KOLUMNA
Na sazivanje
Skupštine srpskog naroda BiH, 9. januara 1992. godine u hotelu
Holiday Inn, kada je proglašena Srpska Republika BiH, Alija
Izetbegović odmahnuo je rukom rekavši: “Nek idu pod orah…“
Piše: Nedžad
Latić, thebosniatimes.ba
Uoči
sutrašnjeg vrlo tmurnog dana za Bošnjake, kada će gledati kolone
Srba da se izjašnjavaju ubacujući nekakve listiće u nekakve
kutije, a najteže će im biti gledanje „anketa“ novinara u
kojima će glasači govoriti šta vole, a šta mrze, pa tek onda zbog
čega čine to što čine, rojit će se pitanja u njihovim glavama
ima li tu njihove (bošnjačke (!)) krivice. Većina njih će se
lahko složiti koliko je velika krivica Bakira Izetbegovića, jer
imaju friška sjećanja o svim njegovim potezima od kada je zasjeo u
fotelju nacionalnog lidera. Ako pak žele osvježiti ili eventualno
provjeriti ispravnost svojih sjećanja dovoljno je samo da pregledaju
njegove nedavne intervjue, hvala Bogu da je sve to dostupno na
internetu. Preporučujem bar dva-tri intervjua na Face TV, gdje je
Bakir hvalio sebe i svoju stranku, kako samo on zna i umije, nakon
pobjede na izborima prije dvije godine, i vidjet će kako prepotentno
odmahuje rukom na spomen Milorada Dodika… Usput nek’ pogledaju
njegovo sučeljavanje pred kamerama (TV1) sa Harisom Silajdžićem i
nek’ vide šta mu je zamjerao, te na šta je njega Silajdžić
upozoravao…
Samo toliko
podsjećanja će biti dovoljno svakom Bošnjaku, koji bude očemeran
gledajući svojim očima da je Milorad Dodik realizirao svoju
prijetnju referendumom, da shvati kolika je krivica i odgovornost
Bakira Izetbegovića!
No,
dalekosežnije je i mnogo teže pitanje za Bošnjake da li je
rahmetli Alija Izetbegović zaslužio da mu sin Bakir priskrbi mrlju
na prezimenu jer ga je politički porazio jedan priprosti gedža iz
Laktaša. Da bi dobili odgovor, prvo se mora pitanje postaviti u
jednostavnoj i jasnoj formi. A ono kao takvo moglo bi glasiti: da li
je Alija bio previše popustljiv prema Srbima?
Ovo i ovako
postavljeno pitanje nema nikave veze sa teorijama zavjere kakve su
sumnje preko medija često lansirali pripadnici
obavještajno-medijskog podzemlja, na osnovu kojih su tvrdili da je
Izetbegović srbofil stoga što su mu korijeni vezani za Adu
Ciganliju gdje su se bili nastanili njegovi davni preci.
Ovo se pitanje
postavlja samo u kontekstu njegovog odnosa kao bošnjačkog
(neupitnog (!)) lidera prema liderima Srba sa kojima je participirao
u vlasti, jer je njegova stranka SDA zapravo bila u koaliciji sa
SDS-om.
Tri momenta mogu
ukazati da predsjednik Alija Izetbegović nije bio „na nivou“ kad
je u pitanju njegov odnos prema srpskoj politici.
Prvi je momenat
da je vjerovao da rata uopće neće biti!
Drugi momenat je
da je na sazivanje Skupštine srpskog naroda BiH, 9. januara 1992.
godine u hotelu Holiday Inn, kada je proglašena Srpska
Republika BiH, Alija Izetbegović odmahnuo rukom rekavši: “Nek idu
pod orah…“
Na sjednici
Skupštine srpskog naroda 9. januara prisustvovalo je 77 poslanika
koji su 1990. godine izabrani u Skupšinu BiH, osnivači SDS-a i
pojedine vladike.
Kao što je
poznato, na toj Skupštini je usvojena Deklaracija kojom se
proglašava Srpska Republika BiH sa sjedištem u Sarajevu, koja će
se nalaziti u sastavu savezne države Jugoslavije kao njena federalna
jedinica. Nova tvorevina obuhvatala je područja srpskih autonomnih
regija i oblasti u BiH, uključujući i područja “na kojima je
srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim počinjen
tokom Drugog svjetskog rata”. Deklaraciju koja je imala devet
tačaka potpisao je Momčilo Krajišnik, tadašnji predsjednik
Skupštine srpskog naroda u BiH.
Na kraju
zasjedanja donijeta je odluka da se Aliji Izetbegoviću i Harisu
Silajdžiću oduzima pravo da dalje predstavljaju srpski narod i
odlučuju u njegovo ime.
Zbog svega
ovoga šta se desilo tada „pod orahom“, Bošnjaci preživljavaju
svoj najgori dan u (po)ratnoj historiji.
Treći momenat
Alijine snishodljivosti prema srpskoj politici ogleda se u tome što
je na ponudu Richarda Holbrookea da zabrani djelovanje Karažićevog
SDS-a opet odmahnuo rukom.
Za prvi i treći
razlog postoji neko opravdanje što se Alija tako ponašao. Prvo ga
je nasanjkao američki ambasador Warren Zimmermann koji mu je prenio
tvrdnje tadašnjeg američkog sekretara Jamesa Bakera, koji je upravo
bio završio svoju posjetu Beogradu, da rata u Bosni neće biti.
I to što je
odbio ponudu zabrane rada SDS-a nije vele pogriješio jer su, opet
Amerikanci, Raffi Gregorian uz podršku Madeleine Albright, kao državne sekretarke, proizveli Milorada Dodika da preko Biljane
Plavšić preuzmu „emanet“ proklamovan upravo na spomenutoj
Skupštini 9. januara 1992.
Zar je, onda,
ičim moguće opravdati Izetbegovićevo odmahivanje rukom i njegovo
naivno poimanje da sazivanje srpske Skupštine okarakterizira kao da
idu „pod orah“, vjerovatno smatrajući da sve što nikne u
divljini pod orahom (izvan institucija) nikad neće uzoriti!
(TBT)
