KOLUMNA
Dok sam
razmišljao kako da se probijem do ulaza, shvatio sam da pored mene stoji Salman
Rushdie. Čekao je da pređe ulicu kao i ja. Nije bilo nikakve sumnje: to je on!
Piše: Sayed
Kashua, thebosniatimes.ba
Prošlog vikenda
sam doživio jak udar prošlosti s kraja 80-ih godina 20. stoljeća. Doputovao sam
iz Izraela u New York kao palestinski pisac po pozivu književnog festivala iz
Brooklyna. Posjeta je na moj zahtjev bila kraća od 24 sata. Sa organizatorima
sam se dogovorio da me poslije nastupa prevezu na aerodrom da uhvatim prvi
avion kući. Za tako kratko putovanje sam ponio omanju torbu, koju sam sada
nosio dok sam pješačio od svog hotela ka mjestu održavanja festivala. U njoj su
bili samo laptop, košulja i pantalone, ali mi je ubrzo otežala, pa sam je
prebacivao s ramena na rame. Znojio sam se i pomišljao da zaustavim taksi, iako
je mapa na telefonu pokazivala da do odredišta imam još pet minuta hoda.
Dok sam čekao
zeleno svjetlo na posljednjem pješačkom prelazu, prekoputa zgrade u kojoj se
održavao festival, spustio sam torbu na pločnik da povratim dah. Mnoštvo ljudi
je stajalo oko raznih pozornica podignutih ispred zgrade festivala. Mladi ljudi
su sjedjeli po stepenicama ispred ulaza. U mom pozivnom pismu je pisalo da
nastupam u nekoj sali unutar zgrade
Dok sam
razmišljao kako da se probijem do ulaza, shvatio sam da pored mene stoji Salman
Rushdie. Čekao je da pređe ulicu kao i ja. Nije bilo nikakve sumnje: to je on,
i Margaret Atwood pored njega. Odmah sam podigao svoju zelenu torbu sa pločnika
i izmakao se nekoliko koraka, na udaljenost za koju sam mislio da je sigurna.
Oznojen i zajapuren, sa zelenom torbom zbog koje bi neki neiskusni graničar u
Izraelu pucao na mene bez pitanja – nisam želio da neko pomisli da sam tu da
bih naudio Salmanu Rushdieju. Nerviralo me je to što se uvijek ponašam kao
osumnjičeni i očekujem da ću drugima biti sumnjiv. Nadao sam se da moje ponašanje
neće privući pažnju Rushdiejevih tjelohranitelja. Onda je kao za inat moj
telefon progovorio: „Stigli ste na odredište“.
Ali
tjelohranitelja nije bilo – to jest, nije bilo ljudi u odjelima i žicama koje
im vire iz ušiju. Rushdie je bio jedina osoba u okolini koja je nosila sako. U
stvari, i Margaret Atwood je bila u sakou.
Kada se upalilo
zeleno svjetlo, nisam se pomjerio. Sačekao sam da čovjek koji je obilježio kraj
doba nevinosti moga djetinjstva odmakne ispred mene. Tada sam bio u nižim
razredima srednje škole u mom rodnom mjestu Tiri. Život je bio jednostavan, svi
smo bili slični, isto smo se oblačili, gledali smo iste programe na televiziji,
naši roditelji su primali slične plate i govorili smo istim dijalektom. Nismo
znali da smo manjina i da smo siromašni. Život je bio lijep.
„Idioti. Tako ga
samo besplatno reklamiraju“, sjećam se očevog komentara na TV prenos
demonstracija protiv Rushdiejeve prokazane knjige Satanski stihovi. Novi
nastavnik vjeronauke nam je govorio o progonima muslimana i objašnjavao zašto
su nevjernici osuđeni na smrt. Mi smo htjeli da budemo dobra djeca. Novi
nastavnik se razlikovao od prethodnih. Ličio je na svećenika: imao je dugu
bradu, uvijek bijelu košulju i bio veoma ubjedljiv. Činilo nam se da on zna
pravi put. Često je pominjao otkrivene dijelove tijela učenica, oganj pakla,
nevjernike i komuniste koji su neprijatelji islama i muslimana. Moj razred se
tada prvi put podijelio, a bili smo zajedno od predškolskog uzrasta.
Nismo znali ko su
to komunisti. Znali smo samo da šiju’in („komunisti“ na arapskom) podržavaju
partiju Hadaš i da je to partija za koju su glasali neki od naših roditelja,
dok su drugi glasali za neke druge partije u Knesetu. Mi, djeca glasača Hadaša,
bili smo očajni zbog napada djece iz porodica koje su glasale za Laburističku
partiju ili Progresivnu listu za mir. Poslije škole su nam govorili da nismo
muslimani i da ćemo završiti u paklu. Tada sam prvi put pomislio da su nas otac
i njegovi drugovi prevarili, da su od nas sakrili činjenicu da smo nevjernici –
mi, koji smo vjerovali da smo dobra djeca.
Novi nastavnik
nam je onda govorio o mudžahedinima. Već sam mu slijepo vjerovao i nisam imao
nikakvih sumnji o tome ko su dobri, a ko loši momci. On je mudžahedine poredio
sa herojima iz doba proroka Muhameda. Oni su zaista ličili na njih. Oblačili su
se kao ljudi iz Al Risala (Poruke), filma o počecima islama koji sam gledao
bezbroj puta i uvijek bio na strani muslimana koji se bore protiv zlih
nevjernika i ubica.
„Njih finansira
CIA“, tvrdio je moj otac, ali ja mu više nisam vjerovao kada govori protiv
slavnih boraca koji ginu za muslimane. Iskreno sam mrzio Rushdieja i bio
siguran da je i on komunista. Te godine kada su objavljeni Satanski stihovi
prvi put sam čuo za Hamas koji prijeti da podjeli intifadu. Iste godine u našem
mjestu su se pojavili ljudi u bijelim galabijama. Moj otac im nije otvarao
vrata, ali sam od djece u školi saznao da se predstavljaju kao „propovjednici“,
da pričaju strašne priče i da su veoma fini. U godini Satanskih stihova jedna
djevojčica iz razreda je došla u marami, a onda u hidžabu i neobičnim haljinama
kakve nikada ranije nisam vidio.
Koliko sam samo
prezirao čovjeka koji je sada hodao ispred mene ka zgradi književnog festivala.
Niko od nas tada nije čitao njegovu knjigu, niti smo to željeli. Sačekat ću da
on uđe prvi, pa ću onda ući i ja. „Eksplodirala je bomba u Chelsea-u“,
uzviknula je žena na pješačkom prelazu pokrivajući usta šakom i zureći u
telefon. U vijestima je kasnije objavljeno da je bombaš rođen u Afganistanu.
Otac mu je bio mudžahedin.
(TBT, Haaretz)
