Piše: Shamim Chowdhury, thebosniatimes.ba
Niko to nije primjetio. U zadivljujućem i visceralnom prikazu prkosa, generacija koja dolazi do izražaja kroz uličnu umjetnost, hop-hop i TikTok zbacila je premijerku Hasinu, svog 15-godišnjeg autokratskog vladara, da postane nevjerovatan nosilac baklje za sve što je moguće na svijetu.
Studenti demonstranti sada se suočavaju sa još jednim izazovom: protjerati naslijeđe dinastičke vladavine Bangladeša u anale historije. Konkretno, razbiti dominaciju Awami lige i Bangladeške nacionalističke partije (BNP) – dvije političke stranke koje su dominirale zemljom decenijama.
Pažljivo uređen kabinet nobelovca Muhameda Yunusa smatra se korakom u pravom smjeru. Sastavljen od aktivista za ljudska prava, pravnika, ekologa, vjerskih vođa, predstavnika manjina, pa čak i studenata, naširoko je cijenjen kao kompetentan, inkluzivan i, što je najvažnije, nestranački.
Ali studenti se tu ne zaustavljaju. U duhu obnove koji nastavlja da prodire u narod, nagovijestili su stvaranje nove političke stranke.
To će to biti težak zadatak. Stara garda nije spremna da tiho nestane. Obje naslijeđene stranke se bore da se vrate u relevantnost, pri čemu je najglasniji zagovornik Awami lige niko drugi do sin Šeika Hasine, Sajeed Wazed.
Wazed je počeo nešto poput mrzlice, izjavivši na jednom indijskom TV kanalu da je njegova porodica “završila s politikom”, da je šeik Hasina “razočarana narodom Bangladeša nakon svega što je uradila” i da je “narod Bangladeša veoma nezahvalni”.
Ali brzo je promijenio smjer, koristeći svoju X platformu da podsjeti sve na historijski značaj Avami lige kao stranke nezavisnosti, koju je osnovao njegov djed po majci i prvi vođa Bangladeša, šeik Mudžibur Rahman.
Što je još više uznemirujuće, on je gradio svoj imidž na nedavnim optužbama za napade na hinduističke i druge manjinske grupe u Bangladešu, od kojih je većina dolazila iz neprovjerenih izvora unutar Indije, iako su to opovrgli novinari od povjerenja i članovi zajednice na terenu.
U međuvremenu, BNP, koji nije bio na vlasti 15 godina, ukaljan je vlastitom historijom korupcije, kršenja ljudskih prava, gušenja opozicionih glasova i još gore.
U zemlji u kojoj je oko 28 posto stanovništva mlađe od 29 godina i koja toliko dugo žudi za promjenama, kakvu privlačnost ove okaljane stranke uopće mogu imati?
U međuvremenu, dok se Bangladeš bori da se oslobodi svoje prošlosti, njegovi susjedi pažljivo gledaju. Čini se da u Indiji postoji rastuća zabrinutost u nekim krugovima oko prirode njenog budućeg odnosa s novim Bangladešom, posebno s obzirom na ugodne veze šeika Hasine s indijskim premijerom Narendrom Modijem – odnos za koji su mnogi vjerovali da pretvara Bangladeš u de facto satelita svog moćnog susjeda.
U Pakistanu, s druge strane, izgleda da je raspoloženje nešto drugačije, posebno među mlađom populacijom, od kojih su mnogi na društvenim mrežama izrazili svoje divljenje svojim vršnjacima iz Bangladeša i objavili scene slavlja u znak podrške ustanku.
Nije iznenađenje da susjedi Bangladeša obraćaju veliku pažnju. Historije ove tri nacije bile su isprepletene mnogo prije nego što je indijska vojska ušla tenkovima u Daku 1971. godine, zapečativši sudbinu tadašnjeg Istočnog Pakistana i odigravši ključnu ulogu u oslobađanju bengalskog naroda.
I politički, bauk dinastičke politike nazire se širom Južne Azije: u Indiji su porodica Gandhi i Kongres vladali decenijama prije nego što ih je BJP bacio u opoziciju. U Pakistanu su se nekada pali giganti Pakistanske narodne partije (PPP) i Pakistanske muslimanske lige (PML-N) Nawaza Sharifa nedavno vratili, uprkos usponu Pakistanske Tehreek e-Insaf (PTI) Imrana Khana.
Imajući ovo na umu, postoji li rizik da će se Bangladeš vratiti u svoju prošlost?
Vrijedi napomenuti da je broj ljudi koji su uključeni u pobunu u Bangladešu, iako je značajan, manji za populaciju od oko 120 miliona birača sa pravom glasa.
A u zemlji u kojoj je lojalnost etabliranim političkim strankama duboka, vjerovatno je da će podrška Awami ligi i BNP-u ostati značajna u velikim dijelovima zemlje. Obje stranke znaju da bi se to odrazilo u glasačkoj kutiji da se izbori održe danas.
Možda se zato šuška da bi Yunusova prelazna vlada mogla ostati na snazi neko vrijeme, čak nekoliko godina, prije održavanja izbora.
Ako je tako, možda i nije loša stvar. Požurivanje na izbore bi moglo dovesti do toga da jedna od starih stranaka povrati kontrolu, ako ne u potpunosti, onda vjerovatno kao dio vladajuće koalicije – čak i jedna s drugom, koliko god to izgledalo malo vjerovatno.
Ipak, bez obzira na izglede, nova, istinski reprezentativna stranka mora se pojaviti – i to uskoro.
Budućnost Bangladeša zavisi od toga. Zemlja to duguje stotinama ljudi koje su Hasine snage ubile posljednjih mjeseci, onima koji su izdržali godine ugnjetavanja i hrabrim studentima koji su riskirali sve kako bi doveli do promjene.
Čak i ako ova nova stranka ne može potpuno pobijediti, mogla bi dobiti dovoljan zamah da služi kao razumno snažna opozicija, pružajući time izvjesnu sigurnost odgovornosti i odgovarajućeg demokratskog procesa.
Bangladeš je ušao na nepoznatu teritoriju. Nedavni ustanak treba posmatrati kao svjetionik nade, ne samo za njene susjede, već i za mnoge nacije širom sveta.
Izgradnja novog Bangladeša bit će mamutski zadatak, ali ako ga iko može postići, to je Gen-Z.
(TBT,THE NEW ARAB)
