnu ekonomsku logiku koja u drugim slučajevima nije tako jasna. Na masovnim demonstracijama 2019. svrgnut je dugogodišnji diktator, Omar al-Bashir, čija je vladavina bar održavala privid mira i stabilnosti poslije secesije Južnog Sudana (pretežno kršćanske zemlje koju sada potresa sopstveni građanski rat). Zatim je, nakon kratkotrajne prelazne vlade i obnovljenih nada u demokratizaciju, izbio brutalni rat između dvojice muslimanskih ratovođa: generala Abdela Fataha al-Burhana, vođe sudanskih oružanih snaga (SAF) koji je još uvek nominalno šef države, i Mohameda Hamdana Dagala (poznatog kao Hemedi, što znači „mali Muhamed“), zapovjednika Snaga za brzu podršku (RSF) i jednog od najbogatijih ljudi u zemlji.
RSF stoji iza nekih od najtežih zločina u aktuelnom sukobu, uključujući masakr u Kartumu 3. juna 2019. godine, kada je ubijeno više od 120 demonstranata, na stotine njih ranjeno i na hiljade žena silovano, a mnoge kuće opljačkane. Dagalove snage su pokrenule novi ciklus nasilja 15. aprila 2023, kada su izvele napad na baze SAF-a širom zemlje, uključujući i glavni grad Kartum.
Mada obe strane tvrde privrženost demokratiji, niko takve tvrdnje ne shvata ozbiljno. Ono što zapravo misle jeste: „Prvo moramo pobediti u ratu, pa ćemo poslije vidjeti.“ To je razumljiva pozicija. Za sve zainteresirane strane, nekakva pretežno benevolentna diktatura, nalik režimu Pola Kagamea u Ruandi, možda je najbolje čemu se realno mogu nadati.
Stvari dalje komplicira uloga spoljnih sila. Ruska grupa Wagner, Libijska nacionalna armija (pod komandom Kalife Haftara) i Ujedinjeni Arapski Emirati navodno snabdevaju RSF vojnim zalihama, helikopterima i oružjem u obimu koji mu daje značajnu nadmoć u odnosu na SAF. U međuvremenu, SAF nalazi svoje sponzore, prije svih Kinu.
Ali RSF ima još jednu veliku prednost: Dagalo kontrolira region bogat rezervama zlata, što mu omogućava da kupi oružje koje mu je potrebno. To nam je podsjetnik na tužnu istinu s kojom se suočavaju mnoge zemlje u razvoju: prirodni resursi mogu biti izvor nasilja i siromaštva, koliko i podrška miru i prosperitetu.
Tipičan primer je Demokratska Republika Kongo, koja odavno nosi prokletstvo rezervi kritičnih minerala, dijamanata i zlata. Da nema tih resursa, isto bi bilo siromašno, ali bi bar moglo biti sretnije i mirnije mjesto za život. Kongo je takođe primjer kako razvijeni Zapad doprinosi okolnostima za masovnu migraciju. Ispod površine „primitivnih“ etničkih strasti koje ponovo eksplodiraju u afričkom „srcu tame“, nepogrešivo se naziru konture globalnog kapitalizma.
Posle pada Mobutu Sese Sekoa 1997, Kongo je prestao da postoji kao funkcionalna država. Njegov istočni region sada je rasparčan između lokalnih ratovođa, čije vojske prinudno regrutiraju i drogiraju djecu, dok održavaju poslovne veze sa stranim korporacijama koje eksploatiraju rezerve minerala u regionu. Ovaj aranžman donosi korist za obje strane: korporacije dobijaju prava na rudarenje bez plaćanja poreza državi, a gospodari rata dobijaju novac za kupovinu oružja. Mnogi od minerala iz tih oblasti završit će u našim laptopovima, mobilnim telefonima i drugim proizvodima visoke tehnologije. Problem nisu „divljački“ običaji lokalnog stanovništva, već strane kompanije i bogati potrošači koji kupuju njihove proizvode. Uklonite ih iz jednačine i čitavo zdanje etničkih sukoba će se raspasti.
Kongo nije izuzetak, što pokazuje komadanje – ili, bolje rečeno, „kongoizacija“ – Libije posle intervencije Natoa i pada Moamera al-Gadafija 2011. Od tada većim djelom libijske teritorije vladaju lokalne naoružane bande koje naftu direktno prodaju stranim kupcima; to nam je podsjetnik koliko je kapitalizam rješen da osigura stabilno snabdjevanje jeftinim sirovinama. To je ta mučna sudbina država sa prokletstvom resursa.
Tragičan ishod je da nijedan učesnik u tekućim sukobima nije nevin ni pravedan. U Sudanu, problem nije samo RSF; obje strane igraju istu brutalnu igru. Okolnosti se ne mogu objasniti „zaostalim“ narodom koji nije spreman za demokratiju, jer se zaista radi o kontinuiranoj ekonomskoj kolonizaciji Afrike – ne samo sa Zapada već i iz Kine, Rusije i bogatih arapskih zemalja. Ne treba da nas čudi što centralnom Afrikom sve više dominiraju ruski plaćenici i muslimanski fundamentalisti.
Yanis Varoufakis je rječito pisao o prelasku kapitalizma u „tehnofeudalizam“, čemu svjedoče faktički monopoli krupnih tehnoloških kompanija nad svojim tržištima. U zemljama kao što su Sudan i Kongo, međutim, na snazi je nešto što više sliči na srednjevjekovni feudalizam. Zapravo, obje oznake su tačne: sve više živimo u kombinaciji visokotehnološkog i analognog feudalizma. Zato je Hemedi – čak i više od Ilona Muska – pravi avatar naše ere.
(TBT, Project Syndicate)
