KOLUMNA
Ove i naredne godine, glasači u vodećim
zapadnim demokratijama donijet će odluke koje će stubokom promijeniti Zapad – i
svijet – onaj kakav znamo decenijama
PIŠE: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba
Ove i naredne godine, glasači u vodećim
zapadnim demokratijama donijet će odluke koje će stubokom promijeniti Zapad – i
svijet – onaj kakav znamo decenijama. Zapravo, neke od ovih odluka su već
donesene, a kao glavni primjer imamo onu iz juna kada se Ujedinjeno
Kraljevstvo izjasnilo da želi napustiti
Evropsku uniju.
Za to vrijeme, Donald Trump u SAD-u i Marine
Le Pen u Francuskoj lahko bi mogli osvojiti predstojeće predsjedničke izbore u
svojim zemljama. Prije godinu dana, predviđati pobjedu ijedno od njih dvoje
bilo bi apsurdno; danas pak moramo priznati da su i ti scenariji veoma realni.
Temelji Zapadnog svijeta se tektonski pomjeraju, a mnogi ljudi nisu bili u stanju
uočiti potencijalne posljedice. Nakon referenduma i Brexita, sada nam je sve
jasnije.
Odluka UK je zapravo odluka protiv evropskog
poretka mira zasnovanog na integraciji, kooperaciji, zajedničkom tržištu i
jurisdikciji. Došla je usljed sve većeg unutrašnjeg i vanjskog pritiska na taj
poredak. Iznutra, nacionalizam je jačao u skoro svakoj zemlji članici EU; s
vana, Rusija igra politiku velikog moćnika i traži „Euroazijsku uniju“ –
eufemizam za obnovljenu rusku dominaciju istočnom Evropom – kao alternativu
Evropskoj uniji.
Obje ove snage prijete strukturi mira EU, a
blok će dodatno biti oslabljen bez Ujedinjenog Kraljevstva, tradicionalnog
jemca stabilnosti. EU je osnova evropsko-zapadne integracije; njeno slabljenje
bi moglo dovesti do evropske reorijentacije ka Istoku.
Ovakav ishod bi mogao postati izgledniji
ukoliko Amerikanci odaberu Trumpa koji se otvoreno divi ruskom predsjedniku
Vladimiru Putinu i koji bi prigrlio rusku politiku velikih moćnika nauštrb
evropskih i prekoatlantskih veza. Takva bi „Jalta 2.0 situacija“ potpirila
anti-amerikanizam u Evropi i dodala geopolitičku štetu sa Zapada.
Isto tako, pobjeda ultra-desničarke,
nacionaliste Le Pen, narednog proljeća označila bi francusko odbacivanje
Evrope. Imajući u vidu ulogu Francuske kao jednog od ključnih temelja EU (uz
Njemačku), odabir Le Penove bi najvjerovatnije značio kraj same EU.
Okrenu li se UK i EU neoizolacionizmu, i
napusti li Francuska Evropu zarad nacionalizma, Zapad će postati
neprepoznatljiv. Više neće biti bedem stabilnosti, a Evropa će nepovratno otići
u propast.
U ovom scenariju, mnogi će računati na Njemačku,
najjaču evropsku ekonomiju. Ali, iako bi Njemačka platila najvišu ekonomsku i
političku cijenu uruši li se EU – njeni su interesi prosto suviše isprepleteni
s interesima EU – niko se ne bi trebao nadati ponovnom njemačkom nacionalizmu.
Svi dobro znamo kakvo razaranje i nesreću to može donijeti na kontinent.
Geopolitički, Njemačkoj bi pripao status
posrednika (koji se koristi dobrim odnosima s objema stranama). Dok je
Francuska izrazito zapadnjačka, atlantska i mediteranska zemlja, Njemačka, s druge
strane, historijski, oscilira između Istoka i Zapada. Zapravo, ova dinamika je
dugo bila sastavni element Njemačkog Reicha. Pitanje „Istok ili Zapad“ nije
konačno riješeno do potpunog poraza Njemačke 1945. Nakon uspostavljanja Savezne
Republike 1949., njemački kancelar Konrad Adenauer se opredijelio za Zapad.
Adenauer je svjedočio punom obimu njemačke
tragedije – uključujući dva svjetska rata i propast Weimarske Republike – a
smatrao je da su veze nove Savezne Republike sa Zapadom važnije od ujedinjenja
Njemačke. Za njega je Njemačka morala napustiti svoj položaj posrednika, samim
tim i svoju izolaciju, i tako se nepovratno integrirati u sigurnu luku Zapada i
njegovih ekonomskih institucija.Poslijeratno francusko-njemačko približavanje
i evropska integracija pod okriljem EU postali su obavezni elementi njemačkog
okretanja Zapadu. Bez njih, Njemačka se mogla vratiti u strateški ničiju
zemlju, što bi ugrozilo Evropu, potaknulo na opasne iluzije u Rusiji, a samu
Njemačku natjeralo da se bori s prevelikim izazovima s kojima se kontinent
suočava.
Njemačka geopolitička orijentacija bit će kritično
pitanje na općim izborima naredne godine. Ukoliko njemačku kancelarku Angelu
Merkel izbaci Kršćansko-demokratska unija, njena stranka, zbog izbjegličke
politike koju vodi, stranka će se vjerovatno prikloniti desnici u pokušaju
pridobijanja natrag svojih glasača koje je izgubila od anti-imigrantske,
populističke Alternative za Njemačku (AfD). Ali, bilo kakav korak CDU-a prema uspostavljanju
saradnje sa AfD-om, ili potvrđivanju njihovih argumenata, prouzročio bi
nevolje. AfD predstavlja njemačke desničarske nacionaliste (i gore) koji žele
vratiti staru posredničku ulogu i iskonstruirati bliže odnose s Rusijom.
Saradnja CDU-a i AfD-a bi izdala Adenauerovu ostavštinu i bila bi jednaka kraju
Zapadne Njemačke.
Za to vrijeme, slična opasnost vreba na drugoj
strani, jer bilo kakva potencijalna CDU-AfD koalicija morala bi se osloniti na
Die Linke (radikalno lijevu stranku), a neki od njenih vodećih članova silno
žele istu stvar kao AfD: bližu suradnju s Rusijom i slabije ili nikakvo
savezništvo sa Zapadom.
Postoji nada da ćemo biti pošteđeni ove
tragične budućnosti i da će Merkelova zadržati svoj mandat i nakon 2017.
Budućnost Njemačke, Evrope i Zapada može ovisiti baš o tome.
/Joschka Fischer je bivši ministar vanjskih
poslova Njemačke/
(TBT, ©Project Syndicate, Prevela Jasmina
Drljević)






