ANALITIKA
U Češkoj Komunistička partija ima čak 33 zastupnika u
parlamentu, ali Crna Gora jedina je zemlja u kojoj sljednici Partije ne znaju
za poraz: na vlasti su od propasti komunizma 1990.
FOTO: (public)
Nekada su vladale najvećim prostorom u Europi. Bile su
vladajuće i jedine stranke od Trsta do Vladivostoka, od Crnog i Jadranskog do
Baltičkog mora. Komunističke partije (mada su i one bile međusobno različite,
od liberalnije u Jugoslaviji do tvrdokorne, ali izvan sovjetske stege, u
Rumuniji i pogotovo Albaniji, ili čehoslovačke koja je išla od slobodarskih
eksperimenata do retrogradnih represija) gotovo 50 godina vladale su istočnom
Europom, a danas su ponegdje stavljene izvan zakona te su u ilegali ili se kao
reformirana ljevica (uglavnom socijaldemokratskog tipa) s manjim ili većim
uspjehom nose s tranzicijskim višestranačkim demokratskim procesom, pritom se
noseći i sa sadašnjom općeeuropskom krizom ljevice.
Doduše, stranke proizašle iz komunističkih partija, ili one
koje u svom nasljednom i opterećujućem povijesno-političkom koferu imaju vezu s
nekadašnjim komunistima, bile su ili jesu na vlasti u mnogim istočnoeuropskim
državama. Bile su na vlasti u Hrvatskoj, Sloveniji, pa čak i Latviji i
Poljskoj, koje se smatraju najantikomunističkijim zemljama Europe, a trenutačno
su na vlasti u četiri države: Albaniji, Litvi i Crnoj Gori te u neku ruku i u
Slovačkoj jer su sadašnji Socijaldemokrati daljnji izdanak nekadašnje KP
Čehoslovačke, odnosno njenog “odjeljenja” KP Slovačke, čiji je član na početku
svoje političke karijere bio i premijer Robert Fico. A smiješi im se i skori
dolazak na vlast u Makedoniji.
Malo ih je zadržalo nekadašnja marksističko-lenjinistička
načela, a u nekim zemljama uklopile su se u aktualne tendencije, pa su često
ljevičarske tek po nazivu. Mnoge imaju problema s novim postkomunističkim
identitetom, pa vrludaju čak do radikalnonacionalističkih paradigmi.
‘Bad guys’
Najbolji primjer je Socijalistička partija Srbije koja je
ostala konzervativna, ali s više desnim nego lijevim pedigreom. Osim toga mnogi
bivši članovi komunističkih partija prešli su u mnoge demokratske desne i
nacionalističke stranke, ali i popunili praznine u radikalnim nacionalističkim
konzervativnim strankama obje provenijencije – i lijeve i desne.
Danas se u većini postkomunističkih zemalja stvara i piše
nova revizija povijesti, u kojoj je “komunistima” uglavnom namijenjena uloga nacionalnih
“bad guysa”, kojima ne daju pravo na “novi početak”. U većini se tih zemalja,
pogrešno, izjednačava s nacifašizmom u floskuli “protivljenja obama
totalitarizmima”. U mnogima od tih zemalja zapravo je došlo tek do zamjene
jedne paradigme drugom, pa je komunistička u najvećem broju slučajeva
zamijenjena za isto tako radikalnu konzervativnu i otvoreno nacionalističku.
Doduše, kao što ni demokratija nije svuda ista, tako ni komunizam nije u svim
tim državama bio jednak, mada ih se danas sve skupa želi staviti u istu vreću.
Gdje su i “što rade” nasljednici nekadašnjih vlasnika života
i smrti u istočnoeuropskim zemljama, tj. bivše komunističke partije, te koliko
su se promijenili i prilagodili novim društveno-političkim odnosima i
tendencijama?
Krenimo od “matice” – višemilionske Komunističke partije
Sovjetskog Saveza. Nakon propasti neokomunističkog kolovoškog puča 1991. godine
tadašnji šef Rusije, još uvijek u sastavu SSSR-a, stavio je KPSS izvan zakona
te mu oduzeo svu imovinu – 6. oktobra 1991. partija je bila zabranjena. Na
ostacima KPSS-a u Rusiji pojavljuju se često kratkotrajne i rigidne
komunističke stranke, koje se ubrzano gase, a tek 1993. godine osnovan je Savez
komunističkih partija koji je trebao okupljati ostatke razbijenih i devastiranih
republičkih partija, mada su u svim, pogotovo srednjoazijskim novostvorenim
postsovjetskim državama, tamošnji komunistički lideri preimenovali strukturu
republičkih partija u razne nacionalne i formalno demokratske stranke, a
partijski šefovi postaju “lideri samostalnih država” i očevi neovisnosti – u
Kirgistanu, Kazahstanu, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Uzbekistanu.
Vječni Zjuganov
U Rusiji je pak osnovana KP Rusije, koja je od početka
parlamentarna stranka, a 1996. godine njihov lider Genadij Zjuganov dospio je u
drugi krug kontroverznih predsjedničkih izbora za kojima se vuku mnogi repovi,
te izgubio od Borisa Jeljcina. Komunisti su tada bili nadomak velikog come
backa u Rusiji, međutim su, nakon tih izbora, bili potonuli – mada su u ruskoj
Dumi uvijek po broju zastupnika druga stranka, ali zapravo bez ikakva većeg
utjecaja na politički život zemlje.
Današnja vladajuća stranka u Rusiji, Ujedinjena Rusija, ne
vuče direktno podrijetlo od moćnog KPSS-a, iako je glavnina stranačke strukture
proizašla iz tzv. drugog ešalona partijaca, kojima je pripadao i sadašnji
neprikosnoveni ruski predsjednik Vladimir Putin.
Komunistička partija Rusije stalni je “član” Dume, a njen
kandidat, vječni Genadij Zjuganov, pet puta se kandidirao na predsjedničkim
izborima, i priprema se opet. No, ruski komunisti više ne predstavljaju neku
oporbenu niti političku snagu, nego su “obična” tranzicijska klijentelistička
stranka koja previše ne živcira novu političku elitu, također proizašlu iz iste
maternice.
U Ukrajini je pak nakon raspada SSSR-a ostala proruska
nereformirana KP Ukrajine koja je nakon bijega iz zemlje predsjednika Viktora
Janukoviča nije, po prvi put, uspjela osvojiti mjesta u Verhovnoj Radi. U
Bjelorusiji je situacija posve ista kao i u Ukrajini, a najdugovječniji
predsjednik Aleksandar Lukašenko (od 1991.) bio je je član KPSS-a do njezina
raspada.
Najzanimljivija je KP Moldavije, nekoć najmanje sovjetske
republike. Naime, to je jedina nereformirana komunistička partija bivšeg SSSR-a
koja je uspjela biti na vlasti i nakon sloma komunizma. Partija komunista
Moldavije bila je vladajuća stranka 2001.– 2009., a i sada ima najveći broj
zastupnika, ali je pet nacionalnih i desnih stranaka u koaliciji uspjelo
ostaviti komuniste u oporbi. Imali su i predsjednika države Vladimira Voronjina
u istom periodu kada su obnašali vlast.
Izvan zakona
U baltičkim republikama sudbina lokalnih komunističkih
partija posložila se na različite načine.
U Estoniji je još početkom 1990. godine, kada se ta baltička
zemlja počela boriti za izlazak is SSSR-a, dogodio raskol unutar KP-a. Dio s
uglavnom etničkim Rusima ostao je vjeran Moskvi, a drugi dio, uglavnom Estonci,
podržali su borbu za neovisnost te istupili iz KPSS-a. Bili su to “samostalci”
koji su se dodatno raskolili. Reformisti su osnovali Lijevu partiju Estonije.
Nakon neuspjelog puča estonske vlasti zabranile su obje komunističke partije,
proglasivši ih zločinačkim organizacijama. No, i ti reformirani komunisti, sada
pod plaštem socijalista odnosno Estonske lijeve partije koja je nakon 2008. i
ujedinjenja s Ustavnom strankom postala Estonska ujedinjena lijeva partija, ni
na jednim izborima u Estoniji, nakon neovisnosti, nisu polučili značajan
rezultat i niti jednom nisu uspjeli osvojiti zastupničko mjesto u parlamentu.
No, čak je i predsjednik te zemlje Arnold Rüütel (2001. – 2006.) bio bivši član
KPSS-a.
U Latviji je nešto drukčija situacija, mada je i ta zemlja
jedna od najžešćih predvodnica u osudi komunističkog režima kao zločinačkog. I
tamo dolazi do raskola unutar KP Latvije. No, na njenim ostacima osnovana je
Socijalistička partija koja se deklarirala kao “marksistička”. U januaru 1991.
godine dolazi do sukoba između latvijskih boraca za nezavisnost i specijalaca
poslanih iz Moskve. Bilo je i žrtava. Latvija je, nakon proglašenja
nezavisnosti, donijela zakon kojim je svima koji su djelovali u Komunističkoj
partiji nakon krvavih januarskih događaja u Rigi zabranjeno da se kandidiraju
na izborima svih razina. Ostaci u Socijalističkoj stranci koja se dodatno
raspala na pokret “Ravnopravnost” nikad se nisu uspjeli oporaviti od žestoke
antikomunističke kampanje, pa tavore na marginama, mada trenutačno imaju tri
zastupnika u Sejmu i smatraju se uglavnom strankom ruske manjine. Međutim,
manji ostaci bivših “komunista” snašli su se u Socijaldemokratskoj stranci
“Suglasnost” Janisa Ubranovičsa, bivšeg šefa komunističke omladine Latvije.
Trenutačno u Sejmu od 100 zastupnika stranka ima 24 zastupnika, a i
gradonačelnik glavnog grada Rige je perspektivna nada stranke Nil Ušakovs.
Dalia Grybauskaite
U Litvi su se bivši komunisti sasvim dobro snašli, unatoč
tomu što je ta zemlja jedna od predvodnica među onima koje ističu naslijeđe
komunističkog totalitarizma kao najopasnije. No, ljevica u toj zemlji uspjela
je da se njen sadašnji rad više ne povezuje s davnom prošlošću. Iako je KP
Litve bila protiv neovisnosti, pa je nakon njezina proglašenja dio vodstva
stranke emigrirao, dio je “nacionalno svjesnih” osnovao Demokratsku stranka
rada, koja je, neočekivano, na prvim izborima i pobijedila, a generalni
sekretar KP Litve Algirdas Brazauskas postao je i prvi predsjednik obnovljene
države. Nakon poraza bivših komunista na sljedećim izborima on osniva
Socijaldemokratsku stranku koja je, danas, jedna od vodećih stranaka u Litvi.
Trenutačna predsjednica Litve Dalia Grybauskaite dolazi iz te stranke, a i sama
je nekada bila članica KP Litve, odnosno KPSS-a, kao i sadašnji premijer
Algirdas Butkevičius.
U Poljskoj je na vlasti izrazito antikomunistička, ali i
otvoreno proturuska politička snaga iz vladajuće stranke Pravo i pravda (PiS)
Jaroslawa Kaczynskog, brata osnivača Lecha Kaczynskog koji je poginuo u
avionskoj nesreći kod ruskog grada Smolenska kada je letio na komemoraciju
zarobljenim poljskim časnicima što ih je Staljinov NKVD pobio u Katinskoj šumi.
Današnja PiS-ova Poljska zamijenila je samo ideološku mantru – nekadašnji
rigidni komunistički konzervativizam zamijenjen je desnim. Dakle, nije lijevo
zamijenjeno desnim, nego su samo nekadašnji nacionalni konzervativizam zamotali
u drugi celofan. No, iako je Poljska danas na prvim linijama bojišta u borbi
protiv aveti komunističke prošlosti, nekadašnji komunisti, koji su se među
prvima u istočnoj Europi reformirali (pod utjecajem promjenama koje su tu
zemlju zahvatile početkom 80-ih godina 20. stoljeća) bili su i u toj zemlji na
vlasti te davali predsjednike države. Naime, još 1989. godine tadašnja
vladajuća Ujedinjena radnička partija (zapravo poljski komunisti) prepustila je
vlast, malim, ali i od tog režima toleriranim demokratskim strankama, više kao
ukras.
Uspon i pad
Prvi premijer postao je Tadeusz Mazowiecki, a komunisti su
se na svom XI. kongresu 27. januara 1990. – samoraspustili. Na ostacima njihove
partije iznikla je prvo Socijaldemokratska stranka, a potom (1999. godine)
dodatno reformirani Savez lijevih demokratskih snaga. Predsjednik Poljske u dva
mandata, od 1995. do 2005., bio je Aleksander Kwaśniewski, političar koji je
naslijedio Lecha Wałęsu, s kojim je krajem 80-ih u ime tada vladajućih
komunista pregovarao s predstavnicima Solidarnosti. Poljski su Socijaldemokrati
2001. godine pobijedili na izborima, a premijer je bio Leszek Miller s podrškom
od čak 43 posto. No, nakon toga, nizom neuvjerljivih poteza, a i pojavom
ultrakonzervativaca iz PiS-a, Savez lijevih snaga pada čak ispod 10 posto te
više nemaju gotovo nikakvog političkog utjecaja.
Praktički su jedini komunisti koji se nisu reformirali i iz
čijih razbijenih ostataka na razvalinama Berlinskog zida nije izašla neka
preporođena lijeva stranka u Češkoj. Iako je 1993. godine KP Čehoslovačke
nestala zajedno s tom državom, a k tome je proglašena i “zločinačkom
organizacijom”, što je s obzirom na češko iskustvo okupacije 1968. godine posve
jasno. No, uskoro je na preostalim natruhama nekadašnje najrigidnije
komunističke vlastele u istočnoj Europi niknula Komunistička partija Češke i
Moravske, a ortodoksni kadrovi osnovali su KP Češke koji je zaposjeo krajnje
marginalno mjesto na tamošnjoj političkoj sceni. No, KP Češke i Moravske od
1996. na svim izborima (do danas ih je bilo šest) ima zastupnike u češkom
parlamentu. Najviše 2002. – 41 (od 200), a trenutačno ih je 33, a ima ih i među
češkim europarlamentarcima – četiri od njih 22. Inače, među značajnim članovima
KPČM-a je i jedini češki astronaut Vladimír Remek (koji je u svemiru proveo
više od sedam dana) i, zanimljivo, jedini Heroj SSSR-a koji je bio član
Europarlamenta. No, izborna baza im pada – od 1990., kada su osnovani, do danas
broj članova pao im je s gotovo 300 tisuća na nekih 80 tisuća, a srednja dob
glasača na zadnjim izborima bila je 69 godina.
Jedini češki astronaut Vladimir Remek član je KPČM-a i,
zanimljivo, jedini Heroj SSSR-a koji je bio član europarlamenta.
U Slovačkoj stvar se s bivšim komunistima odvijala bitno
drugačije. Nakon propasti države i vladajuće partije u tranzicijskim vremenima
nikla je, odnosno politički se “preformulirala”, KP Slovačke, koja se vuče na
repu političkih zbivanja u toj državi. No, od reformiranih komunista nastala je
prvo u 90-ima Stranka lijevih demokrata, a iz nje je onda iznikla danas
vladajuća stranka SMER – Socijalna demokracija (Pravac), aktualnog premijera
Roberta Fica, nekadašnjeg člana KP. Doduše, mnogi Ficovi potezi zapravo se
uklapaju u novu konzervativnu revoluciju istočne Europe.
Rumunski come back
U Mađarskoj se vladajuća Mađarska socijalistička radnička
partija raspala 1989. Iz nje se rodila reformirana Socijalistička stranka, koja
je u tri izborna ciklusa – 1994., 2002. i 2006. pobjeđivala na izborima te je
dala trojicu premijera – Gyulu Horna, Pétera Medgyessyja te Ferenca
Gyurcsányja. Ostatak čvrstog olovnog jezgra nekada vladajuće Radničke partije
preimenovao se u Komunističku radničku partiju, da bi se kasnije iz nje
otkinulo još jedno radikalno krilo – Radnička stranka. No, obje te stranke
nemaju nikakav značaj na mađarskoj političkoj sceni.
Komunisti su u Rumuniji s vlasti otišli u krvi 1989.
godine. Nakon pada diktatora Nicolaea Ceausescua njegov KP stavljen je izvan
zakona, ali su razbacani ostaci uskoro osnovali novi KP koji ne osuđuje eru
Conducatora te na Stranku socijalističke alternative koja je imala niz kritika
na račun Ceausescuove vladavine. No, jedini koji su se održali na vlasti su,
kao i svuda, Socijaldemokrati. I prvi predsjednik postkomunističke Rumunije (1990. – 1996.) bio je njen član, ali nekadašnji i član CK KPR Ion Iliescu. On se
ponovno vratio na čelo Rumunije nakon izbora 2000. Naime, sadašnja
Socijaldemokratska stranka koja vuče neke korijene od bivših komunista, nastala
je njihovim ujedinjenjem sa Strankom socijalnih demokrata. Premijeri su bili
Adrian Năstase, koji je suđen za korupciju, te Victor Ponta koji se povukao s
dužnosti zbog lažiranja doktorata. Slabo su tragove neokomunizma zabašurili
Socijaldemokrati i u osnivanju nove stranke – Socijalno-liberalnog saveza, koji
sebe smatra desnim centrom, jer su u savez ušli još i Konzervativna stranke te
Nacionalno-liberalna stranka.
Nakon što je i na krajnjem jugoistoku Europe pao komunizam,
tamošnji se bugarski KP raskolio. Preimenovan je u Socijalističku stranku, ali
dio tvrdokornih dogmata nije se dao te je osnovano nekoliko manjih
komunističkih i radničkih partija, od kojih je KP Bugarske ostao najjači, mada
bez većeg utjecaja. Žan Videnov, nekadašnji član KPB-a, bio je premijer od
1995. do 1997., a Sergej Stanišev obnašao je tu dužnost od 2005. do 2009.
Socijalisti su stalno u parlamentu, a 2001. osnivaju “Koaliciju za Bugarsku”.
Nakon poraza na parlamentarnim izborima pobijedili su u utrci za predsjednika.
Georgij Prvanov sjeda na tron 2002. i bio je na funkciji u dva mandata, do
2012. godine.
Sa scene nisu nestali ni nasljednici vladajuće Jedinstvene
socijalističke partija Njemačke, koja je od 1949. do 1989. držala DDR. Nakon
što je Istočna Njemačka nestala, vladajući komunisti preimenovali su se u
Stranku demokratskog socijalizma Gregora Floriana Gysija, nekadašnjeg
ortodoksnog komunista koji se u 80-ima odmetnuo i postao lijevi disident.
Stranka se 2005. preimenovala u Stranka ljevice te je na svim izborima u
ujedinjenoj Njemačkoj imala predstavnike u Bundestagu. Nakon što su 2007. uzeli
ime Lijevi (Die Linke), nastavljaju s usponom. Trenutačno imaju 64 mjesta u
Bundestagu, a vodi ih Lothar Bisky, koji je 60-ih godina prebjegao u obratnom
smjeru – iz Zapadne Njemačke u Istočnu, gdje se školovao i postao članom
Partije.
Edi Rama
U Albaniji, koja je slovila kao najortodoksnija, čak
maoistička verzija komunizma u vrijeme svemoćnog Envera Hoxhe, reformirani
komunisti trenutačno su na vlasti. Naime, iz Albanske partije rada proizašla je
Socijalistička stranka Edija Rame, koji je sada premijer. Ta je stranka dala i
predsjednika Albanije 1997. – 2002. Rexhepa Qemala Mejdanija.
Savez komunista Jugoslavije raspao se na nezavršenom 14.
kongresu u januaru 1990. godine, kada su ga napustili slovenski i hrvatski
komunisti najavljujući time i razdruživanje države. Republički SK-ovi prošli su
različit put, ali njihovi reformirani nasljednici u svim državama imaju
značajnu poziciju i u svima su makar u jednom mandatu bili na vlasti.
Bivša Jugoslavija
Prva reformirana partija unutar SK Jugoslavije bili su
slovenski komunisti koji su i pokrenuli promjene što će dovesti do raspada
SFRJ. Slovenski SK, a kasnije i SK Hrvatske, pokrenuli su demokratsku
preobrazbu i uveli višestranački sistem. U aprilu 1990. godine SK Slovenije
preimenovao se u SKS-SDP, a na izbore 1993. izašao je pod nazivom Združena
lista da bi od 2005. postali Socijaldemokrati (SD). Prvi predsjednik neovisne
Slovenije bio je zadnji šef SKS-a Milan Kučan, a potom i Janez Drnovšek, čelnik
Liberalnih demokrata, stranke proizašle iz SSO-a Slovenije, a bivši čelnik SD-a
Borut Pahor je aktualni predsjednik Slovenije, koji je od 2008. do 2012 bio i
premijer.
Hrvatska je slijedila slovenski primjer. Nekadašnji SK
Hrvatske na prve višestranačke izbore, koje su izgubili, izašao je još pod
nazivom SKH-SDP (Stranka demokratskih promjena), da bi potom zadržao inicijale
ali pod nazivom Socijaldemokratska partija. Stranka je dala svoj doprinos
neovisnosti, a dva je puta osvojila najviše glasova i imala dva premijera –
Ivicu Račana i Zorana Milanovića – te predsjednika Ivu Josipovića. U Hrvatskoj
je, recimo, više članova nekadašnjeg Saveza komunista bilo ili ih ima u HDZ-u
nego u SDP-u koji pak nikako da se otarasi optužaba o prošlosti, a naposljetku
HDZ su i osnovali sve bivši komunisti – Franjo Tuđman, Josip Manolić, Vladimir
Šeks, Stipe Mesić, Josip Boljkovac.
Miloševićev SPS
U Srbiji je nekadašnji Savez komunista, od početka kada se
sredinom 1990. godine prozvao Socijalistička stranka, koju je vodio Slobodan
Milošević, zauzeo nacionalističku “busiju”. Odgovoran je za ratove 90-ih u
Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Stranka je vladala Srbijom do puča 5. oktobra 2000.
kada je srušen Milošević. Nakon toga, SPS vodi njegov nekadašnji glasnogovornik
Ivica Dačić koji nastavlja s konzervativnom politikom. Nisu na vlasti, ali su dio
desnonacionalističke koalicije koju predvodi Aleksandar Vučić.
Iako je SK Kosova također danas dio SPS-a, albanski dijelovi
komunističke partije osnovali su Socijaldemokratsku stranku koju vodi
nekadašnja čelnica pokrajinskog SK Kaqusha Jashari, ali nema nikakvog utjecaja
na politički život te države.
Milo Đukanović
Crnogorski SK u burnim 90-ima preimenovao se u Demokratsku
partiju socijalista, koja je tada bila uz ratnu politiku Slobodana Miloševića.
No, 1996. na njeno čelo dolazi Milo Đukanović koji se otvoreno suprotstavlja
Miloševićevoj politici, preuzima politiku neovisnosti, a na vlasti je
neprekidno od 1996. godine. Može se reći da je Crna Gora jedina zemlje istočne
Europe u kojoj su reformirani komunisti neprestano na vlasti, što su potvrdili
i izbori prošle nedjelje. Nasljednicom SK Crne Gore možemo smatrati i
Socijalističku narodnu partiju koja se 1996. izdvojila od DPS-a te je jedna od
glavnih tamošnjih prosrpskih stranaka.
U BiH se Savez komunista reformirao u SDP, ali samo jednom
je bio u koalicijskoj vladi, a njihov član Željko Komšić prvi i jedini put
poremetio nacionalni odabir članova predsjedništva te je 2006. godine zauzeo
“hrvatsko mjesto” u Predsjedništvu BiH.
Kao i u drugim republikama bivše Jugoslavije i u Makedoniji
je početkom 90-ih tamošnji SK dobio nastavak SDP. Kasnije je preimenovan u
Socijaldemokratski savez Makedonije koji danas vodi Zoran Zaev, kojem na skorim
izborima predviđaju pobjedu. Prvi lider SDSM-a Branko Crvenkovski bio je dva
puta premijer – od 1992. do 1998. te od 2002. do 2004. – te predsjednik
republike od 2004. do 2009.
(TBT, Globus, Autor Vlado Vurušić)
