KOLUMNA
Iako smo podijeljeni o unutrašnjim prilikama, sve partije su
jedinstvene u odbrani prava RS. Dodiku je bio potreban politički spektakl, pre
svega zbog lokalnih izbora
Piše: Mladen Ivanić, thebosniatimes.ba
Mladen Ivanić Naslov ovog teksta ukratko mogla biti rečenica
koja na najkraći, ali i najjednostavniji način pokazuje trenutno stanje u
cijelom regionu izazvano odlukom vlasti Republike Srpske da se organizuje
referendum povodom Dana Republike Srpske. Svi se bave posljedicama referenduma,
a brojni političari i još više tzv. politički analitičari zaboravljaju kako je
cijela priča započela i šta su njeni uzroci.
Sve je počelo prije nekoliko godina odlukom Ustavnog suda
BiH da zbog ugroženosti Bošnjaka bude ukinuta himna Republike Srpske „Bože
pravde” i grb Republike Srpske. Srbi su to teško progutali, ali su
prihvatili ovu odluku. Danas postoje himna i grb koje narod nikad istinski nije
prihvatio, ali na koje nema primjedbi iz Sarajeva. I pored toga, stare simbole
i himnu narod doživljava kao svoje i nalaze se razni načini da se na skupovima
izvede „Bože pravde”, a na mnogim zidovima umjesto zvaničnog grba visi grb
Nemanjića.
Bakiru Izetbegoviću to nije bilo dovoljno, pa je prije
četiri godine, nakon jednog od svojih sukoba sa Miloradom Dodikom, pokrenuo
inicijativu da se ospori ustavnost Zakona o Danu Republike Srpske. Zanimljivo
je da su u to doba njih dvojica bili zajedno u vlasti, i to im nije smetalo da
do kraja mandata zajedno ostanu u Savjetu ministara BiH. Vrlo često su, iako su
bili zajedno u vlasti, stalno napadali jedan drugog i time dizali međusobni
autoritet u sopstvenom biračkom tijelu. Svjesno ili ne, kao rezultat međusobnog
napadanja, Izetbegović je imao veću podršku Bošnjaka, a Dodik Srba.
Jedinstveni u odbrani
Očekivano Ustavni sud BiH je krajem prošle godine donio
Odluku da 9. januar ne može biti Dan Republike Srpske jer tobože ugrožava
ravnopravnost svih naroda u Republici Srpskoj i nije rezultat slobodne volje
svih, već samo srpskog naroda. Bila je to kap koja je prelila čašu. Iako smo u
Republici Srpskoj snažno politički podijeljeni o unutrašnjim prilikama u
Republici Srpskoj (ekonomija, korupcija, nepotizam, zaduživanje i sl.) sve
političke partije su jedinstvene u političkoj odbrani prava Republike Srpske na
postojanje, na vlastite simbole i na obilježavanje Dana Republike.
Dodatni element, koji je bio važan politički aspekt cijele
situacije, bilo je saznanje da su odluku donijeli dvoje bošnjačkih sudija i
troje stranih sudija i time preglasali srpske i hrvatske sudije koje su bile
protiv ukidanja 9. januara kao Dana Republike Srpske. Za Srbe bio je to još
jedan dokaz da međunarodna zajednica uvijek stoji iza Bošnjaka i da pravda kada
su u pitanju Srbi ne postoji.
Posebno je
problematično što su oboje sudija Ustavnog suda iz reda bošnjačkog naroda
članovi SDA, čiji je predsjednik Bakir Izetbegović. Oboje su bili poslanici u
više mandata, a jedan od njih je bio tokom rata čak i predsjednik SDA.
Vjerovati da su oni samo neutralni profesionalci mogu samo velike političke
naivčine.
Svakom ko iole poznaje prilike u BiH bilo je jasno da Srbi
ovu odluku neće niti mogu prihvatiti i da će njeno donošenje proizvesti ogroman
otpor. Izetbegović je osporavanjem 9. januara htio da ospori sam datum, a bio
je svjestan da ne može ukinuti pravo da Srpska ima svoj Dan Republike.
RS nije rezultat rata
Naime, 9. januara 1992, odlukom srpskih poslanika u
tadašnjoj Skupštini Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine proglašena je
Republika Srpska. Ovaj datum pokazuje da je ona nastala prije rata, jer tada
nije bilo ratnih sukoba i time se na
najjasniji način ruši stav da je Republika Srpska rezultat rata i genocida, što
je glavna teza bošnjačke politike rušenja RS. Zbog toga je Sarajevu prihvatljiv
svaki datum koji nije 9. januar. Čak su oni predlagali konkretno i dan
potpisivanja Dejtonskog sporazuma ili bilo koji drugi datum samo ne dan koji
simbolizuje nastanak Republike Srpske prije rata u BiH.
Politički podijeljeni u dva bloka, ali jedinstveni u odbrani
srpskog naroda u BiH, političari RS su imali jedinstven stav da se treba naći
način da 9. januar ostane praznik RS. Ja sam smatrao da stvari treba mudro
odigrati i reći da ćemo provesti odluku Ustavnog suda. Predložio sam da se
nakon riječi „dan” u zakonu doda riječ „državnosti” i time Dan Republike
Srpske preimenuje u Dan državnosti Republike Srpske. Uz to sam jasno rekao da,
ako nam i to nastave osporavati, onda možemo ovaj dan nazvati Danom slobode
Republike Srpske, pa Danom samostalnosti Republike Srpske ili Danom srpskog
jedinstva i tako možemo ići u nedogled.
U želji da pokažem svu iluzornost pokušaja da se 9. januar
ukine, jasno sam rekao da ćemo se narednih pedeset godina natezati oko ovoga,
ali da mi nećemo odustati od ovog datuma i da se sve može završiti jednog dana
time da 9. januar bude Dan nezavisnosti Republike Srpske. Dakle, za ovaj način
odgovora nije nam trebao nikakav referendum i mogli smo sve završiti na
elegantan način, bukvalno preko noći i da nam niko ništa ne može.
Politički spektakl
Dodiku je, međutim bio potreban politički spektakl, prije
svega zbog lokalnih izbora. U nedostatku stvarnih argumenata s kojima je mogao
izaći pred birače uoči lokalnih izbora, on je svjesno definisao referendum kao
svoj jedini politički argument. Bio je uvjeren da će time podići koji procenat
glasova na lokalnim izborima i referendum je zakazao sedam dana prije lokalnih
izbora. Uvjeren sam da je tim činom uprljao referendum o danu koji je pitanje
elementarnog ponosa i digniteta srpskog naroda.
Nepotrebna politizacija referenduma u svrhu promocije SNSD
je pogrešna i referendum je, ako je uopšte trebalo, valjalo održati nakon
izbora. Ovako, referendum je postao prvorazredno izborno pitanje i unutar
Republike Srpske se ovo doživljava kao izborna kampanja SNSD, a ne kao bitka za
prava srpskog naroda.
Opozicija je tražila od Dodika da se referendum održi
poslije izbora, ali on na to nije želio pristati. Kao da je priželjkivao da se
suprotstavimo referendumu i time dobije ključni argument da je opozicija u
Republici Srpskoj izdajnička. Svjesni svega ovoga, odlučili smo da referendum
podržimo što smo i učinili.
Odlukom da zabrani referendum koju je Ustavni sud donio
prije nekoliko dana nije dodano ulje na vatru već pravi kerozin. U Bosni i
Hercegovini se sve diglo na noge. Sve je postalo pitanje emocija i nacionalnog
ponosa. Bošnjaci insistiraju na zabrani referenduma, smjenama srpskih
političara, pa se čak prijeti i ratom. S druge strane, Srbi bi odustajanje od
referenduma doživjeli kao veliko nacionalno poniženje.
Kad imate takvu situaciju, onda je racionalan odgovor
nemoguć, i to je najopasniji aspekt ove situacije. Ponoviću još jednom da je
referendum bio suvišan, da smo drugim mehanizmima mogli mnogo efikasnije
obezbijediti da se 9. januar slavi kao najvažniji praznik Republike Srpske.
Međutim, kada se vlast jednom odlučila da zakaže referendum,
onda ne smije biti odustajanja od njega kakvu god da će cijenu platiti
političke elite u Republici Srpskoj. Da je odustala, Republiku Srpsku više niko
nikada ne bi shvatao ozbiljno i bila bi predmet ismijavanja. U svemu ovome bilo
je mnogo nepotrebnog političkog avanturizma, nepripremljenosti (čak ni Srbija
ne stoji iza referenduma), pa i površnosti jer vlast u RS nema odgovore na
političke izazove s kojima će se suočiti.
Ne vjerujem da će nakon 25. septembra stanje u BiH biti
mnogo drugačije nego prije. Samo će biti još više nepovjerenja među narodima u
Bosni i Hercegovini, ionako prisutan inat će se nastaviti, a emotivne reakcije
će dominirati nad racionalnim odlukama.
Međunarodna zajednica
Nekoliko stvari je sigurno. Prvo, nikada Srbi neće
prihvatiti da im Bakir Izetbegović određuje koje će dane slaviti a koje neće,
što je indirektna posljedica odluke Ustavnog suda, u kojem su dva člana
bošnjačke sudije koje su i članovi SDA, partije čiji je predsjednik
Izetbegović. Tu odluku će oni donijeti sami, a kada narod nešto odluči, to niko
ne može promijeniti. Drugo, nakon što se godinama izvlačila iz neposrednog
uticaja i odlučivanja u BiH, nekritičkim podržavanjem odluke o ukidanju 9.
januara međunarodna zajednica je ponovo postala neposredni akter političkih
odluka u BiH, koji je ponovo na strani Bošnjaka.
Pošto to znaju, Bošnjaci će uvijek iznova otvarati konflikte
jer su naviknuti da će uvijek, čak i kad nisu u pravu, dobijati podršku. Zbog
toga sam uvjeren da nas, umjesto dogovora i kompromisa u BiH, ponovo očekuju
godine konflikta, nadam se samo političkih. Treće, 9. januar će ostati
najvažniji praznik koji će Srbi slaviti, i to im niko ne može zabraniti, kao
što nije moguće zabraniti marševe protestantima u S. Irskoj, iako se katolici
tome protive i obrnuto. Nema načina da idete protiv volje jednog naroda. A Srbi
žele da slave 9. januar i slaviće ga. I sve će se završiti na način na koji sam
predložio na početku krize. Donošenjem zakona u kome će se ovaj praznik samo
drugačije nazvati.
Nakon svega prijetnja referendumom zbog prečestih pokušaja
zakazivanja pa odustajanja, kojima je Dodik u prošlosti pribjegavao, znatno je
izgubila na težini. Na Balkanu ozbiljan referendum se zakazuje samo jednom, a
sada uslova za takav referendum nema. Četvrto, vrlo je moguće da će se u
Republici Srpskoj brzo donijeti zakon o svečanoj pjesmi srpskog naroda u RS
(Bože pravde) i zakon o simbolu srpskog naroda u RS (grb Nemanjića), čime će se
pokazati da ne samo da 9. januar neće biti ukinut nego će se ponovo
legalizovati pravo na simbole srpskog naroda u BiH koji su ranije bili ukinuti.
To pokazuje da će Izetbegović, koji je kratkoročno mislio da je pobjednik, biti
najveći politički gubitnik zbog apelacije koju je sam pokrenuo.
(TBT, Newsweek)
