KOLUMNE
Često
zaboravljamo koliko je to davno bilo. Veliki dio Balkana je danas turistička
destinacija, a mladi vojnici koji su se borili u Pustinjskoj oluji sada imaju
između 40 i 50 godina
Piše: Peter Van
Buren, thebosniatimes.ba
Nedavno sam
ispratio najmlađe dijete na završnu godinu koledža. Takvi trenuci imaju svoje
rituale, a kako tatine ispoviesti nisu među njima, nosio sam kutije i šutao.
Ali umjesto da kažem: vidimo se, javi se ovog vikenda, treba li ti novca –
želio sam da joj kažem: izvini. Kao svaki roditelji mislio sam na njenu
budućnosti. Ali kao i ostali Amerikanci, ni ona u toj budućnosti neće moći da
izbjegne ono što zovemo „terorizam“.
U Americi gotovo
da nema opasnosti od terorizma. Veća vjerovatnoća je da će vas pogoditi grom,
ali globalna opasnost od gromova nije medijski pokrivena 24 sata na dan, niti
svuda stoji znak “ako primijetiš, prijavi“ koji bi se odnosio na grmljavinu.
Zato se i ne izvinjavam za munje i gromove.
Imao sam potrebu
da kažem svojoj kćerki koliko mi je žao što će morati da živi u zemlji koju je
11. septembar pretvorio i najuplašeniju zemlju svijeta. Brojke kažu da oko 40%
Amerikanaca – najveći postotak do sada – smatra da nam danas prijeti veća
opasnost od terorizma nego neposredno poslije 11. septembra 2001. Na to general
Mark Milley apokaliptično dodaje da „ti ljudi, neprijatelji, članovi
terorističkih grupa i dalje žele – kao 11. septembra – da unište našu slobodu,
da vas ubiju, da ubiju vašu porodicu, da unište SAD.”
Ovaj strah je od
Amerike napravio mašinu za sijanje haosa po svijetu i zatiranje slobode u njoj
samoj. Rastužim se kad pomislim da je prije 11. septembra postojao drugačiji svijet
koji generacija moje kćerke i one poslije nje neće upoznati. Dok sam radio u
State Departmentu, od 1988. do 2012, moja djeca su rasla na drugim
kontinentima. Tokom prvog djela moje diplomatske karijere, ratovi su još uvijek
bili izdvojeni događaji. Na primjer, iako je Austrija susjed Slovenije, tamo
devedesetih godina prošlog vijeka niko nije strahovao da će se balkanski ratovi
preliti preko granice. Bombaši samoubice nisu pretili Beču kada smo ga
posjetili kao turisti 1991. Te godine nikome nije padala na pamet mogućnost da
rat može zahvatiti velike dijelove planete i uvući u sukobe mnoge nacije.
Čak je i tadašnji
veliki rat, Pustinjska oluja, bio veoma udaljen. Tada sam sa porodicom bio u
Tajvanu, gdje je život prosto tekao dalje. Nije bilo veze između nas i onoga
što se događalo u Kuvajtu i Iraku, a svakako nismo strahovali od terorističkih
napada. Često zaboravljamo koliko je to davno bilo. Veliki dio Balkana je danas
turistička destinacija, a mladi vojnici koji su se borili u Pustinjskoj oluji
sada imaju između 40 i 50 godina. Ili pogledajmo to ovako: Hillary Clinton ili Donald
Trump – ko god da uđe u Ovalnu sobu sljedećeg januara – biće peti uzastopni
predsjednik koji bombarduje Irak.
Jedanaestog
septembra 2001. sam bio na službi u Japanu i doživio sam događaje tog dana kao deo
kolektivne traume. U vrijeme napada u Tokiju je bila kasna noć. Kad je drugi
avion udario u Svjetski trgovinski centar, pravio sam sendviče jer sam
pretpostavljao da će uskoro zazvoniti telefon i da ću biti pozvan u ambasadu na
dugo dežurstvo. Sjećam se da je moja žena rekla: „Zašto bi te zvali, mi smo u
Tokiju“. Onda je naravno zazvonio telefon i požurio sam da podignem slušalicu –
ne zbog prijetnje nacionalnoj sigurnosti već da zvonjava ne probudi djecu.
Rođendan moje
kćerke je istog dana kada kada je George W. Bush započeo invaziju na Irak. Propustio
sam proslavu 2003; ostao sam na poslu jer smo očekivali napad Al Kaide na
ambasadu. Propustio sam njen rođendan i 2005, kada sam poslat u Tajland da
asistiram američkim pomorskim snagama u osnivanju privremene pomorske baze SAD
u toj zemlji. Kada su pomorski oficiri tajlandskom vojnom zvaničniku pomenuli
koju lokaciju žele, on se nasmijao. Već zauzeto, rekao je, ali to niste čuli od
mene, bolje pitajte svoje ljude. Kasnije ću saznati da je ta lokacija bila
tajno mjesto na kome je CIA mučila ljude.
Gledano unazad,
Washington je na jedan dan terorizma odgovorio tako što je zapalio cio Bliski
istok, putovanje avionom pretvorio u sadističku predstavu i uništio najbolji dio
naše demokratije. Ništa nije zahtijevalo Patriotski zakon, Guantanamo,
pogubljenja, ubijanje dronovima i okretanje špijunskog alata Nacionalne službe
sigurnosti prema unutra. Bela kuća je od nas sakrila mnoge ružne pojedinosti,
ali nije krila svoje namjere. Amerikanci su podržavali svaki taj korak, a
Washington je štitio muškarce i žene koji su radili užasne stvari drugim
ljudskim bićima.
Sada postoje
protokoli koji dopuštaju američkom predsjedniku da po kratkom postupku izabere
američke građane koji će vršiti ubistva dronovima. Ne na američkom tlu, kaže
on, ali prosto ga vidimo kako ukršta prste iza leđa. Mnogo dobronamjernih
Amerikanaca bi podržalo napad dronovima u San Bernardinu ili u klubu „Pulse“ u
Orlandu. Mnogi su podržali upotrebu robota za ubistvo osumnjičenog u Dallasu.
Svako od nas je
preuzeo dio straha koji se širi poslije 11. septembra 2001. Ovog leta sam
proveo nedjelju dana opsesivno tražeći u vijestima neki znak nevolje u Egiptu,
dok je moja kćerka tamo bila u posjeti kod starih poznanika iz ambasade. Plašio
sam za njen život u zemlji koja je nekada bila preplavljena turistima. Zato
želim da se izvinim njoj i njenim drugarima za sve zemlje u kojima smo mi
Amerikanci, u nepriličnim šorcevima i sandalama, nekada bili tolerirani, a koje
se sada ne usuđujemo da posjetimo. Izvinite što nikada nećete vidjeti ruševine
Babilona ni Veliku džamiju u Samari u Iraku (osim ako se prijavite u vojsku).
Po povratku u
Ameriku, moja kćerka je pozvala sa aerodroma i najavila da će stići kući za
jedan sat. Nisam joj pomenuo svoju brigu da će je možda pretresati ili da će
joj konfiskovati telefon zato što je putovala na Bliski istok. Službenik
odjeljenja za imigraciju zaista ju je upitao šta je bila svrha njene posjete,
što njegove egipatske kolege nisu učinile.
Želim da se
izvinim svojoj kćerki i zato što u novom svijetu nadzora neće znati šta je
privatnost. Želim da je zamolim za oproštaj zato što smo olako dozvolili da se
to dogodi, za sve među nama koji tvrde da nemaju šta da kriju, pa što bi onda
brinuli. Želim da joj kažem da mi je žao što ona sada strahuje od policije,
zbog sebe i svojih obojenih prijatelja. Želim da joj kažem da mi je teško zato
što će biti izložena primjeni zakona po mjerilima ugrožene nacionalne
sigurnosti, koja je do te mere militarizirana da nas sve vidi kao potencijalne
neprijatelje kojima treba ukinuti osnovna ljudska prava.
Želim da joj se
izvinim zato što se demonstrantima određuje i smanjuje „zona slobodnog govora“.
Nadam se da će Osnivači naše nacije ustati iz groba i u opravdanom besu se
obrušiti na policiju koja to čini i novinare koji to podržavaju.
Kada sam je
ispraćao na koledž, želio sam da joj kažem koliko mi je žao što smo upropastili
njen svijet; ne samo što nismo pobjedili teroriste kao što je njen deda
pobijedio naciste, već smo svojim postupcima udahnuli njihovoj ideji novi život
i osigurali im bezbroj novih regruta. Al Kaida nam je 11. septembra postavila
zamku i mi smo u nju upali. Zatvor koji su američki okupatori osnovali u logoru
Buka u Iraku postao je fabrika za proizvodnju džihadista, kao i sobe za mučenje
u Abu Graibu i Guantanamu.
Moja kćerka nije
naivna osoba. Kao i njeni školski drugovi svjesna je mnogih stvari, ali nema
tačku poređenja. Kako da riba ugleda vodu oko sebe? A njenoj djeci će to biti
još teže. Otkad je odrasla, njen život je obilježen stalnim ratom, toliko da je
za nju „poraziti teroriste“ obična fraza na koju koluta očima. Za njenu
generaciju to je sasvim normalno, kao što ljudi koji su odrastali u vrijeme
Depresije i danas, poslije više decenija blagostanja, skladište u podrumima
upotrebljene aluminijske folije i papirne kese.
Iskreno mi je žao
što se njena generacija s tim nosi tako što osciluje između cinizma i
prihvatanja. U izvjesnom smislu upravo je prihvatanje nove realnosti omogućilo
mnogima, pa i starijim ljudima (koji bi morali znati), da prihvate invaziju Iraka
kao razuman odgovor na napad na Ameriku koji je izvela grupa Saudijaca
finansiranih saudijskim „dobrotvornim“ donacijama. Danas je fraza da „to nije
bio pravi zločin“ postala slogan svake kampanje u kojoj se nekažnjeno vrše
zločini. To je svijet koji je na putu da prihvati da je 2 + 2 zaista 5 – ako
nam tako kažu naši lideri. Dopuštamo im da nam kažu da hiljade američkih
vojnika koji su sada stacionirani u Iraku u stvari nisu „aktivna vojska na
terenu“. Kažu nam da su napadi dronovima hirurške operacije koje čarobnim
projektilima ubijaju samo rđave momke i nikad namjerno ne pogađaju civile,
bolnice, djecu ili svadbe.
Ako iko treba da
pospremi taj nered, želim da kažem svojoj kćerki, to si ti. I želim da dodam,
morat ćeš da radiš bolje od mene – ako zaista želiš da se zahvališ za časove
klizanja, svog psa i ono veče kada se nisam naljutio zato što si duže ostala sa
dečkom. Odnio sam posljednje kartonske kutije niz stepenice i uzdržavao se da
ne zaplačem. Zagrlio sam svoje dijete i imao osjećaj da ne grlim samo pametnu,
ponosnu mladu ženu od dvadeset i nešto godina uplašenu od kraja studija, već i
učenicu osnovne škole koja odlazi na spavanje onoga dana koji će ostati upamćen
kao 11. septembar.
Poslije njenog
odlaska kuća je bila prazna i tiha. Napolju je žutjelo lišće. Poslije ručka smo
jeli pozne slatke jagode. Nedostajati će mi ovo ljeto. Znam da nisam prvi
roditelj koji je ispratio svoje dijete, ali plašim se svijeta u koji odlazi, a
to je Amerika puna neosnovanih strahova.
(TBT,
TomDispatch)
