KOLUMNA
Neki ratni interesi su dobro poznati: Assad
želi ostati na poziciji; Rusija želi demonstrirati svoj status velike sile
sposobne suprotstaviti se SAD-u; a Iran želi povećati svoj regionalni utjecaj i
osigurati prilaz Sredozemlju.
Piše: Javier Solana, thebosniatimes.ba
Rat u Siriji sa svakim danom postaje sve
kompleksniji, a budućnost zemlje se pogoršava. Svakodnevni užasi s kojima se
suočavaju građani opkoljenog Alepa označavaju novi neuspjeh nakon kršenja posljednjeg
primirja, dogovorenog između SAD-a i Rusije, a koje se uznemirujuće raspalo u isto
vrijeme kada su se svjetske vođe okupile na Generalnoj skupštini UN-a.
Kada se rat u Siriji konačno završi, tri
njegova obilježja će komplicirati pokušaje obnove. Na prvom mjestu, obje zaraćene
strane su zanemarile međunarodni zakon o ljudskim pravima i prekršile osnovna
humanitarna načela. Zapravo je onemogućavanje humanitarne pomoći, napad na
civile i gađanje mjesta koja su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava,
postalo ratna strategija.
Samo od aprila, sirijske bolnice su pretrpjele
desetine napada, a pomoć nije uspjela stići do nekih od najrazrušenijih sela.
Mnoge bolnice u Alepu morale su se zatvoriti nakon što su postale mete tokom
opsade.
Ova djela se mogu podvesti pod ratne zločine
i, nažalost, nisu novina. Samo u 2015. godini, medicinske ustanove u Siriji
udružene sa Ljekarima bez granica, pretrpjele su 94 napada, 23 radnika je poginulo,
a 58 je ranjeno. Prošlog maja, Vijeće sigurnosti UN-a je usvojilo rezoluciju pozivajući
sve strane uključene u sukob na poštivanje međunarodnog humanitarnog prava;
sada se članovi Vijeća sigurnosti međusobno optužuju za kršenje rezolucije koju
su sami donijeli.
Drugi faktor koji bi mogao poremetiti pokušaj
uspostavljanja mira je kompleksna mapa igrača u konfliktu, a svi će na kraju
morati odgovarati. Mapa se značajno promijenila od početka rata, ali stepen
fragmentiranja unutar grupa na objema stranama je postao još evidentniji u
zadnje vrijeme. Sada, kako je militantna grupa Jabhat Al-Nusra promijenila ime
u Jabhat Fatah Al-Sham te se navodno odvojila od Al-Qaede, u boljoj je poziciji
da se udruži s drugim pobunjeničkim frakcijama koje su također odbacile
Al-Qaedu.
Ali dok ova “harmonizacija“ vojno jača
zaraćene grupe, ona također razliku između pobunjenika i radikala čini manje
vidljivom. Ovo se dešava dok pobunjeničke grupe uz Al-Nusru slabe dopuštajući sirijskom
režimu da nastavi insistirati kako nije riječ o gušenju pobune nego ratovanju
protiv ekstremizma. Tako je nedavno na Generalnoj skupštini UN-a, ministar
vanjskih poslova Sirije Walid Al-Moallem optužio koaliciju u Siriji, predvođenu
SAD-om, da pomaže terorističke organizacije, uključujući Daesh.
Prije par mjeseci, rasprave oko mirovnog
procesa vodile su se oko pitanja da li bi Assad trebao odmah odstupiti ili
ostati za vrijeme prijelazne vlade; sada, pitanje je da li je bivša Al-Nusra
pogodan partner. Ali unutar pro-Assadove strane također postoje podjele. Osim
ruske vojske, sirijske, iračke, iranske i afganistanske grupacije također se
bore za režim, a svaki od ovih učesnika ima vlastite interese. Neki ratni
interesi su dobro poznati: Assad želi ostati na poziciji; Rusija želi
demonstrirati svoj status velike sile sposobne suprotstaviti se SAD-u; a Iran
želi povećati svoj regionalni utjecaj i osigurati prilaz Sredozemlju. Kako se
borba približava kraju, ove pozicije će jačati.
Treća prepreka na putu ka miru u Siriji je pat
pozicija SAD-a i Rusije. Nakon toliko neuspjelih primirja, jasno je da objema
zemljama nedostaje međusobnog povjerenja. I kao što je istakao Dmitri Trenin iz
centra Carnegie Moscow, zadnji neuspjeh je mogao imati daleko gore posljedice
od prošlih diplomatskih kriza. Sa svoje strane, SAD je u neizvjesnoj poziciji
sada kad su se pobunjeničke frakcije regrupirale a direktna saradnja sa Rusijom
je na čekanju. Predsjedniku Baracku Obami ostalo je još malo do isteka mandata,
što onda svaku važniju promjenu u vanjskoj politici čini skoro neizvodivom. Dok
bjesni borba za Alep, na drugoj strani bjesni i američka predsjednička kampanja
koja će odrediti njegovog nasljednika. Nakon više od pet godina rata u Siriji, odstupanje
bez pronađenog rješenja nije opcija. Isto tako, da bi se ponovo dugoročno
izgradilo sirijsko civilno društvo, sve involvirane strane morat će preuzeti
odgovornost za svoje zločine.
Pitanje odgovornosti bit će jedan od najvećih
izazova u pokušaju uspostavljanja trajnog mira. Trebat ćemo predane vođe kako u
Siriji tako i van nje. Evropske vođe trebale bi ponovo pokrenuti pregovore. EU
predugo bezobzirno posmatra ove pregovore bez obzira na važnost Sirije za
sigurnost i interese EU, i bez obzira na njenu odgovornost prema građanima
Sirije. EU bi trebala učiniti svaki diplomatski i humanitarni napor da poveže
sve uključene strane i da se nasilje čim prije okonča. Tek tada može početi
obnova Sirije.
/Javier Solana bio je visoki predstavnik EU za
vanjsku politiku i sigurnost, generalni sekretar NATO-a i ministar vanjskih
poslova Španije/
(TBT, ©Project Syndicate, Prevela Jasmina
Drljević)
