KOLUMNA
Spriječio je da Libija postane druga Sirija. I to je jedan
od razloga zašto Libijci Islamsku
državu, nastalu između Bagdada i Damaska, a koja se pokušala utvrditi u Libiji, nisu dočekali raširenih ruku nego
su uzeli oružje i prognali je – nedavno iz Derne, sada iz Sirta i uskoro,
nadati se, iz Sabrathe.
Piše: Bernard Henry-Lévy, thebosniatimes.ba
Britanski komitet za inostrane poslove Doma komuna zaključio
je svoj izvještaj o ratu u Libiji 2011. prebacujući krivicu na koalicijske
snage jer su se fokusirale isključivo na „smjenu režima vojnim sredstvima“. Ovo
je prosto netačno. Poštenje nas obavezuje priznati da je Muammaru Gaddafiju u
svakoj fazi sukoba pružana prilika za pregovore.
Postojala je opcija za egzil u Zimbabveu, a koju je Silvio
Berlusconi trebao predložiti 27. marta te godine. Gaddafijevom šefu glavnog
štaba je obećano da će diktatoru biti dozvoljeno otići te da se neće morati
pojaviti pred međunarodnim sudom za zločine. U julu je bivši španski premijer
José María Aznar obavio misiju za posredovanje, a 19. augusta je nekadašnji
francuski premijer Dominique de Villepin posjetio Djerbu.
I, sve do kraja, koalicijske zračne snage suzdržavale su se
napada na određeno mjesto – privatnu pistu u zaštićenom vojnom kompleksu Bab
al-Aziziya, odakle je diktatorov privatni avion mogao uzletjeti u svakom
trenutku – to je doslovno bio njegov spas. Ove su činjenice i događaji
saopšteni u to vrijeme. Oni su dokazali da je odluka odugovlačenja sukoba, bez
ikakvog smisla, bila samo i isključivo Gaddafijeva.
Izvještaj Komiteta kritizira saveznike što nisu uspjeli
„identificirati… radikalne islamističke frakcije unutar ustanka“. I to je
netačno. Istina je da je islamistički rizik bio prisutan kod svih aktera. Kao
da i sad čujem francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja kako upozorava
Nacionalno prijelazno vijeće u Hotelu Corinthia u Tripoliju 15. septembra:
„Francuska nije učinila što je učinila da bi se jednog dana suočila s
fundamentalističkom diktaturom gorom od Gaddafijeve“. Zaista, nije bilo pitanje
ima li u Libiji radikalnih islamista nego: ukoliko ih tamo već ima, kako se
pobrinuti da se njihov broj ne uveća? Kako se pobrinuti da ne potpale vatru
revolucije?
U osnovi, odgovor je bio da se moramo osloniti na
„umjerene“; koliko god smo mogli, morali smo smanjiti kako vojni, tako i
politički, prostor dostupan njima. Uključivši francuske, američke, britanske i
zaljevske vazdušne snage kao podršku pobunjenicima, morali smo diskreditirati
glavni argument islamizma – koji je, na koncu, uvijek bio da se u ratu
civilizacija, Zapad automatski prikloni diktatoru protiv njegovog naroda.
Pet godina kasnije i dalje vjerujem da je to bio pravi
pristup. Spriječio je da Libija postane druga Sirija. I to je jedan od razloga
zašto Libijci Islamsku državu, nastalu
između Bagdada i Damaska, a koja se pokušala utvrditi u Libiji, nisu dočekali raširenih ruku nego
su uzeli oružje i prognali je – nedavno iz Derne, sada iz Sirta i uskoro,
nadati se, iz Sabrathe.
I konačno, Sarkozy i Cameron su u izvještaju Komiteta
kritizirani zbog prenaglašavanja prijetnje koju je Gaddafi uputio građanima i
reagirajući, a da prvo ne „provjere stvarnu prijetnju koju je Gaddafijev režim
uputio građanima“. Poput drugih argumenata, ni ovaj nije bio ozbiljan. Kako se
„provjerava prava prijetnja“? Jesmo li
trebali čekati (kao što se dogodilo u Siriji) da pogine 100.000 ljudi – 200 ili
300 hiljada? A one kolone tenkova koje sam vidio i snimio početkom aprila 2011.
dok su rušile sve pred sobom na periferiji Benghazija – je li bilo pametnije
pustiti ih da opustoše cijeli grad? Da ne spominjem Misratu. Zamislite kako bi
preživjeli u granatiranom i opustošenom gradu, s putevima pretvorenim u pepeo i
otpad, ljudi koji bježe od bombi i snajpera, reagirali na čudna pitanja iz
izvještaja. A borba vođena u aprilu i maju – sedmicama i mjesecima nakon što je
Gaddafi uputio prijetnje koje danas, iz otmjenih sala Westminstera, moramo
razmatrati kao tek „retoričku“, da se ne shvati „bukvalno“.
Misrata je dokaz da je bilo suprotno. Da su samo uvaženi
članovi Doma komuna koji kažu da sumnjaju u odlučnost iza Gaddafijeve objave
gdje kaže da namjerava „očistiti“ zemlju od njenih „pacova“, idući „od vrata do
vrata“, provodeći operaciju „nalik Tiananmenu“, mogli vidjeti fotografije Tima
Hetheringtona i Chrisa Hondrosa nekoliko sati prije nego što su ova dva hrabra
američka fotografa upucana 20. aprila u centru Misrate.
Nažalost, istina je da su koalicijski saveznici iznevjerili:
nisu ispunili svoju dužnost i pomogli da oslobođena Libija izgradi državu i
društvo. Nema sumnje da rat u Iraku opsjeda evropsku demokratiju paralizirajući
je i sprečavajući napredak njenog društva na dugom putu izgradnje.
Ali sama intervencija u Libiji; odgovor na poziv naroda koji
je odlučio stati u kraj ponašanju ludog diktatora, a koje je trajalo 42 godine;
savez sklopljen s Afričkom unijom i Arapskom ligom (koje su, prebrzo
zaboravimo, prve pozvale na upotrebu sile); posljedična implementacija
rezolucije UN-a, prvi put u historiji usvojene pod principom odgovornosti
zaštite i koju je legitimiralo Vijeće sigurnosti; i konačno, definicija usko
određene operacije vezane strogim pravilima učešća i rigoroznim sigurnosnim
zonama – sve je to bilo primjer modela potpuno suprotnog od onog u Iraku.
Sviđalo nam se ili ne, velike zasluge za to pripadaju Britaniji i Francuskoj.
(TBT, Guardian, Prevela Jasmina Drljević)
