ISLAMISTIKA
Historijsko i kontekstualno čitanje Teksta na primjeru
trojice bošnjačkih ālima: Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića, Mehmeda Teufik-ef.
Azapagića i Mustafe Sidki-ef. Karabega
Piše: Enes Durmišević, thebosniatimes.ba
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine
imala je veoma velike, kako društveno-političke, tako i kulturne i vjerske posljedice
za Bošnjake (muslimane), koji su preko četiri stoljeća živjeli u okrilju
islamsko-orijentalne kulture i civilizacije. Preko islamske vjerske tradicije
Bošnjaci su na “granici” svjetova, kultura i civilizacija izgradili i
specifičan društveni način života. Austro-ugarskom okupacijom Bošnjaci prelaze
pod utjecaj, za njih, sasvim nove civilizacije i novog načina života. Sve do
tada, njihova sudbina je bila vezana za cjelokupni islamski “ummet”, zajednicu
svih muslimana u Osmanskom carstvu, na čijem čelu je stajao njihov, istovremeno
i svjetovni (sultān) i duhovni (halîfa)
vladar.
Jedan dio uleme odbio je prihvatiti živjeti pod vlašću
kršćanskog vladara, prihvatajući literalističko čitanje Teksta i insistirajući
na „islamskom“ znanju, dok je drugi dio uleme odbacio takvo poimanje, tvrdeći
da se Tekst ne može čitati i tumačiti i bez ljudskog razuma.
Novi status Bošnjaka tražio je veoma dinamični odnos prema
izvorima islama uz stalno propitivanje izazova vremena, društvenog, ekonomskog
i političkog stanja Bošnjaka u potpuno drugačijim okolnostima svakodnevnog
življenja. Poremećaj kontinuiteta sa prošlošću bio je veoma radikalan, dok je
budućnost bila neizvjesna i nesigurna. Islam, koji je bio važna odrednica
Bošnjaka i koji im je stoljećima davao snažan osjećaj identiteta, kako sa
ukupnim ummetom na čelu sa halifom, tako i sa vlastitim tlom, Bosnom, bio je
marginaliziran sa novim načinom života koji je postao preovlađujući.
Sve je to nametalo potrebu za zaboravljenom praksom
idžtihada svih onih koji su hrabro branili stav da se u Bosni mora ostati i
opstati sa „svojim“ islamom, za razliku od onih ālima koji su preporučivali
hidžru u Osmansko carstvo.
Historija je, kao što to danas znamo, dala za pravo onima
koji su islamske tekstove čitali kontekstualno i kritički hrabro, obrazlažući
stav da je, sa islamskog stanovišta, prihvatljivo i dozvoljeno živjeti pod
nemuslimanskom vlašću.
Ključne riječi: Bošnjaci, Bosna, islam, muslimani, šerijat
Članom XXV Berlinskog kongresa, velike evropske sile su
odlučile da Austro-Ugarskoj daju mandat za okupaciju BiH. Okupacijom BiH je
faktički postala dio Austro-Ugarske, mada je Carigradskom (Novopazarskom)
konvencijom 21. aprila 1879. godine između Osmanskog carstva i Dvojne monarhije
propisano da „čin okupacije ne vrijeđa suverena prava sultana“. Zbog osobenosti međunarodnih okolnosti u kojima je izvršena okupacija,
unutrašnjih odnosa i prilika u okupiranoj zemlji, složene ustavne strukture
Austro-Ugarske, BiH je svo vrijeme okupacije imala poseban državno-pravni
status i posebnu organizaciju i strukturu vlasti, pa je proglašena „odvojenim
tijelom“ (corpus separatum) i od Austrije i od Ugarske. U tom smislu je 1880.
donešen Zakon o upravljanju BiH kojim je u biti zadržana zatečena osmanska
administrativna organizacija, pravni poredak, sudski sistem, poreski sistem i
postojeće stanje agrarnih odnosa.
Austrougarska vlast je nakon okupacije Bosne i Hercegovine,
potpisivanjem Carigradske (Novopazarske) konvencije 21. aprila 1879. godine,
zagarantirala slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine.
Član 2 Konvencije “posebno zajamčava Muslimanima pravo da slobodno održavaju
veze sa svojim duhovnim poglavarom u
Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa), i da na
džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj”.
Austro-Ugarska je željela izbjeći svako miješanje osmanskih
vlasti u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, uprkos članu XXV Berlinskog
ugovora. Na takav zaključak upućuje i nota koju je Gjula Andrássy (Đula
Andraši), ministar vanjskih poslova Monarhije uputio 21. maja 1879. godine
zemaljskom poglavaru herzogu Wilhelmu Württembergu (Virtemberg) i zajedničkom ministru finansija Leopoldu
Hoffmanu preporučujući diplomatsko i oportunističko držanje (podv. E. D.)
povodom primjene Carigradske konvencije, naglašavajući da trebaju podržati sve
samoinicijativne akcije Bošnjaka koje imaju za cilj prekidanje odnosa između
bh. muslimana i Porte, odnosno, šejhul-islama u Istanbulu.
Ovo „škakljivo pitanje“ najbolje je precizirao grof Andrassy kazavši da „… odricanje bosanskih
muhamedanaca od autoriteta šeih ul islama čini mi se najvećim mogućim poželjnim
ciljem, čije ostvarenje ne treba ni na kakav način zadržavati, nego po
mogućnosti ubrzati“ (podv. E. D.).
Historijsko i kontekstualno čitanje Teksta kod Bošnjaka na
kraju XIX stoljeća, predstavićemo kroz rad i djelovanje trojice značajnih
alima: Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića, sarajevskog i bosanskog muftije i
prvog reisul-uleme Islamske zajednice u BiH, Mehmeda Teufik-ef. Azapagića,
tuzlanskog muftije i drugog reisul-uleme i
Mustafe Sidki-ef. Karabega,
mostarskog muftije.
Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović: Vojni zakon i formiranje
samostalne Islamske zajednice u BiH
Šejhul-islam je 9. februara 1882. godine, hadži Hilmi-ef.
(Hadži)Omerovića (1816-1895), sarajevskog muftiju, odredio da rukovodi vjerskim
i šerijatskim stvarima Bošnjaka. Ovim je Omerović dobio i pravo da u okruzima i
kotarima imenuje zamjenike (naibe). Omerović je bio učen i veoma ugledan u
bošnjačkom narodu. Benjamin Kallay, zajednički ministar finansija nije imao
nikakve sumnje da je on pravi kandidat za duhovnog poglavara Bošnjaka.
Imenovanje Omerovića za bosanskog muftiju, samo je još više učvrstilo Kallaya u
njegovim namjerama, kada je iz Sarajeva dobio izvještaj o njemu:
„ … Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović je jedan, Vaše
Veličanstvo, vrlo privržen i pouzdan čovjek, koji iz slobodnih pobuda
prosljeđuje dopise koji mu stižu preko turske ambasade u Beču, upravitelju
pravosuđa u Sarajevu, i koji je po našoj želji objavio fetvu kojom se poziva
muslimane da se potčine vojnom zakonu.“[4]
Stoga Kallay 13. oktobra 1882. godine austrijskom caru
predlaže da Omerovića imenuje za reisul-ulemu bosanskohercegovačkih muslimana i
formira jedno tijelo (savjet) od četiri člana, Ulema medžlis, koji bi funkcionirao slično mitroplitskom
konzistoriju kod pravoslavne crkve. On je odmah i predložio četvericu članova
Ulema medžlisa od kojih je, na razne načine, dobio njihov pristanak da uđu u
ovo novoformirano tijelo.
Ovaj nacrt kao i prijedlog za imenovanje reisul-uleme i
članova Ulema medžlisa, car Franz Josef je odobrio 17. oktobra 1882. godine.
Svečano ustoličenje prvog reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
obavljeno je u velikoj sali Konaka u Sarajevu, 15. decembra 1882. godine. Na
taj način su Bošnjaci uspostavili vlastitu islamsku organizaciju, neovisnu od
šejhul-islama u Istanbulu.
Formiranjem
Rijaseta, kojeg su sačinjavali Ulema medžlis i reisul-ulema, te odredivši
njihov djelokrug rada u području muslimanskih vjerskih, ali i vakufskih,
sudskih i obrazovnih djelatnosti, austrougarska
vlast je zaokružila vjersku upravu i administraciju Bošnjaka (muslimana).
Odmah po okupaciji u vrhu austrougarske vojske planirano je
proglašenje vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu, iako austrougarska vlast
takav zakon nije mogla donijeti s obzirom na član XXV Berlinskog kongresa po
kome je osmanski sultan i dalje bio suveren u Bosni i Hercegovini. Donošenjem
vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu učinjen je najdrastičniji korak u rušenju
sultanovog suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom.
Ovaj zakon je donešen s ciljem čvršćeg vezivanja Bosne i
Hercegovine za Monarhiju. U januaru 1881. godine počinju ozbiljne rasprave o
donošenju vojnog zakona u zvaničnim krugovima Monarhije i regrutaciji bosanskogercegovačkih
mladića u austrougarsku vojsku, s čime je bio upoznat i osmanski poslanik u
Beču Edhem-paša, koji je izjavio da je nezgodno da bosanskohercegovački regruti
polažu zakletvu austrijskom caru zbog sultanovog suvereniteta, i da bi bilo
dobro da se iznađe neka druga forma zakletve, te da se poštuju muslimanski
vjerski običaji i da po mogućnosti muslimani nose fes.
Proglašenjem Privremenog odbrambenog zakona za BiH (Wehrgesetz)
4. novembra 1881. godine, austro-ugarske vlasti su propisale vojnu obavezu svim
bosanskohercegovačkim „pripadnicima“, koja je trajala tri godine i služili su
je mladići sa navršenih dvadeset godina. Milorad Ekmečić tvrdi da je zakon
proglašen „na Bajram, 5. novembra 1881.
U svrhu regrutacije formirana su četiri vojna okruga:
sarajevski, banjolučki, tuzlanski i mostarski, a godišnji kontingent u ovom
periodu bio je 1.200 regruta. Ovaj broj je postepeno povećavan, sve dok nije
procentualno izjednačen sa godišnjom regrutacijom u obje države Monarhije, tako
da je u doba aneksije iznosio oko četiri hiljade regruta. U početku,
bosanskohercegovački mladići su služili vojni rok u BiH, dok nije 1891. godine
donijet zakon o premještanju bosanskohercegovačkih trupa na teritoriju
Monarhije, gdje su formirana četiri bosanskohercegovačka puka sa sjedištem u
Beču (prvi i četvrti), Gracu (drugi) i Budimpešti (treći).
Ovim zakonom su bili nezadovoljni i muslimani i pravoslavni.
Muslimani odbijaju da služe austrijskog cara, jer se nadaju povratku sultanove
vlasti. Koliko su određeni muslimanski slojevi vjerovali u privremenost
okupacije i povratak osmanske vlasti, pokazuje slučaj izvjesnog hodže,
Salih-ef. Muftića Sarajlije, koji je došao u „Banjaluku i u Ferhad-pašinoj
džamiji održao govor da je odziv na vojnu dužnost protivan Kuranu“.
Austrougarske vlasti su preko vrha Islamske zajednice
nastojale utjecati na najšire muslimanske slojeve da prihvate regrutaciju
muslimanskih mladića u austro-ugarske trupe. Tako je Mustafa-ef. Hilmi
Hadžiomerović, tadašnji bosanski muftija, koji će 17. oktobra 1882. godine biti
imenovan za prvog reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, izdao
fetvu kojom je pozvao bosanskohercegovačke muslimane da se potčine austrougarskom
vojnom zakonu iz 1881. godine i odazovu regrutaciji i mobilizaciji u
austro-ugarsku vojsku, obrazlažući da sa stanovišta šerijata, nema nikakve
zapreke da austrougarske vlasti regrutiraju muslimanske mladiće u svoju vojsku
(podv. E. D.).
Muslimani nerado prihvataju služenje austrougarske vojske,
jer smatraju da musliman ne može služiti nemuslimanskog, kršćanskog (kaurskog,
kako se to u širokim muslimanskim slojevima stanovništva, govorilo) vladara.
Takvo raspoloženje muslimana prema služenju u austrougarskoj vojsci prepoznao
je i civilni adlatus od 1886-1904. godine, baron Hugo Kutschera (Kučera) koji
je izjavio da je muslimane veoma teško ubijediti da „ispunjavanje vojne obaveze
u jednoj nemuhamedanskoj armiji odgovara principima njihove vjere“.
S druge strane, muslimani su stoljećima služili osmanskog
sultana koji im je bio i svjetovni i vjerski poglavar, dok im je privremenost
okupacije podgrijavala nade u ponovni povratak osmanske vlasti u Bosnu i
Hercegovinu.
Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović je već ranije, kao bosanski
muftija, u jesen 1878. godine bio potpisnik adrese kojom su Bošnjaci „tražili“
da im austrougarske vlasti formiraju samostalnu islamsku zajednicu, neovisnu od
šejhul-islama u Carigradu.
Očito
je da je Hadžiomerović odbio historijska tumačenja šerijatskog prava, koja, uglavnom
vuku nazad. Takvim tumačenjima obično romantiziramo prošlost koja se uvijek
prikazuje onakvom kakva nikada nije ni postojala. Što se dalje vraćamo u
prošlost i što nam je naš kontekst i naše društveno stanje sve lošije, mi, po
inerciji, sve više se vraćamo prošlosti koju glorificiramo i ona postaje
„monumentalna historija“ (Niče), iz koje se uzimaju njeni najsvjetliji trenuci,
primjeri i događaji kao uzori i vodiči svim generacijama koje dolaze. Često su
takvi primjeri netačni, nadljudski, preuveličani i nemaju u vidu ljudsku
prosječnost. Zbog takvog odnosa muslimana prema vlastitoj prošlosti, uprkos
visokom islamskom etičkom sistemu, on rijetko relevantno utiče na svakodnevni
život muslimana. Tu, uglavnom, možemo izuzeti muslimansku obrednu i molitvenu
praksu. Onda je sasvim razumljiva poznata parafraza Muhammeda Asada o tome „da
je prvo upoznao muslimane a ne islam, da nikada ne bi postao musliman.“
Opće je poznato da je „zatvorenost vrata idžtihada“ i
okoštalost tumačenja Teksta imala negativne efekte na muslimansko djelovanje i
misao uopće. Vrlo brzo u muslimanskim društvima donosioci zakona nisu bili i
oni koji su upravljali društvom, te je zakon često ličio na pravničke
začkoljice, daleko od realnog života. S druge strane, oni koji su vladali, često
odvojeni od vlastitog naroda i realnog života, nalazili su „svoje“ pravnike
koji su im „stvarali“ idealne islamske propise, koji ih nisu obavezivali jer su
„stvarani“ za obični muslimanski puk. Tako je stvorena „zlatna“ muslimanska
povijest, koja se nije živjela u najširim muslimanskim slojevima, a još manje
među muslimanskim vladarima.
Jer, „ako je islam univerzalna Poruka, koja odgovara svim
mjestima i svim vremenima, onda to treba biti pokazano, potvrđeno i izraženo
putem stalne refleksije koja ide ka izvorima, a od njih ka stvarnosti; zatim
opet od stvarnosti prema izvorima. Ovaj proces treba da se odvija u svako
vrijeme i na svakom mjestu tako da primjena islamskog prava ostane vjerna
ciljevima Šeriata“.
Shvativši da stara tumačenja u Bosni više ne služe ciljevima
šerijata zbog nastalih društvenih promjena, Hadžiomerović je primijenio novi
idžtihad, koristeći već postojeća pravila fikha kao što su kijas (analogno
zaključivanje), istihsan (pravna preferencija) i maslehu (javni interes).
Idžtihad je bio nužan jer je tekst ograničen a događaji neograničeni.
Vrijeme je pokazalo da je bio u pravu.
Mehmed Teufik-ef. Azapagić: Poslanica o hidžri
Mehmed Teufik-ef. Azapagić (1838-1918), tuzlanski muftija i
drugi reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (1893-1909), autor
je čuvene Poslanice o hidžri (’Al-risālatu fī ’al-ḥiğrati) koju je napisao
1884. godine na arapskom jeziku i u kojoj se suprotstavlja tumačenju da su
bosanski muslimani obavezni učiniti hidžru u Osmansko carstvo nakon
austro-ugarske okupacije. On tvrdi:
„Ako u jednoj zemlji u kojoj politička vlast pripada
nemuslimanima, muslimani imaju pravo da javno prakticiraju svoju vjeru (ezan,
džemat, namaz, hadž, itd.) i primjenjuju šerijatsko pravo, makar u personalnim
pitanjima, ta zemlja ima s vjersko-pravnog stanovišta karakter dārul-islāma“.
Ovakav Azapagićev stav nesporno potvrđuje njegovo poznavanje
klasičnog šerijatskog prava jer je i čuveni pravnik Ebu Hasan El-Maverdi, rođen
974. godine u Basri, autor mnogobrojnih djela iz šerijatskog prava, politike i
državne uprave, koji nije bio puki kompilator ili interpretator tumačenja
svojih prethodnika, nego originalni tumač šerijatskih propisa, pokazujući
nezavisnost u vlastitim shvatanjima, iznio sličan stav. Upravo iz tih razloga
dobio je naziv „najveći sudija“ (‘aqḍa ’al-quḍāt). Maverdi tvrdi da „ukoliko je
neko u mogućnosti da javno manifestira svoju vjeru u nekoj nevjerničkoj zemlji,
ta zemlja za njega postaje islamska zemlja (darul-islam).“
Doba austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878.
godine, zahtijevalo je novo čitanje Teksta i razumijevanje konteksta i primjenu
stavova i mišljenja hanefijskih i hanbelijskih pravnika koji svakom šerijatskom
pravniku postavljaju uvjet „razumijevanja realnosti“ (fiqh ’al-wāki‘).
Azapagićevi stavovi u njegovoj Poslanici o hidžri, najbolje potvrđuju da je on
bio na nivou zadatka, da je razumijevao Tekst, ali i kontekst društvenih odnosa
u kojima je živio. Jer kad god se nametne šerijat, uspostavi fikhska
legislativa bez uvažavanja konteksta vremena, u takvim muslimanskim društvima
dolazi do učmalosti i čistog formalizma islamskih propisa i islamske prakse u
kojoj se, veoma često, gubi suština. Tu se uvijek gubi i cilj i svrha
šerijatsko-pravne norme, odnosno islamskog propisa. Svaka kritika ovakve prakse
se proglašava bogohulnom, a kritičari, neznalicama, ili u gorem slučaju
otpadnicima od vjere (murtedima). Jedini istinski odgovor na ovakvo stanje
muslimana je: ulaganje maksimalnog napora (idžtihad) za konstantnim tumačenjem
i proučavanjem glavnih islamskih izvora.
U ovom periodu, neophodnim su se nametala pitanja i stavovi
o islamskoj klasičnoj teoriji o hilafetu, političko-vjerskom vođstvu kod
muslimana, praktičnom ostvarenju ove ustanove kroz povijest muslimanskog
svijeta, te mjesto i uloga institucije hilafeta u Osmanskom carstvu sa
refleksijama na Bosanski vilajet u drugoj polovini XIX stoljeća. Ova
institucija će protokom vremena, slabljenjem moći muslimanskih vladara i
sticajem okolnosti prerasti, uglavnom, u vjersko vođstvo.
Upravo, na osnovu te činjenice, bosanskohercegovačka ulema
(učenjaci) će i obrazložiti stav da je, sa islamskog stanovišta prihvatljivo i
dozvoljeno živjeti pod nemuslimanskom vlašću, ali i istaknuti neophodan zahtjev
za formiranjem vlastite, autonomne islamske zajednice bosanskohercegovačkih
muslimana pod novim okolnostima, austrougarskom okupacijom.
Stoga je austrougarska vlast veoma pažljivo počela raditi na
postavljenom cilju. S druge strane, bosanskohercegovački muslimani, potpuno
nepripremljeni, iznenađeni pa čak i šokirani okupacijom njihove domovine i
sultanovim pristankom da Bosnu prepusti njihovom viševjekovnom neprijatelju s
kojim su na granicama Bosne mnogo puta vodili bitke za vlastiti opstanak, su
potpuno neracionalno reagirali. Mnogi nisu htjeli prihvatiti da žive pod vlašću
kršćanskog vladara u vlastitoj domovini, te su valovi iseljenika krenuli ka
pokrajinama Osmanskog carstva.
Jedan dio bosanskohercegovačke uleme pokušavao je objasniti
da je muslimanima dozvoljeno živjeti pod takvom vlašću prihvatajući je i čak
učestvujući u njoj.
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine je imala veoma
velike, kako društveno-političke tako i
kulturne i vjerske posljedice, pogotovo za bošnjačko (muslimansko)
stanovništvo, koje je preko četiri stoljeća živjelo u okrilju
islamsko-orijentalne kulture i civilizacije. Njihov stoljetni duhovni centar se
nalazio u Istanbulu, a preko islamske vjerske tradicije bosanskohercegovački
muslimani su na “granici” svjetova, kultura i civilizacija izgradili i
specifičan društveni način života. Dolaskom austrougarske vlasti oni prelaze
pod utjecaj, za njih, sasvim nove civilizacije i nov način života. Do tada
njihova sudbina je bila vezana za cjelokupni islamski “ummet”, zajednicu svih
muslimana u Osmanskom carstvu, na čijem čelu je stajao njihov, istovremeno i
svjetovni (sultān) i duhovni (halîfa)
vladar.
Njihov novi položaj nije se mogao razumjeti bez poznavanja
njihove prošlosti i značajnih događaja iz povijesti Bosne čiji su oni, pogotovo
u toku slabljenja Carstva, bili jedini branioci. Iako su bosanski muslimani
tokom cjelokupne osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini bili duboko svjesni
da je Bosna njihova domovina (vatan) i odbijali da se poistovjete sa
Osmanlijama nazivajući ih „Turkušama“ da bi se tako razlikovali od etničkih
Turaka, oni su u duhovnom smislu svo to vrijeme, pa čak i u vrijeme kada ih je
sultan bio prepustio njihovoj sudbini ili na milost evropskim kršćanskim
vladarima, bili jako vezani za svog halifu (padišāha) u Carigradu, želeći na
taj način dokazati da sa ukupnim muslimanskim ummetom dijele iste poglede na
svijet, odnosno pripadaju jednoj zajedničkoj vjeri, islamu. Ova vjera će upravo
i isprofilirati bosanske muslimane (Bošnjake) u jednu posebnu zajednicu,
etnikum, koja u sebi nosi kulturno-povijesni trag islama i koja će i biti
bitnom odrednicom razlikovanja Bošnjaka od ostalih etničkih zajednica među Južnim Slavenima.
Svijest o bošnjačko-muslimanskom identitetu koji je jasno
omeđen, na jednoj strani rodnim bosanskim tlom, a na drugoj dubokom sviješću o
pripadnosti islamu, rezultirao je i to je bilo sasvim normalno, da u svim
slučajevima ugroženosti Bosne s bilo koje strane, bošnjačka ulema proglašavala
džihad (jihād), borbu za odbranu domovine, kućnog praga (topraka) i vjere (dîna).
Višestoljetni način života kod bosanskih muslimana bio je
narušen austrougarskom okupacijom i strahom od promjena, od novog, nepoznatog.
Zato će bosanski muslimani u prvim godinama okupacije biti zbunjeni, utučeni,
izgubljeni i razočarani, odnoseći se sa nepovjerenjem, pa i mržnjom prema
okupatoru. Takvo stanje među njima podržavat će i okupaciona uprava, ali i
jedan dio konzervativne uleme, koja je propagirala tezu da musliman ne može
živjeti pod nevjerničkom (kaurskom) vlašću i da je sada vjerska obaveza
napustiti Bosnu i Hercegovinu, kako se to često moglo čuti među muslimanskim
masama. Za argumentaciju su korišteni neki nevjerodostojni hadisi ili pogrešno
interpretirani, te neki primjeri iz historije islama. Uglavnom, konzervativci
su iznosili mišljenje da je Bosna i Hercegovina, nakon austro-ugarske
okupacije, postala područje neprijateljske zemlje (dār ‘al-ḥarb), te su prema
tome svi vjerski obredi koji se vrše pod okriljem nevjerničkog vladara pravno
nevaljani i svi muslimani koji drže do svoje vjere dužni su iseliti u područje
pod vlašću pravovjernog vladara (dār ‘al-islām). I ovdje se među ulemom javila
dilema: da li je Bosna i Hercegovina postala neprijateljskom zemljom ako je po
odluci Berlinskog kongresa sultan (dakle, pravovjerni vladar) i dalje suveren u
Bosni, ili će ona takvom postati tek činom aneksije kada je definitivno Bosna i
Hercegovina pripojena Dvojnoj monarhiji?
Ova pitanja su bila veoma aktuelna, ne samo u Bosni i
Hercegovini, nego i u muslimanskom svijetu zbog engleskih i francuskih
kolonijalnih osvajanja na Bliskom istoku. Upravo će veliki islamski učenjak
kraja XIX i početka XX stoljeća, Muhamed Rešid Rida, učenik velikog egipatskog
reformatora Muhameda Abduhua, u časopisu ‘Al-Manār (Svjetionik) iz 1906.
godine, odgovarajući na pitanje Muhameda Zahirudina Tarabara iz Zenice o
iseljenju (hidžri) bosanskih muslimana, odgovoriti da bosanski muslimani mogu
ostati živjeti u Bosni i Hercegovini, jer mogu u njoj prakticirati svoju vjeru, a da ih niko u tome
ne uznemirava. Rida čak tvrdi da u pitanjima vjerskih obreda i braka nema
nikakve razlike između muslimana koji žive u nevjerničkoj ili u islamskoj
zemlji.
Slične stavove iznijet će i dvojica velikih učenjaka među
Bošnjacima: hafiz Muhamed Emin-ef. Hadžijahić i Mehmed Teufik-ef. Azapagić.
Hadžijahić, jedan ugledni bošnjački alim, obraćajući se bošnjačkom življu i
protestirajući protiv iseljavanja piše:
“… Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od
vjere i domovine? … što je u našem
vilajetu potpuno osiguran mir i što se čuva vjera i poštenje ipak se na žalost
neki naši islamski žitelji od okupacije Bosne ovamo dadoše u neko povjerenje i
uobraženje, te se tamo amo raseliše. Ima našijeh zamljaka, koji o pošljedicama
ne razmišljaju i koji nijesu stradanje ovoga svijeta iskusili te misle da je
iseljavanje uputno. Koje okolnosti primoravaju islamski narod po šerijatu na
iseljavanje? Bez sumnje one, kao što je napadaj na našu vjeru, i na našu
čeljad. No u našem vilajetu hvala Bogu ne samo da nema ni jedne ovakve
nepovoljne okolnosti nego joj ni traga nema. Na sve strane je savršena
sigurnost vjere, poštenja i imanja, sloboda i jednakost narodna vladaju“.
Osuđujući iseljavanje, Hadžijahić smatra, da zbog takvih
“najposlije će se u Bosni zgrada islamstva s mjesta pokrenuti ili se može biti
iz temelja oboriti.”
Azapagić je, svojom Risalom o hidžri, u listu Vatan 1886.
godine, dižući glas protiv iseljavanja Bošnjaka, pozvavši se na mnogobrojne autoritete
iz šerijatskog prava, ustvrdio, citirajući čuveni hadis “poslije osvojenja
Mekke, nema hidžre (iz svoga mjesta)” da “u našim krajevima vlast ne ometa
izvršavanje vjerskih dužnosti koje se obavljaju slobodno i neometano” i u tom
slučaju je “dozvoljeno ostati u zemlji, mada je Bosna i Hercegovina postala
nemuslimanska zemlja. Prema tome, svaki razlog za seobu otpada i hidžra u
ovakvim uvjetima je nedozvoljena (podv E. D.)”.
Azapagić, na kraju risale, dodaje:
“Umjesto da čovjek ostane u svojoj zemlji i da govori svojim
jezikom, da se ne odriče svojih običaja, zar ima smisla da ide u tuđu zemlju i
da prihvata tuđe?”
Iseljavanje će biti će nastavljeno i nakon aneksije Bosne i
Hercegovine 1908. godine kada će reagirati protiv iseljavanja Bošnjaka list Tarik
i Odbor muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu. Tarik
objašnjava hidžret i tvrdi da je “pravi hidžret samo onaj hidžret, koji se čini
u ime toga da čovjek očuva svoju svetu vjeru”, objašnjavajući da ni “prvi muslimani i naš pejgamber
(s.a.v.s.) nijesu ostavljali svoga
vatana (domovine, E. D.) Mekkei-Mukerreme sve dotle, dok nije zaprijetila
velika pogibija”, a kada je i to zaprijetilo dozvolio im je “da se sele u Habeš
(Abesiniju, E. D.) – kršćansku državu, gdje im je moguće čuvati svoju vjeru …”,
tvrdeći da je za takvo stanje Bošnjaka krivo veliko neznanje i pogrešna
interpretacija vjerskih propisa, jer “mi svaku Božiju zapovijed krivo
izvodimo”.
Neposredno, nakon okupacije Bosne
i Hercegovine i austrougarskoj vlasti je odgovaralo iseljavanje bošnjačkog
stanovništva, jer je na taj način dolazila do obradivog zemljišta koje je
dodjeljivala svojim kolonistima iz Monarhije. S druge strane, uspjela se
riješiti jednog dijela stanovništva koje je učestvovalo u otporu austrougarskoj
vlasti, a pogotovo, dijela uleme koja je bila radikalna u svom stavu da se
Bošnjaci iseljavaju (hidžret čine) u pokrajine Osmanskog carstva. Iako je i
podsticala iseljavanje, austrougarska vlast je pred evropskom javnošću morala i
nastojala je umanjiti razmjere ovog egzodusa, jer je mogao biti protumačen kao
odraz velikog nezadovoljstva Bošnjaka, čime bi se kompromitirala u očima
evropske javnosti kojoj je i objašnjavala, na Berlinskom kongresu, da je cilj
okupacije provođenje reformi i poboljšanje životnih uvjeta za sve stanovnike
Bosne i Hercegovine.
Značajnu ulogu u iseljavanju Bošnjaka odigrala je i sama
osmanska vlast, jer je željela kolonizirati neka područja u Osmanskoj carevini,
na granicama Srbije, Bugarske i Grčke, zbog održavanja ravnoteže hrišćanskog
elementa, izjavljujući da je već preko 200.000 lica predalo Porti molbe za
zemlju i državljanstvo. Također zbog nepodnošljivog položaja muslimana na
području sa kojih se povukla osmanska vlast, šejhul-islam je 1887. godine od
sultana Abdul Hamida II tražio da svim balkanskim i muslimanima sa Kavkaza
dozvoli useljenje u Osmansko carstvo.
Pored gore spomenutog razloga o ugroženosti islama i
prelaska u novi, zapadno-evropski način života, svakako je utjecao i proces
novog, kapitalističkog načina privređivanja i novi ekonomsko-politički razvitak
za koji Bošnjaci nisu bili spremni. Provođenju reformi u Osmanskom carstvu koje
je započeo još krajem XVIII stoljeća, sultan Selim III koji je želio raspustiti
janjičare i uvesti novi nizamski red, vrlo rano su se suprotstavili i Bošnjaci
i tako su se nastavili ponašati i prema svim budućim reformama u Osmanskom
carstvu, smatrajući, da će na taj način najbolje zaštiti svoje, ali i interese
Bosne. Međutim, očito je da su na taj način sve više ugrožavali temelje same
Bosne pred naletima evropskih osvajačkih sila, što će i biti realizirano
Berlinskim kongresom iz 1878. godine.
Iseljavanju je doprinosilo i bošnjačko gubljenje pozicija
koje su imali u vrijeme osmanske vlasti u Bosni, ali i prozelitističke akcije
katoličkog klera na čelu sa vrhbosanskim nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom
(Štadler). Samo u Kallayevo doba u Bosni i Hercegovini je izlazilo šest
katoličkih listova koji često nisu bili lišeni propagandnih i političkih
tendencija, a veoma često su sa zanosom pisali o slučajevima preobraćenja u
katoličku vjeru. Poučeno iskustvom ranijih progona i eliminacije muslimanskog
stanovništva sa osmanskih prostora u Evropi koje su zauzele evropske kršćanske
zemlje, muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini je sasvim s razlogom
strahovalo da i njih ne zadesi ista sudbina. Stoga je njihov strah bio sasvim
opravdan i rezultirao iseljavanjem u Tursku.
Preferiranjem latiničke pismenosti, gotovo svi bošnjački
učenjaci koji su pisali na spomenuta tri jezika i svi koji su bili pismeni i
pisali na ovim jezicima ili na arebici,
činom okupacije su postali “nepismeni”. Bio je to težak udarac za svo bošnjačko
stanovništvo, čije je višestoljetno obrazovanje izgubilo “vrijednost”. Sasvim
je normalno da je i ova činjenica uticala na svijest mnogobrojnih Bošnjaka koji
nisu htjeli učiti latinicu ili kaursko pismo, kako je često nazivano među
bošnjačkim masama, te su reagirali tako što su se odlučivali na iseljenje iz
Bosne i Hercegovine.
Ovi i mnogi drugi razlozi, bili su prevelik izazov za mnoge
bosanskohercegovačke muslimane koji nisu mogli pristati da žive pod vlašću
nevjerničkog (kaurskog) vladara, ostavljajući čak i mnoga imanja bez ikakve
naknade i odlazeći u Osmansko carstvo. Njihova vjerska svijest (mada pogrešno
formirana) bila je jača od svih ovosvjetskih dobara. Nažalost, iseljenje (hidžra)
bit će, uglavnom, bošnjački odgovor na sve krize, ratove i genocide sve do
naših dana.
Zato je Azapagićeva Risala o hidžri bila istinska primjena
šerijatskog prava i pravne nauke (fiqh), koja je svakako uzimala u obzir
osnovne islamske izvore, ali i društveni, kulturni, politički i ekonomski
kontekst tadašnje Bosne i Hercegovine. Ova primjena je dinamična, fleksibilna i otvorena za
promjenu, uvažavajući promjenljivost društvenog konteksta i životnih uvjeta.
Mustafa Sidki-ef. Karabeg: „Mi nismo zaduženi onim što nismo
u stanju učiniti!“
Mustafa Sidki Karabeg (1832 -1878), mostarski muftija
(1857-1878), bio je poznati ālim iz mostarske porodice Karabeg. Bio je član
Savjeta (Medžlisa) muftijā koji je formirao sultan Abdul Hamid II (1876-1908).
Upravo u to vrijeme dešavaju se presudni događaji kao na traci za BiH, balkanske
muslimane, pa i za Osmansko carstvo. Bitkom kod Plevne (1877), kada su Rusi
zauzeli grad Plevnu, pošto je čuveni Gazi Osman-paša (Lav od Plevne) predao
Plevnu 10. decembra 1877. godine, nakon šestomjesečne opsade, Osmanlije su bile
prisiljene na potpisivanje San Stefanskog mirovnog ugovora (3. marta
1878), što je značilo osmanski i
muslimanski poraz i izgon sa Balkana. Slijedilo je sazivanje Berlinskog
kongresa (13. 06. – 13. 07. 1878) čiji će
rezultat biti austrougarska okupacija BiH. Upravo tih dana muftija Karabeg se
vraća iz Istanbula, sa jedne od sjednica Savjeta muftijā, i izjavljuje:
„Vodio sam narod, dvadeset godina, posebno u vrijeme ovih
nesreća, i primijetio sam, između ostalog, da se ljudi ne pokoravaju šeriatu ni
zakonu, da izazivaju veliku smutnju i da moralno padaju iz dana u dan. Njihovo
neprihvatanje savjeta prati nesreća i teškoća tri godine.“
Nakon što je u Sarajevu formirana Narodna vlada na čelu sa
Smail-begom Selmanovićem – Taslidžakom, šejhom Muhamedom Hadžijamakovićem, Abid-agom
Gačaninom, Ahmedom Nakom i Šerifom Zildžićem, koja je pozvala sve „islame,
Hristjane i Latine“ da se „složno odupru neprijateljima“ i pruži otpor austrougarskim
trupama koje su 29. jula 1878. godine, sa sjevera preko Save i sa juga iz
Dalmacije ušle u BiH, muftija Karabeg se usprotivio pružanju otpora:
„Braćo moja, gledajte kako gledaju učeni i pametni koji
imaju u vidu posljedice, a ne kao što gledaju neznalice i djeca koji gledaju na
trenutak, a ne primjećuju ćud posljedica. Otuda je naša dužnost zaštititi vjeru
od posrtanja, zaštititi obraz i porodice od štete onoliko koliko je moguće. Mi
nismo zaduženi onim što nismo u stanju učiniti, jer Allah Uzvišeni kaže: Allah
nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegove (Kur’an: 2/286). Rat je nešto
veliko i strašno. Njemu ništa ne liči. Rat je ubijanje ljudi, rušenje naselja i
gradova! Zbog toga je potrebna snaga za odbranu i ustrajnost. … Mi nemamo
snage da se borimo mjesec dana, a kamoli više. Ovaj rat se ne može porediti ni
sa ratom protiv Srbije i Crne Gore, mada je i taj rat u punoj svojoj snazi
doveo do stradanja, a Austrija je velika zemlja, raspolaže velikom vojskom i
ostalim jakim ratnim potencijalom, koji je deset puta veći od moći Srbije i
Crne Gore, pa i više. …
Situacija je takva da je Berlinski kongres prihvatio da se
Austrija pozabavi Bosnom i Hercegovinom i prisilio Osmansku Carevinu na to. Mi
smo sada ostali usamljeni, opkoljeni Austrijom, Srbijom i Crnom Gorom. Kada bi
nam pošlo za rukom da pobijedimo Austriju i protjeramo je sa naše zemlje u
saradnji sa Srbijom i Crnom Gorom i ostalim nevjernicima, mi bismo pali pod
vlast naših najvećih neprijatelja, Srbije i Crne Gore. Prolivanje naše krvi
bilo bi radi vlasti Crne Gore i Srbije! Pa zar bi mogao biti veći gubitak i
grozota od ovoga kod Allaha i kod ljudi?!“
Za muftiju Karabega razumijevanje Kur’ana kao Riječi Božije
i Poslanikove tradicije (sunneta), nisu bili prepreka njegovom historijskom,
kontekstualnom i kritičkom čitanju. On ih je razumijevao znajući odrediti
kategorije i norme koje nam garantiraju da ostanemo vjerni Tekstu (Allah nikoga
ne opterećuje preko mogućnosti njegove) i tekstu (… Mi nismo zaduženi onim
što nismo u stanju učiniti…), ali i da nađemo sklad s kontekstom, onda kada
nas svi razumni argumenti suočavaju sa onim što je naše iskustvo (… Rat je
nešto veliko i strašno. Njemu ništa ne liči. Rat je ubijanje ljudi, rušenje
naselja i gradova! Zbog toga je potrebna snaga za odbranu i ustrajnost. … Mi
nemamo snage da se borimo mjesec dana, a kamoli više. Ovaj rat se ne može
porediti ni sa ratom protiv Srbije i Crne Gore, mada je i taj rat u punoj
svojoj snazi doveo do stradanja, a Austrija je velika zemlja, raspolaže velikom
vojskom i ostalim jakim ratnim potencijalom, koji je deset puta veći od moći
Srbije i Crne Gore, pa i više).
Samo takvo čitanje Teksta
može biti efikasno i plodonosno. U protivnom, ako kontekst teksta nije
naš vlastiti kontekst, nije naše vrijeme u kome živimo, gotovo je nemoguće da
će interpretacija teksta imati neki smisao i značaj za nas koji živimo ovdje i
sada. Dodatno moramo imati u vidu da je islamska jurisprudencija (fiqh) u fazi
svoga nastanka, u sebe inkorporirala mišljenja klasičnih pravnika iz
imperijalnog doba muslimanskog društva, kada je formulirana i kodificirana. Iz
pozicija moći muslimanskog društva, svijet je i izgledao jednostavnije:
posmatran je kroz crno-bijelu optiku. To dodatno potvrđuje i klasična tadašnja
podjela svijeta koju su izvršili muslimanski pravnici, na „kuću, teritoriju
rata“ (dār ‘al-ḥarb) i „kuću, teritoriju islama, mira“ (dār ‘al-islām). U svoje
vrijeme oni su protumačili Tekst, međutim On traži da bude protumačen u svakoj
epohi jer „vjernost načelima ne može uključivati vjernost historijskom modelu
jer se vremena mijenjanju, društva i političko-ekonomski sistemi postaju
složeniji pa je u svakom vremenu zapravo nužno osmisliti model koji će
odgovarati društvenoj i kulturnoj stvarnosti.“
Muftija Karabeg je odbio biti fatalist, formalist, statično
i slijepo slijediti dotadašnja mnogobrojna mišljenja o neprihvatanju
austro-ugarske vlasti, zbog toga što je ona eminentno kršćanska, jer za njega
biti musliman znači imati otvoreni identitet koji se „temelji na intelektualnom
stavu u kojem se razumijevanje tekstova vezuje za razumijevanje konteksta. Zbog
toga je definiran putem jednog aktivnog i dinamičkog razumijevanja koje zahtijeva
znanje, slobodu i smisao za odgovornost (podv. E. D.).“ On Tekst isčitava iz
svog vremena, procjenjujući i ljudski i društveni kontekst, koristeći svoje
znanje i stručnost, nastojeći uspostaviti
ravnotežu zakonitosti i autoriteta u donošenju vlastitog mišljenja,
stava (fetve), nesporno vodeći računa i o etici. Zato Karabeg poentira,
dokazujući da je spreman na vlastitu žrtvu, ali iznosi i razuman razlog (… Austrija
se ne protivi vjeri i imovini …) za nepružanje otpora okupaciji:
„Što se tiče mene, tako mi Allaha, ja ne bih mario za svoju
krv ni koliko za šaku suhih šljiva da nije djece i porodicā, ali sačuvati ih od
poniženja, koliko možemo, naša je obavezna dužnost. Uostalom, Austrija se ne
protivi vjeri i imovini (podv. E. D.). To je odluka svih učesnica država na
Berlinskom kongresu“.
Nažalost,
ovaj veliki ālim završio je pod kamenicama mostarske rulje i ološa, koji su mu
presudili, smatrajući ga izdajnikom vjere i naroda. Njegova porodica, supruga i
djeca, jedva su izbjegla istu sudbinu. Ista ta rulja je, samo nekoliko dana
kasnije, u svojoj prevrtljivosti i licemjerju, prihvatila austrougarsku
okupaciju, „podavivši rep“ pred carskim soldatima.
Davno
je postalo jasno, pa i u Bosni, da su muslimani izgubili „duh prvih generacija
nošenih islamom. Zadatak koji je Musliman pojmio bio je globalan; i on je želio
da bude siguran da ga je u potpunosti ispunio. Priroda zadatka je moralna i
vjerska s obzirom da Musliman nije bio okupiran ni političkom foteljom ni
ekonomskim prednostima. To je bila zemlja vođena novim svjetskim poretkom kojeg
je nastojao uspostaviti; zemlja gdje nepravda ne može pobjeći a da se ne sretne
sa svojom ispravkom; gdje se ideje slobodno razmjenjuju i gdje su ljudi
slobodni da priznaju i da budu priznati; i gdje islam može pozivati ljude jednoći
Boga, istine i vrijednosti“.
(TBT, Glasnik)
