ANALIZA
U tekstu se polazi od navođenja i analiziranja šest
fundamentalnih problema bez čijeg rješavanja nije moguće započeti promjene i
opći napredak u Bosni i Hercegovini
Piše: Hasan Muratović, thebosniatimes.ba
POLITIČKI I EKONOMSKI PROBLEMI I IZAZOVI
Fundamentalni problemi i izazovi
Stanje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi u generalnom
društvenom, političkom i ekonomskom pogledu zahtijeva veliki broj analiza,
vizija i strategija da bi se došlo do jedne približno konačne liste problema i
izazova koji bi pomogli da se pristupi sistemskom rješavanju svega nagomilanog.
Vrlo je teško, bez takvog pristupa, napraviti popis, rangirati probleme i
izazove po značaju njihovog rješavanja i kreirati sistem i organizaciju, kojim
bi se sadašnje stanje promijenilo. Dalje, neposjedovanje sistema i plana
promjena uzrokovalo bi dalji rast entropije sve do potpunog haosa. Zbog toga je
neophodno započeti od fundamentalnih problema i izazova čije sagledavanje i
početak rješavanja mogu zaustaviti dugoročna pogoršanja i stvoriti uvjete da se
istovremeno započne rješavanje jednostavnih, skoro svakom potpuno jasnih,
problema. Za rješavanje tih problema, koje bi donijelo brze rezultate,
najpotrebniji su ljudski resursi i njihova volja i organizacija da se smanjuju
i eliminiraju.
Fundamentalni problemi svakog društva uzrok su većine drugih
problema. Oni su uzročnici ključnih entropija koje djeluju na stvaranje i
narastanje ostalih problema. Fundamentalni problemi našeg društvenog i
ekonomskog razvoja dominantno su nastajali u raspadu bivše države, kao
posljedica rata i u raspadu socijalističkog sistema. Ovdje ćemo selektirati
šest, po našem mišljenju, fundamentalnih problema i izazova bez čijeg
rješavanja ili redukcije nije moguć efikasan napredak ni u jednom području. To su
sljedeći problemi i izazovi:
Nedostatak patriotizma i indoktrinacije – nedostatak
svijesti o pripadnosti državi i društvu.
Neadekvatan sistem obrazovanja i veliki nedostatak znanja –
jaz između potrebnih znanja i znanja koja se stiču u obrazovanju.
Nevjerovatno loša selekcija resursa za kritično vođenje i
menadžment na ključnim funkcijama i razinama hijerarhije.
Nedostatak sposobnosti ključnih ljudskih potencijala i
institucija za promjene i za donošenje odluka – nedostatak odluka.
Političke partije na vlasti (i generalno) bez ideologije i
političkih i ekonomskih programa.
Nedostatak prijateljskih država i političkih i ekonomskih
odnosa sa njima.
Kratko ćemo analizirati svaki od ovih problema i izazova.
Nedostatak patriotizma i indoktrinacije – nedostatak svijesti
o pripadnosti državi i društvu
Ovaj problem izražen je najprije kod jednog broja
političara, hrvatske i srpske nacionalnosti, na najvažnijim funkcijama. Sa te
razine problem se prenosi na niže razine sve do generacija djece,
srednjoškolaca i studenata.
Nedostatak svijesti o pripadnosti rezultira pogrešnim
odlukama i aktivnostima koje se okreću protiv pravog i racionalnog razvoja
društva i svih segmenata njegove organizacije.
Nikakav posao ne možemo uspješno obavljati ako ga ne volimo.
Političari i drugi ljudi na važnim funkcijama ne mogu izgrađivati državu, niti
sisteme kojima rukovode, ako ih ne smatraju svojima, ako im ne pripadaju, ili
ako smatraju da pripadaju nekim drugim sistemima koji ih još nisu prihvatili.
Kadrovi na značajnim funkcijama, koji ne osjećaju ovu državu svojom, donosili
su i donose veliki broj ekonomskih i političkih odluka koje su više koristile
susjednim državama nego nama. Ovaj problem mogao bi se dugoročno rješavati
jedino indoktrinacijom u odgoju i obrazovanju. Za šta su potrebni novi
obrazovni i odgojni programi i novi kadrovi. Problem će, vjerovatno, još dugo
egzistirati i mogao bi se ublažiti samo odgovarajućim zakonima i sankcijama
kada su u pitanju kadrovi na bitnim funkcijama u državnim strukturama i javnim
poduzećima. To bi se moralo odnositi i na izbor na funkcije i na postupke u
toku mandata. Ovakva iskustva su u svijetu vrlo rijetka pa se ne možemo
osloniti na slučajave uspješnog rješavanja ovog problema ni u teoriji ni u
praksi.
Neadekvatan sistem obrazovanja i veliki nedostatak znanja –
jaz između potrebnog znanja i znanja koje se stiče u obrazovanju
Savremena razvijena društva su društva znanja a uspješne
ekonomije su ekonomije znanja. Neuspješna društva i neuspješne ekonomije su one
kojima nedostaje znanje, kojima nedostaju pojedinci i kritična masa stručnjaka,
sa odgovarajućim znanjima, koje zahtijeva suvremeni permanentni razvoj,
sposobnost za konkurenciju i permanentne inovacije. Naš obrazovni sistem
karakteriziraju nesuvremeni programi, neadekvatni kadrovi, loša organizacija,
nedostatak opreme i nedostatak kontrole kvaliteta. Ovo se odnosi na sve razine
obrazovnog sistema, a najviše je izraženo u visokom obrazovanju, koje treba da
osigura ključne kadrove sa znanjima i sposobnostima za uloge u razvoju društva
i njegove ekonomije.
Obrazovne institucije ne daju upotrebljiva znanja za
preuzimanje uloga u državnoj upravi i privredi, a postojeći kadrovi posjeduju
zastarjela znanja i nisu u stanju pružiti odgovarajuću praksu novim kadrovima
iz obrazovnog sistema. Tako se lanac nesposobnosti nastavlja, sistemi se sporo
ili uopće ne mijenjaju, inovativnost je praktično odsutna, u svim
djelatnostima. U novije vrijeme je obrazovni sistem potpuno nekontroliran,
privatne obrazovne institucije su bez ikakvih resursa i masovna proizvodnja
kadrova sa „završenim“ obrazovanjem prijeti dugoročnim neznanjem i
nesposobnostima u svim segmentima razvoja i održivosti.
Poseban problem predstavlja nedostatak menadžerskih znanja i
menadžera koji bi mogli, na bazi dobre prakse, predlagati i izgrađivati sisteme
koji bi bili kompatibilni sa razvijenim svijetom.
Izlaz iz ove situacije moguće je samo koncepcijom sasvim
novog sistema obrazovanja, stvarno prilagođenom Evropskom sistemu obrazovanja,
obukom kadrova uz pomoć institucija iz inozemstvu, rigoroznom akreditacijom
obrazovnih institucija i stalnom kontrolom kvalitete.
Za razvoj kvalitetnih institucija visokog obrazovanja, kao i
za razvoj privrede, neophodno je partnerstvo sa stranim institucijama
(ministarstvima, školama, univerzitetima) i poduzećima. Bez jače međunarodne
saradnje stanje nije moguće promijeniti na bolje. Organizacija te suradnje
treba da krene sa razine države, a realizacija iz samih škola i univerziteta.
Naš sistem obrazovanja trebao bi još dugo da se temelji na
državnim – javnim školama i univerzitetima.
Nevjerovatno loša selekcija resursa za kritično vođenje i
menadžment na najvišim razinama hijerarhije
Selekcija kadrova i njihovo preuzimanje najznačajnijih
menadžerskih i liderskih funkcija odvija se bez ikakvih kriterija i bez
konkurencije. Godinama se vrte isti ljudi na različitim funkcijama, koje često
nemaju nikakve sličnosti, niti su za njih potrebna ista i slična znanja i
sposobnosti. Isti ljudi zauzimaju potpuno različite funkcije, donose odluke i
vode poslove u vrlo različitim djelatnostima. Na primjer, ministar zdravstva u
jednom mandatu preuzima funkciju ministra prometa i komunikacija u sljedećem
mandatu. Mnogo je sličnih primjera.
Političke partije, koje odabiru i promoviraju kadrove,
nemaju čak ni unutarnjeg natjecanja za pozicije u upravi i javnim kompanijama.
Prvi na hijerarhijskim ljestvicama biraju na isti način
svoje suradnike, „timove“ tako da cijele strukture postaju potpuno
nekompetentne.
Suvremena organizacija zahtijeva jake menadžere, često
lidere, na najvišim položajima, koji su u stanju okupiti i voditi kompetentne
timove. Jedni i drugi trebaju biti skloni i sposobni za stalne inovacije i
promjene i za brze rezultate. Za sve to potrebno je stalno učenje, kontakti sa
svijetom i visoka spremnost za žrtvovanje. Sve to je u velikom nedostatku u,
već godinama istom, našem sistemu selekcije i izbora ključnih kadrova.
Svaka organizacija je dobra onoliko koliko su dobri njeni
ljudski potencijali. Stanje svih naših djelatnosti i svi pokazatelji naše
efikasnosti (koji nas pozicioniraju na posljednje mjesto u Evropi) pokazatelj
su kvaliteta kadrova na najodgovornijim funkcijama. To je slika nevjerovatnog
„sistema“ selekcije funkcionera i menadžera.
Izlaz iz ove situacije je moguć samo u uvođenju u zakonsku
regulativu i praksu sasvim novog sistema izbora kadrova na odgovorne funkcije u
upravi i javnim poduzećima i u angažiranju stvarnih menadžera i stručnjaka. Taj
sistem se mora zasnivati na potpuno objektiviziranim kriterijima izbora i na
potpuno otvorenoj konkurenciji.
Nedostatak odluka – sporo odlučivanje zbog nesposobnosti
kadrova na ključnim funkcijama i nedostatka institucija
Bosna i Hercegovina se nalazi u krizi već više od 20 godina.
Svaka kriza zahtijeva brzo i efikasno odlučivanje. U našoj političkoj situaciji
i strukturi države i entiteta glavne odluke se donose konsenzusom. Konsenzus
je, inače, najlošiji način odlučivanja jer se, umjesto racionalnih i najboljih
odluka, donose kompromisne odluke koje parcijalno zadovoljavaju različite
ciljeve i interese. Nedovoljna znanja i sposobnosti donosilaca odluka, zbog
pomenute loše politike i prakse selekcije, uz izuzetno kompliciranu strukturu
usuglašavanja, doprinose da se odluke donose jako sporo, a često nikako, za
vrlo bitna pitanja razvoja i funkcioniranja ekonomije i društva u cjelini.
Osnivanje neophodnih institucija, donošenje zakona i drugih propisa,
usuglašavanje zakonodavstva i standarda sa Evropskom unijom i implementacija
usvojenih zakona i standarda odvija se vrlo sporo. Nedostatak institucija i
nedostatak odluka odlažu i usporavaju međunarodnu suradnju, investicije, razvoj
ključnih djelatnosti i funkcioniranje sistema u upravi, privredi i drugim
segmentima. Neophodne reforme u upravljanju i ekonomskom razvoju godinama su,
zbog nedonošenja ključnih odluka, u zastoju (transformacije vlasništva,
restrukturiranje privrede, konsolidacija državnih poduzeća, reforma državne
uprave, restrukturiranje javnih poduzeća, upravljanje državnom imovinom, itd.).
Nesposobnost institucija rezultat je nesposobnosti ključnih
kadrova. Neadekvatna znanja kadrova na ključnim pozicijama uzrok su njihovog
bavljenja marginalnim problemima i kreiranju konflikata. Ključni kadrovi su
dominantno angažirani na rješavanju konflikata između političkih stranaka,
različitih interesnih grupa i pojedinaca. Oni nemaju odgovarajuća znanja da bi
se, umjesto sitnim problemima, bavili ciljevima i strategijama. Oni donose samo
sitne odluke a krupne odlažu ili prebacuju na sljedeću razinu sve dok praktične
probleme ne učine političkim i time, u našoj političkoj situaciji, nerješivim.
Bez bržeg i racionalnijeg odlučivanja ne može se napraviti značajniji pomak ni
u jednom području našeg razvoja. Bolje odlučivanje je moguće samo promjenom
strukture ili promjenom kadrova koji donose odluke. I jedno i drugo je moguće.
I za jedno i za drugo su neophodne vođe sa odgovarajućim znanjima.
Političke partije na vlasti (i generalno) nemaju ideologije
i političkih i ekonomskih ciljeva i programa
Ovdje pod ideologijom partije na vlasti podrazumijevamo
osnovne ideje na kojima ta partija temelji politički, ekonomski i socijalni
sistem kojeg želi izgrađivati.
Od prestanka rata, tj., od prvih poslijeratnih izbora do
danas, ni jedna politička partija nije dobila izbore na jasnom političkom,
ekonomskom i socijalnom programu. Partije su se uvijek natjecale u nacionalizmu
i kritikama drugih i nisu nikada napravile ni viziju ni skup ciljeva koje žele
ostvariti.
Bez jasnih ciljeva nije moguće napraviti nikakve strategije
niti sisteme i organizaciju. Strategija služi za realizaciju ciljeva, a struktura
tj. organizacija za realizaciju strategije. Polazište svake efikasnosti je
jasno definiran cilj i privrženost svih članova organizacije tom cilju i
njegovoj realizaciji. Toga već godinama nema ni u samim političkim partijama
niti, pogotovo, u vladajućim koalicijama.
Izlaz iz ove situacije je, prije svega, u konsolidaciji i
jasnim opredjeljenjima i ciljevima unutar vodećih političkih partija, u
usuglašavanju fundamentalnih ciljeva razvoja države i njenih komponenti među
najvećim političkim partijama i u kreiranju funkcionalne strukture u kojoj se ti ciljevi mogu realizirati. S obzirom da
su političke odluke iznad, prije i uvijet svih drugih odluka, neophodne su
temeljite definicije (redefinicije) političkih, ekonomskih i socijalnih
opredjeljenja i ciljeva političkih partija na vlasti. Nakon toga neophodno je
redefiniranje i usuglašavanje ciljeva vladajućih koalicija i sistema njihovog
međusobnog usuglašavanja i donošenja odluka. Donošenje ad hoc odluka na bazi
dugotrajnih usuglašavanja, neće ni u budućnosti donijeti ništa bolje rezultate
niti stanja od postojećih.
Sve dok se ne racionalizira i ubrza sistem odlučivanja neće
doći do neophodnih pozitivnih promjena.
Nedostatak prijateljskih zemalja i političkih i ekonomskih
odnosa sa njima
Bosna i Hercegovina već duži period a i danas, praktično,
nema prijateljskih država sa intenzivnim političkim i ekonomskim odnosima. Naša
država i njene institucije su, zapravo, izolirani. Naša ministarstva, privredne
komore, udruženja privrednika, univerziteti itd., nemaju ni stalnih partnera u
svijetu sa kojima bi intenzivno surađivali. Vrlo su rijetke posjete naših
državnika, i drugih ljudi na funkcijama, drugim državama. Vrlo su rijetke
posjete drugih nama. Naši ministri i naša ministarstva nemaju skoro nikakve
redovne suradnje sa ministarstvima drugih država.
Ne postoje skoro nikakvi programi suradnje sa inozemstvom na
nivou vlade, ministarstava, univerziteta itd.
U takvim okolnostima i organizaciji nema ni razmjene
informacija, programa, stručnjaka, iskustva i nema kooperacije na kojoj se
bazirala naša prijeratna industrija i koja je za nas, u nedostatku vlastitih
znanja i inovacija, jedini mogući koncept razvoja.
Izlaz iz ove situacije je u jednom radikalno novom pristupu
međunarodnoj suradnji od vrha državne strukture, preko ministarstava,
privrednih asocijacija i univerziteta do poduzeća i fakulteta. Vrh državne
strukture mora napraviti jasne ciljeve i strategije i poduzeti mjere da
uspostavi odnose sa zemljama, koje odabere, koji će omogućiti definiranje
ciljeva i njihovu realizaciju subjektima kojima su te veze neophodne za brži
razvoj i bolje funkcioniranje.
U današnjem globaliziranom svijetu uvjet svakog razvoja i
napretka je povezivanje u međunarodne mreže, države, ministarstava, privrednih
subjekata, obrazovnih institucija i organizacija i pojedinaca u svim
djelatnostima.
Sistemi i djelovanja na bazi sistemskog pristupa uvjet su
svakog uspjeha
Svako svrsishodno djelovanje se odvija na bazi nekog
uređenog sistema. Sistem djeluje na bazi jasno definiranog cilja.
Sistem je cjelina međusobno povezanih dijelova koji djeluju
zajednički, u interakciji, na realizaciji zajedničkih ciljeva. Sistem djeluje
na bazi logičkih uređenih načela, metoda i pravila koristeći zajedničke
informacije. Rezultat djelovanja sistema veći je od skupa rezultata pojedinih
elemenata koji ga čine. Svaki dio sistema treba da doprinositi funkcioniranju
njegove cjeline. Svaki sistem je dio sistema višeg reda.
Djelovanje društvenog sistema se zasniva na jasno
definiranoj misiji iz koje se jasno definiraju ciljevi. Za realizaciju ciljeva
definiraju se jasne strategije i postavlja odgovarajuća (organizacijska)
struktura i kadrovi koji su u stanju realizirati definirane ciljeve i
strategije.
Usporedimo li načine na koje funkcioniraju institucije i
organi u upravljačkim strukturama kod nas jasno je da se ne koristi sistemski
pristup i da se uopće ne realiziraju faze sistemskog procesa odlučivanja i implementacije
odluka.
Četiri su ključna problema i izazova da bi se uopće mogao
primijeniti sistemski pristup u upravljanju na svim razinama naše (države
i entiteta) upravljačke strukture:
Usaglašavanje ciljeva
Usklađivanje strategija
Prilagodba struktura
Osiguranje kadrova sa sposobnostima za ključne funkcije
Da bi sistem uopće ispravno funkcionirao moraju postojati
usaglašeni (jedinstveni) ciljevi koje sistem treba da ostvari. Osnovni ciljevi
ključnih dijelova strukture – ciljevi entiteta ne samo da nisu usaglašeni, nego
su često suprotstavljeni i nejasni. Sve dok ne bude koncenzusa o ključnim
ciljevima, dok se oni ne napišu i jasno definiraju i dok se ne osiguraju
zajednički resursi za njihovu realizaciju, neće biti napretka u izlasku iz naše
krize.
Nema uopće racionalnih razloga za različitost osnovnih
ciljeva. Zbog toga bi odgovarajući kadrovi mogli lako doći do liste ključnih
ciljeva za koje bi se mogle razraditi odgovarajuće zajedničke – jedinstvene
strategije.
Strategije su, u sadašnjoj praksi, nejasne. Entiteti se
služe najčešće strategijama rivaliteta i opstrukcija, osim onih pitanja koja
prijete ostanku na vlasti i pitanja čije rješavanje zavisi od međunarodnih
faktora (Svjetska banka, Monetarni fond, neke institucije EU i sl.). Za
efikasnije strategije potrebni su jedino ljudski potencijali odgovarajućih
kapaciteta.
Ciljevi nižeg reda, u entitetima, i strategije koje su
neophodne za njihovu realizaciju, mogli bi se relativno lako definirati kada bi
za to postojali sposobni kadrovi.
Makrostruktura je data Dejtonskim sporazumom i za sada, nema
uvjete za njenu promjenu. Strukture entiteta se mogu, promijeniti kada bi
postojali kadrovi odgovarajućih sposobnosti i znanja, lako napraviti
efikasnijim. Te strukture su prerazuđene, neracionalne, sa nedefiniranim
načinima odlučivanja, nedovoljno zakonskih rješenja itd. Ne postoje objektivni
razlozi koji sprečavaju da se te strukture brzo izmijene i naprave efikasnim.
U nedostatku odgovarajuće strukture, ako postoje
odgovarajući kadrovi, moguće je nedostatak strukture prevazići visokom
koordinacijom i timskim djelovanjem kadrova.
Zbog toga se, kao ključno pitanje, rješenja svih
najkrupnijih problema svodi na osiguranje kvalitetnih ljudskih resursa.
Kad god jedan sistem loše funkcionira možemo ga unaprijediti
promjenom strukture ili promjenom ulaza. U konkretnom slučaju postoje veliki
nedostaci u strukturi i u kadrovima. Promjena strukture (naročito na najvišem
nivou) je za sada teško moguća, a i ako bi bila moguća bila bi vrlo spora. To
je dugoročno rješenje. Zato je stvarni izlaz u promjeni ljudi, onih koji u toj
strukturi djeluju. Brzo unapređenje ukupnog sistema moguće je samo osiguranjem
kadrova odgovarajućih kapaciteta na najvažnijim funkcijama.
Za dugoročno bolje funkcioniranje svih podsistema u Bosni i
Hercegovini neophodno je mijenjati i strukturu i kadrove. Strukture na nižim
razinama se mogu mijenjati relativno brzo ako za to postoje odgovarajući
kadrovi. Iz ovog jasno slijedi da prvo treba promijeniti i osposobiti ljudske
resurse, pa onda mijenjati strukture. Kad se promjene ljudski resursi i
struktura stvoriće se uvjeti za definiranje i izgradnju i efikasno
funkcioniranje sistema odlučivanja.
Gdje su ključni problemi različitosti ciljeva?
Razlike u ciljevima u ključnim strukturama u Bosni i
Hercegovini su izuzetno kompleksni. Sljedeće su razlike u ciljevima uzroka
izuzetne neefikasnosti:
Neusaglašeni politički ciljevi između entiteta i partija
koje čine „koalicije“ u državnim i entitetskim parlamentima i vladama;
Neusaglašeni ciljevi entiteta u velikom broju strateških
pitanja i problema
Neusaglašeni nacionalni ciljevi;
Dominacija političkih i ekonomskih ciljeva i prakse u
entitetima nad ciljevima i praksom na nivou Države;
Dominacija prakse nižih razina u odnosu na odluke viših
organa;
Sporost i nedostatak odlučivanja na svim razinama strukture.
Svaki od ovih šest problema i izazova je, iz dosadašnje
prakse, vrlo jasan i evidentan. Svi se oni u svakodnevnoj praksi manifestiraju
i čine sve razine sistema totalno tromim i neefikasnim.
Ako bi analizirali stvarne uzroke ovom stanju došli bi do
zaključka da postoji samo jedan problem – nedostatak sposobnih i racionalnih
ljudskih potencijala na ključnim mjestima odlučivanja. Ne postoje nikakvi drugi
objektivni razlozi za tolike različitosti u ciljevima i ponašanju.
Drugi razlog je nepostojanje sankcija, ali on je vezan za
ovaj prvi, jer sankcijama, a često i odsustvu propisivanja sankcija, upravljaju
isti kadrovi koji upravljaju ciljevima.
Naš najveći problem i izazov, prema svemu navedenom, je promjena
postojećeg i selekcija i osposobljavanje novog ljudskog potencijala za
najodgovornije uloge.
Problemi adaptacije strukture
U ovom tekstu smatramo nepotrebnim dokazivati i opisivati
detalje neadekvatnosti strukture u kojoj su potpuno neadekvatno riješene uloge
pojedinih razina (država – entitet). Država sa dva entiteta, čije su strukture
potpuno različite, sa Federacijom od deset federalnih jedinica, sa
neprimjerenim brojem drugih institucija: agencija, direkcija, zavoda, itd.,
apsolutno je neprimjerena veličini države i ekonomskom potencijalu. Strukturu
je neophodno mijenjati.
Praksa je pokazala da za sada nema političkih uvjeta za
promjenu makrostrukture tj., za drugačiju kompoziciju vrha države.
Međutim, sve drugo moguće je mijenjati i u datim političkim
prilikama.
Federaciju je neophodno i moguće prestrukturirati. Jedna
razina je u Federaciji suvišna a i nekompatibilna je sa strukturom RS. Ukidanje
kantona, ili bar njihovo ukrupnjavanje, predstavljao bi sigurno unapređenje i
pojednostavljenje sistema. Zbog međunacionalnih odnosa u Federaciji
ukrupnjavanje kantona i prekomponiranje nekih općina bi bilo dobro prelazno
rješenje. Konačno rješenje, koje bi uz politički konsenzus bilo moguće
realizirati i sada, bilo bi ukidanje kantona i drugačija teritorijalna
definicija općina.
U svakom slučaju u Federaciji je, u postojećoj strukturi,
jedna razina suvišna. Sadašnji kantoni nisu subjekt odlučivanja u Federaciji.
Oni nemaju dom kantona u parlamentu. Struktura odlučivanja u kojoj postoje
kantoni bez utjecaja u parlamentu i u kojem je Vijeće naroda umjesto vijeće
kantona, potpuno nekonzistentna.
Također se postavlja pitanja kako učiniti lokalnu upravu
efikasnijom. Ona je, u sadašnjoj strukturi, sa nedovoljnim sredstvima kojima
umjesto nje raspolažu kantoni. Neke ključne funkcije ne mogu se ostvarivati na
razini kantona i moguće ih je efikasno organizirati samo na lokalnoj razini.
Grad Sarajevo je logičan primjer potpuno neracionalne, i u praksi drugih
zemalja nepoznate, prakse. Država i Federacija praktično nemaju glavnog grada,
mada je to u ustavima definirano. Grad Sarajevo je bez ikakve nadležnosti kao
glavni grad. Iz njega polako nestaju političke, ekonomske i upravljačke
funkcije glavnog rada.
Poseban problem u strukturama vlasti i u realiziranju vlasti
predstavlja broj partija u parlamentima i u „koalicijama“. Brojni i različiti
ciljevi partija rezultiraju sporim i pogrešnim odlučivanjem. Neophodno bi bilo
izmijeniti izborno zakonodavstvo na način da se smanji broj partija u
parlamentima. To je jednostavno moguće podizanjem cenzusa u izborima na primjer
na deset procenata, za ulazak u parlament. Time bi se znatno povećao kapacitet
odlučivanja i odgovornosti partija na vlasti.
Ekonomski izazov
Ekonomska kriza u Bosni i Hercegovini uzrokovana je
posljedicama rata, lošim odlučivanjem i neznanjem u toku obnove, a pojačana
općom ekonomskom krizom u Evropi. Kriza je doprinijela, u velikoj mjeri, sporoj
transformaciji socijalističkog ekonomskog sistema u tržišnu ekonomiju.
Pri tome su politički odnosi dominirali u svim odlukama i
onemogućavali donošenje racionalnih ekonomskih odluka. Ekonomija se, zato,
danas nalazi u ogromnim problemima i teškim izazovima. Listu problema i izazova
je teško napraviti na bazi ranga i redoslijeda kojim bi ih trebalo rješavati.
Sasvim simultani pristup rješavanju najvećih problema je nemoguć zbog širine
područja i nedostatka resursa, posebno kadrovskih.
Postavlja se pitanje kako pronaći razvojni model i put da se
nadoknadi razvojni deficit od dva desetljeća.
Naša ekonomija bremenita je krupnim problemima koji dugo
vremena dominiraju sistemom, a na njihovo reduciranje i eliminiranje se slabo
djeluje. Problemi koji dugo vremena dominiraju ekonomijom i posebno privredom
su:
Nezaposlenost kapaciteta i ljudskih resursa,
Izuzetno visoka neproizvodna potrošnja,
Niska stopa rasta,
Stalni rast unutarnjeg i vanjskog duga,
Visoka neravnoteža uvoza i izvoza,
Enormno visoki izdaci i stalno povećanje izdataka za
penzionere i razne socijalne kategorije, stalni rast socijalne diferencijacije.
Ove pojave, koje predugo traju i stalno se intenziviraju,
rezultat su „modela“ vladanja i upravljanja. Model je zasnovan na dominaciji
pojedinačnog interesa i interesa grupa i koalicija, a minorizaciji općeg
interesa. Pojedinci i manje grupe već godinama grabe i devastiraju opći interes
za račun vlastitog. Na taj način su devastirana izuzetno dobra poduzeća i
institucije (obrazovne, zdravstvene, istraživačke…). Vlastiti interes se
manifestirao u materijalnim vrijednostima i u osvajanju političko upravnih
pozicija na kojima su neadekvatni kadrovi devastirali poduzeća i institucije.
Taj sistem vladanja materijalnim i financijskim sredstvima i institucijama
sprečava promjene i čini prognoze za izlazak iz krize nerealnim. Ovo stanje sve
više politizira društvo, povećava dominaciju politike nad svim ostalim, i
skreće njegove reakcije na političke umjesto ekonomske probleme, sprečava
autonomnost sistema.
Na sceni je stranačnost države i privrede što onemogućuje
međunarodnu industrijsku suradnju i razvoj tržišne privrede. Umjesto
obnavljanja međunarodne kooperacije na kojoj se temeljila naša industrija,
dogodila se devastacija poduzeća, naročito, velikih, u državnom vlasništvu.
Odnos vladajućih struktura prema razvoju i privredi uopće ne korespondira sa
suvremenim industrijskim i društvenim odnosima.
Za izlazak iz naše krize ne treba mnogo tragati da bi se
otkrivali modeli za pojedina područja.
Mnogo pitanja i mnogi odgovori su poznati i traži se samo
primjena poznatog, onoga što je već primijenjeno i šta se pokazalo dobro. To se
odnosi jednako na pitanje transformacije iz socijalizma, koji je još uvijek u
glavama velikog broja ljudi, u kapitalizam pa do donošenja pragmatičnih zakona
i njihove primjene.
Naši stručni krugovi i MMF i Svjetska banka mnogo su puta
konstatirali da su naši problemi: sporost restrukturiranja, nedovršena
privatizacija, stalno povećanje unutarnjeg i vanjskog duga, nelikvidnost,
nepoticanje ulaganja, prevelika javna potrošnja, ali isto tako i moralna kriza,
kriza pravosuđa, neriješena pitanja državne imovine i sukcesije.
Svaka analiza pokazala bi, ipak, da su sljedeći problemi i
izazovi na vrhu prioriteta.
Restrukturiranje i privatizacija
Od restrukturiranja i privatizacije je trebalo krenuti u
transformaciju privrednog i ekonomskog sistema poslije rata. Formalno je tako i
započeto ali su procesi brzo usporeni i/ili prekinuti. Privatizacija je
izvedena na pogrešnom modelu uz masovnu upotrebu i zloupotrebu certifikata,
sumnjivim odabirom novih vlasnika, u rijetkim slučajevima uspješno. Uz sve to
do sada je privatizirano samo oko 40% vrijednosti državnog vlasništva. I dalje
u ekonomiji dominira državno, ranije društveno vlasništvo. Poduzeća sa
dominantnim i/ili većinskim državnim vlasništvom su najveći uzroci lošeg
ekonomskog stanja i loših društvenih pojava i odnosa. Netransformirana poduzeća
su izvori neinovativnosti, tehnološkog zaostajanja, korupcije, nelikvidnosti,
neplaćenih doprinosa i poreza, odsustva investiranja, štrajkova itd.
Jasno da je neophodno i urgentno napraviti programe i
dovršiti procese restrukturiranja i privatizacije, a onaj dio privrede koji se
neće privatizirati temeljito reorganizirati i za njega osigurati bolji
menadžment i razvoj uz kooperaciju i strane investicije.
Neophodno je ukinuti sve agencije za privatizaciju osim
Federalne, a nju osposobiti da u roku od najduže dvije godine završi
privatizaciju onog dijela koji neće ostati u državnom, entitetskom i
kantonalnom vlasništvu.
Prestrukturiranje ključnih grana i velikih poduzeća treba
izvesti uz pomoć stranih ekspertskih firmi (šumarstvo i drvna industrija,
elektroprivreda, željeznice, itd). Samo dobro izvedeno restrukturiranje može
privući međunarodne financijske ulagače i druge investitore. Samo investicije i
stvaranje srednjih i velikih poduzeća te međunarodna kooperacija u proizvodnji
mogu osigurati brži razvoj i zapošljavanje: tzv. mala privatizacija, mikro i
mala poduzetništva su se već pokazali kao vrlo limitirani u razvoju i
zapošljavanju u totalno razrušenoj privredi i ekonomiji.
Bez privatizacije ne može se izgraditi suvremeno konkurentno
poduzeće i konkurentna privreda. Privatno poduzeće, da bi efikasno
funkcioniralo, treba efikasno djelovanje pravne države. Tržišna ekonomija nije
moguća bez efikasne pravne države čiji će se zakoni striktno provoditi i koja
će osigurati prinudu kod izvršavanja ugovora i obaveza uopće.
Privatizacija i tržišna ekonomija zahtijevaju izgradnju
institucija, prilagodbu EU standardima i istovremenu zaštitu domaćih privrednih
subjekata od konkurencije pod zaštitom stranih dobavljača i političkog pritiska
stranih faktora u našoj zemlji da im se osigura povlašten položaj.
Fiskalna konsolidacija
U cijelom poslijeratnom periodu, pored nevjerovatno velikih
problema, fiskalni sistem se nije unapređivao. Jedini značajan napredak je bio
uvođenje PDV-a čiji sistem se, također ne unapređuje, ne integrira i nedovoljno
kontrolira. Posljedica ovoga su vrlo niska naplata poreza (procjenjuje se na
samo do 45%), izuzetno visoki iznosi neplaćenih doprinosa, pa čak i carina.
Takvo stanje je neodrživo.
Svaka velika kriza zahtijeva promjenu fiskalnog sistema jer
se pad prihoda u budžetima može nadoknaditi jedino drugačijom fiskalnom
politikom. To se kod nas, još uvijek, nije dogodilo. Osim nedostatka u sistemu
postoje ogromni nedostaci i korupacija u kontroli poreznih obveznika.
Rezultat svega ovoga su deficiti u budžetima na svim
razinama, nelikvidnost svih razina vlasti, ogromni gubici i nelikvidnost u
zdravstvu, obrazovanju, komunalnoj djelatnosti itd.
Privremena rješenja se traže samo u zaduživanju u inozemstvu
i u izdavanju vrijednosnih papira koje, uz prisilu vlasti, kupuju javna
poduzeća i banke uz velike kamate.
Konsolidaciju cijelog sistema moguće je provesti jedino
jedinim, sasvim novim, fiskalnim sistemom, sistemom naplate i inspekcijskih
službi i osiguranjem odgovarajuće kontrole institucija i uposlenika u tom
sistemu.
Bankroti, stečaji i likvidacije loših poduzeća – sprečavanje
nelikvidnosti
Nelikvidnost je najveća bolest naše ekonomije. Ona polazi od
nelikvidnosti i neodgovornosti državnih institucija, javnih poduzeća i
ustanova, preko fondova, privatnih poduzeća do pojedinaca koji nisu u stanju
uvećati kredite i plaćati usluge javnih poduzeća. Skoro 70 hiljada je
blokiranih računa samo privrednih subjekata.
Nelikvidnost svakim danom ubija i one subjekte koji bi mogli
normalno poslovati i razvijati se, koji imaju tržište i odgovarajuće proizvode.
Uzrok nelikvidnosti je, prije svega, u lošim zakonima i
kontroli njihove primjene, a zatim u neznanju, nedisciplini i sklonosti
kriminalu kadrova koji rade u financijskoj funkciji državnih organa i poduzeća.
Za zaustavljanje, redukciju i sprečavanje nelikvidnosti neophodni su novi
zakoni i kontrola njihove primjene. Neophodno je donijeti prvo zakone koji
sprečavaju nastanak nove nelikvidnosti: obaveza, za istovremen isplate plaća i
plaćanje poreza i doprinosa bez kašnjenja, pod prijetnjom blokade, brzi
stečajevi i likvidacije firmi sa blokiranim računima, zabrane i prisilna
naplata dugovanja preko 60 dana, brze realizacije kolaterala u slučaju
neplaćanja i krivična odgovornost za financijske prevare i gubitke koji su
rezultat prevara. Zakonodavstvo i sankcije koje onemogućuju nelikvidnost ovih
razmjera su poznati. Treba ih samo prihvatiti i primijeniti.
Bez brze konsolidacije ili likvidacije nelikvidnih subjekata
i bez kreiranja i implementacije novog sistema financijskog poslovanja nije
moguće učiniti naš privredni i financijski sistem efikasnijim, nije moguće
motivirati i ohrabriti poduzetništvo.
Reforma javnog sektora i smanjenje javne potrošnje
Već godinama nije vođena niti jedna ozbiljnija rasprava o
ekonomiji niti donesen program ili budžet a da nije bilo govora i obećanja da
će se smanjiti javna potrošnja. Međutim, javna potrošnja neprekidno raste. Ona
je dostigla granicu, prije pet godina, od kada se ne može financirati bez novih
zaduživanja. Ako se ne bi poduzele radikalne mjere na njenom smanjenju bankrot
bi bio neizbježan. Problem prevelike javne potrošnje proizvod je ukupnih odnosa
koji tu potrošnju stalno generiraju. Ukupne odnose treba mijenjati. Rast javne
potrošnje, i njeno značajno smanjenje, relativno je lako postići ali je za to
neophodno hrabrosti i odlučnosti vladajućih struktura.
Prije svega treba racionalizirati ogroman broj troškova i
plaćanja gubitaka javnim poduzećima, koja treba prestrukturirati i/ili
privatizirati.
Neophodno je ukinuti nepotrebne i neefikasne institucije na
svim razinama (država, entiteti, kantoni, općine): agencije, direkcije,
asocijacije, dotacije raznim organizacijama itd.
Neophodno je prestrukturirati i racionalizirati organizacije
u svim oblicima zdravstvenih usluga, svih razina obrazovanja, javnim poduzećima
u oblasti transporta, plina, šumarstva, upravljanja vodama itd.
Neophodno je prestrukturirati cjelokupnu državnu upravu i
radikalno smanjiti broj uposlenika, prostora i sredstava koje koriste. Svaka
promjena vlasti u entitetima i kantonima generirala je novo stranačko
zapošljavanje u administraciji i javnim poduzećima i kantonima od oko 6000
uposlenika.
Neophodno je drastično reducirati broj ljudi i sredstava
koja se troše na nepotrebna osiguranja osoba u vladajućim strukturama, stranim
ambasadama i predstavništvima te troškove vezane za prisustvo stranih
institucija
Treba donijeti odluku o zabrani zaduživanja za opću potrošnju.
Ta odluka će prisiliti vladajuće strukture na akcije smanjenja potrošnje i
izmjenu fiskalnog sistema i kontrole njegove primjene.
Neophodno je, na duži rok, na primjer pet godina, limitirati
broj zaposlenih (ali manji broj od sadašnjeg) i ukupna godišnja izdvajanja iz
budžeta, za sve subjekte javne potrošnje. Mnogi subjekti javne potrošnje mogu
sticati dodatne prihode ali postojećim sistemom upravljanja financijama nisu na
to motivirani.
Javna potrošnja može
se u značajnoj mjeri smanjiti tzv., brzim koristima koje se primjenjuju u
upravljanju u krizi. To su redukcije troškova koji nisu nužni i/ili koji su
potpuno nepotrebni a koje svaki uposlenik može vidjeti. Za ta smanjenja
potrebni su samo organizacija i volja.
Restrukturiranje i konsolidiranje javnih poduzeća i poduzeća
u većinskom državnom vlasništvu
Najveći dio naših proizvodnih poduzeća, oko 70% po
vrijednosti, nalazi se u raznim oblicima državnog vlasništva. To je rezultat
političkih odluka da se zadrži dominacija upravljanja u velikim poduzećima,
koja ostvaruju profite i omogućavaju političkim partijama zapošljavanje, te
nesposobnosti da se nađe rješenje za poduzeća u krizi.
Restrukturiranje je proces redizajna jednog ili više
aspekata poslovanja kompanije. Cilj restrukturiranja je da se poveća efikasnost
i konkuretnost, da se promijeni klima i odnosi u poduzeću a vrlo često i da se
poduzeće spasi od likvidacije – da opstane.
Doslovno svako naše poduzeće u većinskom državnom vlasništvu
ima potrebu da se restrukturira. Veliki broj poduzeća, zbog toga što se
restrukturiranje nije izvršilo ranije, ne mogu uopće opstati i njihovo
restrukturiranje sada svodi se na postupak spašavanje i korisne upotrebe
ostanka njihove imovine.
Restrukturiranje javnih poduzeća je neophodno zbog pada
njihovih performansi, zaostajanja u razvoju i tehnološkom prilagođavanju, pada
konkurentnosti, lošeg odlučivanja i koruptivnih pojava, prevelikog broja
uposlenika, loše strukture kadrova itd.
Veliki broj poduzeća, koja su u gubicima ili uopće godinama
ne funkcioniraju, i čiji se uposlenici nalaze, „na čekanju“ (pojam koji postoji
sao u BiH) moraju se konačno prestrukturirati ili likvidnosti. Veliki broj se
može samo likvidirati a preostala imovina, posebno zgrade i zemljište,
upotrijebiti za novi razvoj.
Restrukturiranje ovih poduzeća treba izvesti usklađujući tri
razine: makroekonomsku, mezoekonomsku i operativnu tj., na razini svakog
poduzeća.
Restrukturirati se, svako poduzeće, mora prvo programski
tj., sa aspekta djelatnosti i proizvoda koje može u budućnosti prodavati. Pri
tome treba prvenstveno nastojati zadržati osobine i imovinu koji bi omogućili
da poduzeće radi. Kod većine naših poduzeća, zbog dugog perioda lošeg
funkcioniranja i prekida u radu, potrebna je fundamentalna promjena od
proizvoda i usluga, preko tehnologije, kadrova, znanja do industrijske kulture.
Tek nakon sagledavanja mogućnosti opstanka u djelatnosti ili
razvoja novog proizvoda mogu se razmatrati ostali aspekti restrukturiranja koji
moraju obuhvatiti:
Financijsko prestrukturiranje
Svojinsko, vlasničko prestrukturiranje,
Kadrovsko prestrukturiranje
Tek nakon analiza ovih aspekata može se pristupiti
prognoziranju daljeg opstanka i razvojnih obuka i pribavljanja kadrova,
eventualne kooperacije, marketiranje i drugih funkcija zavisno od djelatnosti.
S obzirom da su vrijednosti poduzeća drastično drugačije od
onih u računovodstvima tih poduzeća neophodno je najprije izvršiti
restrukturiranje vrijednosti firmi i sve aktivnosti financijskog
restrukturiranja i eventualne prodaje i rješavanje pitanja sa povjeriocima,
rješavati u skladu sa novom vrijednošću.
Posebni dio restrukturiranja je traženje mogućnosti prodaje,
integracije, pripajanja itd.
Ne može se procijeniti koji procenat restrukturiranja može
uopće uspjeti. S obzirom da je proteklo mnogo vremena, u kojem su poduzeća
nazadovala i propadala, jasno je da će veliki broj analize pokazati da su
likvidacije jedini izlaz. Krajnje je vrijeme da se te likvidacije obave po
najkraćem mogućem postupku, da bi se tražilo rješenje za nagomilane socijalne
probleme radnika ovih poduzeća i za rješavanje preostale imovine.
Kašnjenje restrukturiranja, stečajeva i likvidacije
nagomilalo je probleme zbog kojih bi trebalo donijeti, u brzoj proceduri, zakon
o restrukturiranju i likvidaciji poduzeća koji bi eksperitma i organima
upravljanja omogućio brzo donošenje odluka o ovom procesu.
Za ovaj proces će biti neophodna sredstva koja se mogu
rezervirati u budućim zaduživanjima. One su neophodna za troškove
restrukturiranja onih poduzeća koja ih ne mogu platiti i za rješavanje uposlenika.
Za restrukturiranje treba donijeti zakon, odrediti rokove, i
izdvojiti sredstva. Ključno je da se ovaj proces mora obaviti da bi se riješili
ogromni socijalni problemi i spriječilo dalje nazadovanje javnih poduzeća,
poduzeća u vrećinskom državnom vlasništvu i propadanje imovine poduzeća koja
već dugo ne funkcioniraju.
Preveniranje kreiranja novih socijalnih kategorija
Rat je stvorio veliki broj socijalnih problema. Ekonomska
kriza, spor oporavak privrede i nedostatak razvoja doprinijeli su stvaranje
novih socijalnih kategorija u poslijeratnom periodu. Borba za vlast potpomogla
je priznavanje statusa socijalno ugroženih velikim skupinama koje to nisu.
Korupcija u zdravstvu stvorila je veliki broj „invalida rada“ koji to nisu, te
prijevremena penzioniranja. Tako je stvoren enorman broj uživalaca raznih
mjesečnih primanja iz budžeta i penzionih fondova, koja budžet i fondovi ne
mogu podnijeti. Budućnost ovog je u vrlo niskim mjesečnim primanjima stvorenih
kategorija penzionera i socijalnih grupa i onih koji u to ne spadaju, ali su
ostvarili prava.
Da bi se spriječio kolaps ovog „sistema“neophodno je
zaustavili kreiranje novih kategorija sa ovim pravima te ustanovili rigorozne
kontrole i sankcije za one koji ove kategorije vještački proizvode.
Upravljanje državnom imovinom
Upravljanje državnom imovinom je potpuno neriješeno zbog
političkih problema i negiranja države
od strane RS. Veliki dio te imovine propada na isti način na koji propadaju
nerestrukturirana poduzeća. Imovina je samo popisana.
Ako bi se pitanje upravljanja ovim imovinom riješilo mogli
bi se stvoriti značajni ekonomski i razvojni efekti. Prvo, ona imovina koja bi
imala funkcionalnu sposobnost mogla bi se staviti u funkciju. Drugo, značajan
dio imovine bi se mogao prodati i stvoriti fond za razvoj i treće sva imovina
bi se mogla iskoristiti kao kolateral za kreditiranje razvoja.
Ustanovljenje središnje banke
Nakon rata osnovan je valutni odbor (Currency Board) sa
nazivom Centralna banka BiH, postavljen je guverner stranac, sa intencijom da u
periodu od 4-5 godina ustanovi središnju banku. Uglavnom zbog političkih
razloga (RS ne želi nikakve državne institucije) i zbog nesposobnosti i
konformizma kadrova, nikada nije osnovana središnja banka niti je bilo pokušaja
da se napravi zakon o središnjoj banci i pokušaju stvoriti uvijeti za njegovo
usvajanje.
Od pada kolonijalizma, u kojem je kreiran i provođen sistem
valutnih odbora u kolonijaliziranim zemljama, Bosna i Hercegovina je zemlja
koja je najduže zadržala ovaj oblik „monetarnog sistema“.
S obzirom da je valutni odbor primjenjivan u kratkim
periodima i dominantnom nerazvijenim zemljama, koje nemaju odgovarajućih
kadrova za istraživanja u finansijskom sektoru, nikada nisu dovoljno istraženi
efekti uvođenja valutnih odbora.
Generalno se može reći da su dobre strane toga privremenog
rješenja: veća disciplina u monetarnoj sferi, stvaranje iluzije stabilnosti kod
stanovništva, smanjenje (otklanjanje) opasnosti od nelikvidnosti nacionalnog
sistema, smanjenje moralnog hazarda – sprečavanje uplitanja politike u
monetarnu sferu.
Loše strane valutnog odbora su: brži rast deviznih rezervi
od stvarne potrebe i obaveze, loše upravljanje rezervama, nedostatak kontrole
bankarskog sistema, isisavanje kapitala iz zemlje, nemogućnost stvaranja
investicijskih ciklusa i utjecaja na razvoj, gubitak monetarnog a često i
političkog suverenitete, nemogućnost pokrivanja budžetskog deficita na račun
inflacije, gubitak emisijske dobiti.
Zagovornici valutnog odbora, pored navedenih prednosti,
smatraju da valutni odbor stvara povjerenje kod stranih investitora o
stabilnosti sistema. Međutim, jasno je da valutni odbor, u našem slučaju, nije
privukao strane investitore.
Dugotrajano zadržavanje valutnog odbora opravdalo bi
razmišljanje o eurizaciji (primjer Crne Gore). Međutim, poznato je da su i
zemlje koje su uvele dolarizaciju, umjesto sigurnosti zapadale u velike rize i
bankrote (Argentina, Ekvador).
Krajnje je vrijeme da se donesu odluke i zakonska regulativa
za ukidanje valutnog odbora i formiranje središnje banke Bosne i Hercegovine.
To bi stvorilo uvjete za razvoj financijskog tržišta, stvaranje vlastitog
monetarnog sistema koji će preuzeti uloge koje mu pripadaju u generiranju
razvoja, racionalnijem upravljanju rezervama i kontroli bankarskog sistema (do
sada su izvan kontrole središnje banke bankrotirale dvije banke u RS teret
snose Federacija i RS).
Za kreiranje zakona o središnjoj banci i cijeli koncept
upravljanja sistemom trebalo bi angažirati vanjske i domaće eksperte. To je
jedan od najurgentnijih sistema kojeg trebamo izgraditi za ubrzanje razvoja i
efikasnije upravljanje financijskim sistemom.
U svim ovim aktivnostima stoje dva problema koja se moraju
prethodno riješiti: izgradnja efikasnog sistema odlučivanja i selekcija i
osposobljavanje kadrova za ključne uloge.
Pokretanje novog investicijskog ciklusa
S obzirom na stanje u kojem se naša ekonomija nalazi i
rezultate obnove i razvoja na bazi strategije razvoja porodičnog, malog i
srednjeg poduzetništva, jasno je da jedino jedan snažan novi ciklus
investiranja može osigurati razvoj i rast koji će ublažiti i postepeno
rješavati ključne ekonomske i društvene probleme. Taj novi ciklus mora, pored
nastavka razvoja malog i srednjeg poduzetništva, osigurati stvaranje velikih
poduzeća koja mogu brže osigurati veliki broj radnih mjesta i koja će se moći
nositi sa konkurencijom u liberalizaciji i otvorenoj konkurenciji koju nam
nameće proces pridruživanja EU. Sasvim je postalo jasno da mala poduzeća ne
mogu rješavati probleme razvoja i zapošljavanja.
Novi investicioni ciklus se može pokrenuti samo na bazi
koncepcije i uključivanja svih faktora koji su neophodni u procesu definiranja
ciljeva programa i strategije, u donošenju odluka i u saradnji u zemlji i sa
inozemstvom.
Prije svega treba angažirati ključne institucije: središnju
banku, komisije za koncesije, konsultantske kuće, univerzitete i institute i
posebne eksperte.
Razvojni ciklus se mora temeljiti na međunarodnoj
kooperaciji i suradnji jer mi nemamo kapaciteta niti vremena da se oslanjamo na
samostalni razvoj. Država entiteti i središnja banka moraju dati garancije
potencijalnim stranim partnerima za naša učešća, naših kompanija i javnih
poduzeća, za njihova ulaganja. Za razvoj, pored kredita međunarodnih
financijskih institucija, stoje na raspolaganju značajna neiskorištena domaća
sredstva, prirodni resursi, potencijalni fondovi EU, ogromna štednja građana
koja se može uključiti za kreditiranje na bazi kupovine radnih mjesta i druge
oblike ugovora sa štedišama.
Naša prijeratna industrija razvila se na kooperaciji sa
poznatim velikim firmama iz razvijenih zemalja, posebno iz Njemačke, Austrije i
Švedske. Razvoj na bazi međunarodne kooperacije i suradnje, stranih ulaganja,
koncesija i upotreba naših resursa za partnerstvo treba biti osnova strategije.
Nju ne mogu realizirati sami poslovni ljudi i poduzeća bez izuzetno intenzivnog
angažiranja države (Vijeće ministara i vlada entiteta). Preduvjet za sve su
kadrovi koji će predlagati koncepcije i odluke. Za tu svrhu neophodno bi bilo
zatražiti pomoć razvijenih zemalja u ekspertima i uslugama njihovih
konsultantskih firmi. Za pokretanje novog snažnog investicijskog ciklusa, koji
bi riješio mnoge probleme našeg ekonomskog i društvenog preokreta, postoje
objektivni uvjeti i skoro svi resursi. Ključni preduvjet za početak je
spremnost za odlučivanje, sistem odlučivanja i kritična masa ljudskog
potencijala, domaćeg i iz inozemstva.
Akcije za brze ekonomske dobiti
U svakoj krizi se kreiraju koncepti kratkoročnih i
dugoročnih akcija koji će izvesti sistem iz krize. U svakom sistemu postoje
vremenom nagomilane devijacije čije je otklanjanje jednostavno, ne zahtijeva
velike resurse, a donosi brze koristi. To nazivamo akcijama za brze koristi ili
dobitke (quick wins).
Naše stanje se može relativno brzo, i bez velikih ulaganja,
značajno unaprijediti programom i implementacijom akcija za brze koristi u
velikom broju područja i posebno u stvaranju uvjeta za nova, bolja sistemska
rješenja.
Sljedeće akcije bi mogle osigurati veliki broj brzih
koristi:
Ustanoviti i osposobiti timove, i sistem odlučivanja za
korišćenje IPA i drugih fondova,
Donijeti zakone i druge propise za drastično smanjenje i
sprečavanje nelikvidnosti,
Unaprijediti fiskalni sistem i uvesti efikasnu kontrolu
naplate svih poreza i doprinosa
„Uvoz“ menadžera i eksperata i obuka domaćih kadrova i
menadžera za ključne pozicije u budućem razvoju
Traženje kompanija i uspostavljanje odnosa sa institucijama
u inozemstvu za kooperaciju i suradnju
Ukidanje svih nepotrebnih agencija, direkcija i udruženju
(najmanje 60%)
Integracija, reorganizacija i radikalno smanjenje
nemedicinskog osoblja u zdravstvenom sistemu
Ukidanje fakulteta i smjerova na visokoškolskim ustanovama
(onih čiji svršeni „stručnjaci“ već godinama ne mogu naći zaposlenje i
radikalno smanjenje pomoćnog osoblja u visokoškolskim ustanovama
Radikalno smanjenje pomoćnog i „menadžerskog“ osoblja u
osnovnim i srednjim školama
Odlaganje ulaganja na period od najmanje 5 godina u zgrade,
prevozna sredstva i standard budžetskih korisnika
Donošenje zakona sa radikalno većim kaznama za sve vrste
kriminala vezanog za sticanje nezakonite koristi i za ponovljena krivična
djela.
Ove mjere bi mogle značajno smanjiti izdatke i doprinijeti
bržem ostvarenju novih prihoda te brzom i jednostavnom rješavanju značajnog
broja društvenih problema. Njihovo sprovođenje zahtijeva samo brzo i efikasno
odlučivanje i kontrolu implementacije.
Problemi i izazovi na putu za članstvo u EU
Najveći izazov i možda najznačajniji zadatak svih naših
političkih i vladajućih struktura vezan je za naš put za članstvo u EU. U ovom
segmentu je najkatastrofalniji rezultat naše poslijeratne politike. U 2002.
godini Bosna i Hercegovina je bila ispred Republike Hrvatske u izvršavanju
aktivnosti na projektu priključenja EU. Tada je bio cilj za puno članstvo 2012.
Crna Gora nije bila država. Danas je Hrvatska članica EU-a Crna Gora daleko
ispred nas na tom putu. Naš najveći zastoj uzrokovan jej političkim problemima
i neznanjem. Mnogi političari se slažu da je pitanje opstanka BiH, kao države u
ovom obliku, vezano za njeno članstvo u EU. Prema tome iz političkih i ekonomskih
razloga ovo pitanje moralo bi biti na vrhu prioriteta angažiranje naših
vladajućih struktura.
Postoje politički, ekonomski, pravni i administrativni
aspekti i uvjeti za članstvo u EU. Prvu razinu uvjeta čine:
Uspostava i stabilno funkcioniranje institucija
Osiguranje demokracije i razvoj demokratskog društva
Vladavina prava
Prihvaćanje ciljeva EU.
U našem slučaju svi ovi uvjeti su tehničke prirode ako bi
postojala stvarna politička volja za ubrzani put. Jasno je da smo mi daleko od
uspostave i funkcioniranja demokratskog društva, vladavine prava i
funkcioniranja institucija. Međutim, EU je visokobirokratizirani sistem u kojem
je najbitnije da potencijalne članice kreiraju i usvoje zakone i standarde koji
zadovoljavaju sistem na kojem funkcionira EU. Stvarna prilagodba prakse kod
svih novih članica odvijala se uz potporu EU strukture i kod znatnog broja
članica još uvijek traje. Naš najveći posao je u intenzivnoj komunikaciji sa
EU, korištenje stečevina EU i iskustva koja su u procesu imale članice i koje su
nam spremne prenijeti iskustva, dokumentaciju i dati neophodnu pomoć.
Od ekonomskih uvjeta najvažniji su:
Funkcioniraje tržišne privrede,
Konkurentnost i sposobnost konkuriranja na tržištu EU i u
skladu sa EU standardima
Primjena i ponašanje po zakonima, standardima i mehanizmima
koji se primjenjuju na EU tržištu.
Ovaj set uvjeta lakše je ostvariv od političkih. Mi
posjedujemo znanje i veliki dio prakse i ponašanje u tržišnoj ekonomiji i
potrebne su, opet samo političke odluke i teški rad na kreiranju i usvajanju
regulative i osnivanju i uhodavanju institucija.
Pravni uvjeti članstva su sadržani u:
Prihvaćanju cjelokupne pravne stečevine i pravnog sistema
EU.
Ovdje se radi o velikom obimu poslova za koje su potrebne
samo odluke i organizacija. Mi u ovom području nemamo problema ljudskih
resursa.
Četvrti uvjet su administrativni uvjeti: To je:
Adaptacija administrativnih struktura i osiguranje uvjeta za
integraciju sa EU
Ovdje spada donošenje velikog broja odluka u procesima
pridruživanja. Mi smo u velikom zaostatku već kod prve aktivnosti iz ovog
područja: definiranje i organizacija koordinacije.
Sve četiri grupe uvjeta i poslova na projektu za puno
članstvo prvenstveno su vezani za naše političke probleme. Da bi naš put za
članstvo bio uopće moguć treba prvo riješiti sljedeće političke probleme i
uvjete:
Kako postići politički konsenzus?
Kako i u kojoj mjeri promijeniti Ustav?
Kako osigurati političku volju i odluke za brže procese
pristupa EU?
Kako uspostaviti i osigurati funkcioniranje sistema za brzo
odlučivanje?
Kako eliminirati korupciju i kriminal organiziranih grupa i
unutar političkih elita.
Ovo su sve pitanja na čijem rješavanju EU i ostali dijelovi
tzv., međunarodne zajednice insistiraju već godinama.
Odlučivanje konsenzusom je samo po sebi problematično,
neracionalno i teško. U našim uvjetima, u kojima postoje utjecajni političari
na pozicijama odlučivanja koji ne žele da se odluke donose, čiji cilj su opstrukcija
sistema, ova pitanje se čini najtežim. Pitanje postizanja konsenzusa u mnogim
odlukama nije pitanje traženja najboljeg rješenja, često nije pitanje nikakvih
različitih interesa nego samo neracionalnih ciljeva. Prospekti za brže
odlučivanje su, prema tome, mali sve do promjene osoba na mjestima donošenja
odluka.
U ovom periodu naš ustav je, zbog političkih neracionalnosti
i različitih političkih ciljeva, nemoguće mijenjati. Jednostavno, za sada, nema
za to uvjeta i rad na tome je neracionalan. To pitanje treba odgoditi do
finalnih aktivnosti našeg pristupa EU.
Formalno je više puta potvrđena suglasnost svih političkih
faktora za naš ubrzani put ka članstvu u EU. Međutim, ta suglasnost bi se
morala formalizirati odgovarajućim ugovorom, ne deklaracijom. Ako bi postojala
stvarna suglasnost procesi bi se odvijali mnogo brže i ne bi dolazilo do
višegodišnjih zastoja koje smo imali. U svim tim periodima nije bilo
deklarativnog protivljenja aktivnostima za članstvo u EU, postojao je samo
praktični otpor i neaktivnost.
Mehanizme za donošenje odluka u procesima pridruživanja bi
trebalo „prepisati“ i prilagoditi. Oni bi trebali sadržavati jasne propise o
predlagačima, načinima i rokovima za rasprave i institucijama i rokovima za
usvajanje. Možda najvažniji dio ovih mehanizama bi bio sprečavanje zadržavanja
i usporavanja odluka.
Na kraju u svim problemima i izazovima, koje smo ovdje
obrađivali, treba poći od zatečenog stanja, realne procjene prilika i prijetnji
koje su ograničavale promjenu stanja. U svemu ovome najbitnija je sistemska i
proaktivna uloga svih razina u strukturi vladanja i upravljanja, ali i svih
drugih potencijalnih partnera i akademske zajednice, nevladinog sektora.
Realnost u kojoj se naša država i naše društvo izgrađuju
zahtijevaju mnogo jače djelovanje odgovorne države i njenih institucija na svim
razinama strukture. Institucije moraju djelovati kao korektori rješenja
naraslih problema liberalne ekonomije i liberalnog društva. Institucije moraju
mnogo više djelovati ex ante jer je ex post djelovanje dovelo do skoro
nepodnošljivih stanja i neodrživosti globalne privrede koja je temelj opstanka
i izgradnje svega drugog. Neće „nevidljiva ruka tržišta“ niti sama međunarodna
zajednica pomoći naše uključivanje u međunarodnu privredu. Više bi i mnogo brže
tome mogla doprinijeti „nevidljiva ruka“ države čije institucije treba mnogo
brže izgrađivati.
(TBT)
