Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Dok uspisujem overedove Izrael je obavijestio UN da se više od milion ljudi u sjevernom pojasu Gaze, uključujući stanovnike grada Gaze, mora evakuirati iz svojih domova. Iz Gaze se nema izlaza – ni za 10.000 ljudi, ni za 100.000, a ni za milion.
Evakuirati milion ljudskih bića u roku od 24 sata je nemoguće, nezakonito, nehumano i nepraktično.
Drugim riječima, Izrael prijeti da će počiniti ratni zločin kakav nismo vidjeli od Nakbe 1948. godine.
Vrlo je moguće da su to sve priče i prijetnje; Izrael možda neće konačno napasti Gazu, a milion ljudi možda neće biti iseljeno. U svakom slučaju, skoro pola miliona je tek beskućnika nakon neviđenih bombardiranja kvartova Gaze od strane izraelskih zračnih snaga.
Ovo su crni dani. Crni dani za Izraelce, koji su se prošle subote probudili u stvarnosti koja je naglavačke preokrenula njihovu koncepciju svijeta koji su godinama prihvaćali.
Izraelci su vjerovali da je njihova vojska svemoćna, najjača na svijetu; da bi investiranje 3,5 milijardi šekela (1 milijarda dolara) u zid oko Gaze bilo dovoljno da se osigura sigurnost stanovnika južnog Izraela.
Vjerovali su da imaju najsofisticiraniji obavještajni sistem na svijetu – onaj koji sve zna, čuje i vidi. Izrael je opremljen čudesnom tehnologijom koju prodaje u pola svijeta i može se pohvaliti elitnim ljudskim resursima, kao što je proslavljena jedinica 8200, rođeni genijalci koje očigledno niko ne može iznenaditi.
Drugačija stvarnost
Tada je ogradu oko Gaze probio zastarjeli traktor i cijeli koncept je propao. Ispostavilo se da izraelska obavještajna služba nije znala ništa o velikoj operaciji koja je planirana više od godinu dana; vojska se vrlo kasno pojavila na mjestima upada Hamasa.
Izrael ipak nije toliko moćan ili svemoćan. Njegova vojna snaga nije dovoljna da garantira sigurnost njenih stanovnika. Ono što ostaje vrlo sumnjivo je da li će Izrael iz ovoga naučiti najbitniju lekciju: da zemlja ne može vječno živjeti samo od mača, oslanjajući se isključivo na svoju vojnu moć.
Pola izraelske vojske trenutno čuva naseljenike na okupiranoj Zapadnoj obali i svu njihovu hirovitost. Za praznik Sukot, nekoliko bataljona je premješteno s granice Gaze u Huwwaru, blizu Nablusa, kako bi zaštitili festival osvete koji je pokrenuo ekstremistički član izraelskog parlamenta.
Medijske slike jevrejskih vjernika kako sjede na cesti usred palestinskog grada, njišu se s jedne na drugu stranu poput mnogih ritualnih palminih listova, bile su među najgrotesknijim u posljednje vrijeme. Groteska je ubrzo napravila mjesto za katastrofu: zbog ove prkosne zločinačke provokacije doseljenika, stanovnici južnog Izraela nisu imali ko da ih zaštiti kada su Hamasove jedinice izvršile invaziju.
Prošle subote, Izrael se probudio u drugačiju realnost – onu koja bi konačno trebala ugasiti aroganciju i samozadovoljstvo zemlje. Ovo bi trebalo da pokaže, jednom za svagda, nemogućnost izbegavanja bilo kakvih posledica zbog nastavka zatvaranja više od dva miliona ljudi na neodređeno vreme u džinovski kavez, dok još tri miliona ljudi žive na neodređeno vrijeme pod vojnom tiranijom.
Na kraju krajeva, trebalo je platiti cijenu. Prošle subote, Izrael se budio u užasu za užasom.
Izrael je bio šokiran i tražio je osvetu. Ta želja je sada ispunjena. Dok ovo pišem, svi stanovnici Gaze postali su potencijalne žrtve nasilja koje ni oni, koliko god već poznavali užas i patnju, ranije nisu znali.
Trauma Nakbe
Hiljade, a možda i desetine hiljada Palestinaca u Gazi neće živjeti još mnogo dana. Njihovi domovi, njihovi životi i njihov svijet će biti potpuno uništeni.
Oni koji budu primorani na evakuaciju sigurno će se sjetiti kako su njihovi roditelji i bake i djedovi bili prisiljeni da napuste stotine sela u svojoj domovini 1948. godine, a da se nikad više nisu mogli vratiti. Trauma Nakbe će se sada probuditi u svom svom intenzitetu, u Gazi.
Izrael ne smije pogrešno protumačiti simpatije i solidarnost koju mu trenutno pokazuje veći dio vanjskog svijeta. Međunarodna zajednica neće dozvoliti da Izrael divlja u Gazi na račun dva miliona bespomoćnih ljudi koji nemaju gdje da pobjegnu, nemaju gdje da se sakriju i nemaju načina da spasu svoju djecu. Oni nemaju bolnice da zbrinjavaju svoje bolesnike; nigde da se pobrinu za njihove razbijene duše. Činjenica da Hamas nije vodio računa o svemu tome ne oslobađa Izrael njegove odgovornosti.
Veliki dio odgovornosti sada leži na međunarodnoj zajednici. Posjete najviših američkih i evropskih zvaničnika, kao i izuzetno ohrabrujući govor američkog predsjednika Joea Bidena, ne bi nas trebali dovesti u zabludu. Mora biti jasno da, bez obzira na razumljivu, prijateljsku ljudsku simpatiju koja je izražena, odgovor Izraela ne može biti neobuzdan.
Dok sam pisao ove redove, nazvao me stanovnik Rafaha u južnom pojasu Gaze, tražeći da pošaljem članak Haaretzu, novinama za koje pišem. “Ne znam da li ću još biti živ za nekoliko sati”, rekao je. “Trenutno niko u Gazi ne zna hoće li biti živi za još jedan sat – ali molim vas da objavite članak čak i ako sam ubijen.”
U nekoj fazi, ova zlodjela će morati biti zaustavljena – a ta faza je vrlo blizu.
(TBT, MEE)
