KOLUMNA
Trump-Ailesova
osovina pokreće važno pitanje: da li je napastovanje žena od strane visokih
političkih funkcionera, što je gospodin Ailes svakako bio iako se pretvarao da
je novinar, problem čitave Republikanske partije?
Piše: Paul
Krugman, thebosnitimes.ba
Republikanci koji
se sada distanciraju od Trumpa treba da objasne zašto je baš objavljivanje
snimka iz 2005. godine na kome Trump vrijeđa žene bio prekretnica za njihovu
podršku ovom kandidatu, a ne brojni prethodni incidenti. Senator John McCain je
izjavio da povlači svoju podršku Trumpu zbog njegovih „komentara o ratnim
zarobljenicima, porodici Kahn, sudiji Curiel i ranijim neprikladnim komentarima
o ženama“, izostavivši Trumpovo nazivanje Meksikanaca silovateljima, pozive na
zabranu ulaska muslimana u SAD i još mnogo toga. Senatore McCain, zašto se tako
dugo čekali?
Jedan od izgovora
je da je novo otkriće kvalitativno različito: nepoštovanje žena je jedno, a
hvalisanje seksualnim napadima na žene nešto sasvim drugo. To je slab argument,
jer gospodin Trump već duže vrijeme zagovara nasilje nad manjinama. Njegova
izjava od prošle nedjelje da su petorica mladića, osuđenih za silovanje u
Central parku i oslobođenih poslije DNK vještačenja, ipak krivi i da bi ih
trebalo pogubiti je „gora“ od snimka iz 2005, ali je tu izostala reakcija iz
Republikanske partije.
Postavlja se i
pitanje gdje su svi ovi uzorni republikanci bili u avgustu kada se Roger Ailes,
nedavno otpušten sa Fox Newsa jer je koristio svoju funkciju da bi primorao
žene na seksualne odnose, pridružio Trumpovom timu kao savjetnik. Da li je bilo
protesta vodećih republikanskih političara? Naravno da nije. Ovaj posljednji
skandal je uznemirio republikance samo zato što je Trumpova kampanja već u
slobodnom padu. I uzbudili su se samo republikanski kandidati za mjesta u
kongresu i senatu bez ubjedljive prednosti nad svojim demokratskim
protukandidatima. Oni čije su mjesta sigurna su sasvim ravnodušni prema novom
razvoju događaja.
Trump-Ailesova
osovina pokreće važno pitanje: da li je napastovanje žena od strane visokih
političkih funkcionera, što je gospodin Ailes svakako bio iako se pretvarao da
je novinar, problem čitave Republikanske partije? Pri tome ne mislim na
nepristojno ponašanje prisutno među političarima (i ljudima) svih političkih
uvjerenja. Bill Clinton je imao afere, ali postoji velika razlika između
obostranog pristanka na seksualne odnose, ma kako neprikladni oni bili, i
zloupotrebe moći u smislu prinude podređenog da zadovolji vaše nagone. To je
daleko gore i dešava se češće nego što mislimo.
Dobar primjer za
to nam daje Nate Cohn u Timesu. Krajem septembra 2006. je izgledalo da će
republikanci zadržati kontrolu nad kongresom, uprkos raširenom nezadovoljstvu
Bushovom administracijom. A onda se saznalo da republikanski član kongresa Mark
Foley šalje seksualno eksplicitne poruke svojim praktikantima, na šta njegova
partija nije imala primjedbi. Kao što Nate Cohn pokazuje, ovaj skandal je
preokrenuo odnos snaga u kongresu u korist demokrata. Zamislite koliki bi tek
bio preokret da su glasači tada znali ono što znamo danas, a to je da je Dennis
Hastert, predsjedavajući kongresa od 1999. godine, seksualno zlostavljao
dječake.
Zašto su u sve
ovakve priče umiješani republikanci? Jedan od odgovora je strukturni.
Republikanska partija je, barem do ovih izbora, bila monolitska, hijerarhijska
institucija, u kojoj moćni muškarci mogu da prikriju svoje grijehe daleko
uspješnije nego u decentraliziranoj Demokratskoj partiji. Tu je i cinizam
republikanske elite. Riječ je o partiji koje je dugo mobilijara radničku klasu
preko teme bijele supremacije, istovremeno sprovodeći politiku koja je bila
štetna za te glasače, a korisna za bogate. Svi koji su učestvovali u toj
prevari misle da se u politici možete izvući iz svega ako imate prave veze.
Onda ne treba da nas čudi što veliki igrači zloupotrebljavaju svoje pozicije.
To nas dovodi do
čovjeka koga su gotovo svi visoki republikanski funkcioneri podržavali do prije
samo nekoliko dana. Ako Trump izgubi, mnogi republikanci će reći da je on bio
autsajder i da nije predstavljao partiju. Ali to nije tačno. On je pošteno
pobijedio na preliminarnim izborima i izabran je od onih koji su dobro znali za
koga glasaju. Trump je do skoro imao solidnu podršku republikanskog
establišmenta, a njegovi poroci su, da tako kažemo, sasvim u skladu sa novijom
partijskom tradicijom. Drugim riječima, gospodin Trump nije nikakva anomalija,
već idealan predstavnik svoje partije.
(TBT, The New
York Times)
