KOLUMNA
Pošto
su i Vučić i Izetbegović otputovali u Ameriku, sasvim je izvjesno
da će se susresti bar na aerodromu. Jedina tema razgovora bit će
pitanje REFERENDUMA. Šta bi Vučić mogao dobiti zauzvrat ukoliko bi
odvratio Dodika od opakih nakana? Izetbegović još samo od
političkog kapitala u „sefu“ drži Tužbu protiv Srbije zbog
agresije na BiH!
Piše:
Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ostalo
je još samo par dana do održavanja referenduma o Danu Republike
Srpske. Uprkos privremenoj zabrani Ustavnog suda BiH i oštrim
upozorenjima diplomata, vlasti iz RS-a nastavljaju aktivnosti vezane
za održavanje. Građani BiH se s pravom pitaju čemu služe državne
institucije i koliko je uopće BiH pravna zemlja.
Na
drugoj strani, brojni političari iz Bosne i Hercegovine pozivaju
visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka da
reagira i spriječi vlasti na čelu s Miloradom Dodikom da sprovodu
referendum. Bošnjački lider Bakir Izetbegović, kao i ostali
bošnjački prvaci, drži oči uprte u Beograd zbog navodno
kooperativnog odnosa Aleksandra Vučića prema ovom problemu.
Zašto
se sastaju Vučić i Izetbegović u Americi?
Pošto
su i Vučić i Izetbegović otputovali u Ameriku, sasvim je izvjesno
da će se susresti bar na aerodromu.
Odavno
sumnjam u Vučićevu „neutralnu“ politiku prema secesionističkoj
politici Milorada Dodika i vjerujem da su u dosluhu te da su ove
tenzije izrežirali skupa i da im je isti cilj. Koji je to cilj
(veliko)srpske politike? Mislim da je Dodik svjesno izazavao dramu da
zaplaši Izetbegovića kako bi ovaj morao moliti Vučića za pomoć.
Vučić se tačno tako ponaša, a Izetbegović je potpuno „progutao
mamac“; jednostvano vapi da mu pomogne. Šta bi Vučić mogao
dobiti zauzvrat ukoliko bi odvratio Dodika od opakih nakana? Naravno,
Izetbegović još samo od političkog kapitala u „sefu“ drži
mogućnost obnove Tužbe protiv Srbije zbog agresije na BiH!
Zašto
je Šaćirbegović trebao biti ubijen?
A,
kad god se spomene ova Tužba, pred oči mi se ukaže Muhamed Šaćirbegović kojeg sam posljednji put vidio u New Yorku 2006.
godine. Bio je u kućnom pritvoru i čekao na izručenje za Bosnu po
osnovu krivične prijave koju je protiv njega pokrenuo tadašnji
lider Alijanse za promjene i ministar vanjskih poslova BiH Zlatko
Lagumdžija. Izgledao je veoma mršav a ponašao se vrlo uznemireno
dok smo razgovarali u njegovom stanu. Samo jedna žuta mačka pravila
mu je društvo. Slušao je duhovnu muziku. Ispred vrata na hodniku
dežurao je agent FBI-a. Muhamed mi je rekao da je agent Ukrajinac po
nacionalnosti. Nije mogao prekoračiti dalje od praga zbog „ogrlice“
na nozi.
Kad
mi srce nije puklo od tuge zbog belaja u kojem se našao
Šaćirbegović.
„Ovo
mi se sveti Richard Holbrooke zbog Tužbe koju sam podnio protiv
Jugoslavije i opiranja da prihvatim ime Republika Srpska za entitet.
U jednoj izjavi zaprijeto sam mu da ću javnosti obznaniti njegovu
ulogu u svemu tome,“ šapnuo mi je.
Zaista
sam mislio da će Šaćirbegović biti ubijen. Kad i kako, trebao sam
saznati iz medija. Smrt bi svakako bila izrežirana kao u nekim
trilerima.
To
kako se ponaša danas Šaćirbegović, čime se bavi i kako živi
djeluje mi da svjesno „jaše metlu“ piskarajući po društvenim
mrežama o ljubavi među religijama, te govori da je definitivno
odustao od svojih principa po cijenu da živi slobodno(?).
Nisam
upoznao Francisa Boyla, američkog advokata kojeg je unajmio
Šaćirbegović a koji je sačinio Tužbu protiv Jugoslavije. Boyle je
također vrlo dobrodušna i živopisna osoba. Kako mi je sam Muhamed
rekao, Boyle je sa Bosnom doživio duhovno preobraženje i (tajno!)
prihvatio islam.
Zanimljivo
je da se sam Alija Izetbegović odrekao usluga obojice, a Muhamed ga
je čak i razočarao.
Vezano
za problem ekstradicije Šaćirbegovića na kojoj je insistirao
Lagumdžija, imam i svjedočenje Husejna Živalja, Šaćirbegovićevog
i Lagumdžijinog kolege, jer je bio bar zamjenik ministra vanjskih
poslova.
I
protiv Živalja je, kao i protiv i Šaćirbegovića, Lagumdžija „u
paketu“ podnio krivičnu prijavu. Za razliku od Šaćirbegovića,
Živalj se odazvao i došao u Sarajevo radi saslušanja. Živalj mi
je pričao kako je sumnjao u Lagumdžijine namjere i nije doputovao
avionom već se krišom dovezao u Sarajevo.
Lagumdžija
bio priznao Republiku Srpsku?!
Živalj
je tvrdio da je njegova krivica bila u tome što je kao bosanski
ambasador u UN-u stornirao i nije proslijedio jedan akt/dopis kojeg
su sačinili Lagumdžija i Goran Svilanović. Čak mi je pokazivao
jednu kopiju toga akta, upućenog generalnom sekretaru UN-a, jer, prema
tvrdnjama Živalja u tekstu dopisa je stajala kvalifikacija kojom se
Republici Srpskoj daju atributi državnosti.
Još
jedan akter koji je bitan za životnu dramu Muhameda Šaćirbegovića
veoma je sumnjiv „igrač“. Radi se o Ivici Mišiću, nekadašnjem
novinaru, kojeg je Šaćirbegović angažirao u svoj tim koji je
opsluživao diplomatske aktivnosti u New Yorku. On će biti glavni
Lagumdžijin svjedok o navodnoj pronevjeri donacija od strane
Šaćirbegovića. Za to je nagrađen ambasadorskom funkcijom u
Vatikanu. O Mišiću mi je pričao Reis Kerim, jedan od najpoznatijih
bosanskih emigranata koji je živio u Torontu. Kerim je bio vrlo
religiozan musliman, ali je propagirao prohrvatsku nacionalističku
ideologiju. On je tvrdio da je Mišić u vrijeme Jugoslavije njima,
posebno ustaškoj emigraciji, cinkario diplomatsko osoblje bivše
Jugoslavije u SAD.
Zašto
je Alija bio okrutan prema Šaćirbegoviću?
Zašto
je ova forma svjedočenja sada bitna? Bitna je da se kaže kakva se
drama odvijala i još uvijek odvija oko aktera Tužbe BiH protiv
Srbije. Zar najbolniji primjer nije Šaćirbegović kome se FBI
natovario na vrat, odrekao ga se Alija Izetbegović, da bi ga
Lagumdžija htio uhapsiti zbog navodne pronevjere od milion dolara.
Iako
je obilježio postratni period kao lider ljevice, Lagumdžija će
ostati minorna povijesna figura kod Bošnjaka. Njegov politički
profil je identičan mnogim zakafkaskim muslimanskim liderima koji su
bili komunisti ili sinovi moćnih komunista iz vremena SSSR-a, poput
nedavno preminulog predsjednika Uzbekistana Islama Karimova. Bili su
(loši) komunisti a nakon osamostaljenja njihovih državica
dodvoravali su se Americi na način da su se obračunavali sa
sopstvenim, navodno radikalnim, islamistima.
Ovo
je bitno znati zbog odgovora na pitanje zašto se Alija Izetbegović
tako okrutno ponio prema Šaćirbegoviću. Tim prije jer je on
izjavio da će žrtvovati politiku za prijatelje. A, Alija je bio
prijatelj kako sa Muhamedovom majkom Azizom, tako i sa babom
Nedžibom. Sa Nedžibom je čak bio skupa osuđen i izdržavao
zatvorsku kaznu. U tom svjetlu treba gledati Lagumdžijine krivične
prijave protiv Šaćirbegovića, Živalja i ostalih. Doda li se tome
njegova idiotska narcisoidnost kakvu je pokazao kad je oduzeo
diplomatski pasoš samom Aliji, njegov politički profil se može
zatvoriti!
Da,
nema sumnje da ni Alija Izetbegović nije bio imun na vlast i da se
transformirao od nekadašnjeg intelektualca idealiste do pragmatičnog
i ponekad okrutnog političara. Ali, zar nije mogao od svoje velike
harizme i autoriteta kojeg je bio stekao malo založiti i zaštititi
Šaćirbegovića? Odgovor na ovo pitanje treba razumjevati na način
da je problem zbog kojeg je Šaćirbegović bio u životnoj opasnosti
mnogo veći i teži od same pozicije bošnjačkog lidera. Tim prije
što se taj problem izravno ticao i samog Izetbegovića kao aktera,
jer je osobno kao predsjednik Predsjedništva BiH bio nadređen
ministru Šaćirbegoviću i davao mu upute/naređenja da podnese
Tužbu i pristane na ime Republike Srpske.
Banja
Luka može biti Srpska, ne četnička?
Ne
znam zašto Hajrudin Somun, kao bivši diplomata i svjedok momenta
kad su Alija Izetbegović i Muhamed Šaćirbegović, uz jamstvo
Sulejmana Demirela, u Ankari pristali pred Richardom Holbrookom na
ime Republike Srpske, bolje ne razjasni bošnjačkoj javnosti ovaj
historijski događaj. To svoje svjedočenje je nekad negdje vrlo
nemuštno objavio!
Znajući
za ovaj problem, na način kako o njemu sada pišem, imao sam teške
brige i sumnje u lidere SDA, posebno u Sulejmana Tihića. Stoga sam
čekao trenutak kad je Adnan Terzić, inače moj pulen iz Travnika,
koga sam gorljivo protežirao u SDA-u da bih kontrirao Halidu Genjcu
kao jednom političkom drvensuzu, došao na mjesto premijera da mu
dam smjernice koje će prve korake poduzeti. Uhvatio sam ga u
njegovom stanu na Breci i rekao: “Moraš prvo otići Zoranu Đinđiću
u Beogad. To će ga šokirati, a ti pokaži da smiješ pogledati
„zvijeri u oči“”, objašnjavao sam mu.
„Ponudit
ćeš mu pregovore o Tužbi …“, izrekao sam glavni razlog zbog
čega ga šaljem u Beograd. „Šta bih ja tražio od njega?“,
upitao me je Terzić. „Banju Luku!“, nasmiješio sam se.
„Kako
ću mu obrazložiti ponudu?“ „Reci da Banja Luka može biti
Srpska, a ne može četnička kakvom je prave sad Srbi!“
Naravno,
Terzić je postupio potpuno suprotno i otišao Ivicu Račanu u
Zagreb. Moja greška je bila u tome što nisam znao da je Terzić
rođen u Zagrebu, a mislim da je na njega izravno imao utjecaj Hasan
Čengić preko Tarika Đorića, njegovog šefa kabineta.
Nekoliko
mjeseci kasnije na naslovnoj strani Avaza bila je izjava Sulejmana
Tihića da mu Beograd nudi Banju Luku za odustajanje od Tužbe pred
Međunarodnim sudom u Haagu.
Tihićeva
pasivna politika, kad je ova Tužba u pitanju, na način da je Tužbu
degradirao samim činom što je ražalovao državne instance i
opunomoćio grupu građana da „stoje“ iza Tužbe, a potom i
angažiranjem provincijskog advokata Sakiba Softića, teško ga
optužuju pred historijom da je možda svjesno postao glavni krivac
za neuspjeh i što je Tužba odbijena kao „neosnovana“!
Pored
ovih javno izrečenih saznanja imao sam još neke indicije iz prve
ruke da Tihića treba „držati na oku“.
Čemu
Bošnjački kongres?
Stoga
sam uporno nekoliko godina „trubio“ da Bošnjaci moraju obnoviti
svoj Bošnjački kongres. To mi je bio emanet od Atifa Purivatre jer
je on uporno tražio od Alije Izetbegovića da sazove novi (drugi)
Bošnjački kongres, a ovaj još upornije odbijao.
Čemu
je trebala poslužiti ideja Bošnjačkog kongresa? Prvo, bilo je jasno
da će SDA najviše zbog ratnih zasluga biti vladajuća (bošnjačka)
stranka. Ali, ako na njeno čelo mogu biti birani ljudi u koje smo
sumnjali, kakav je bio slučaj sa Tihićem, čemu se onda možemo
nadati u slučaju sudbonosnih pregovora o državnom ustrojstvu ili
nacionalnih pitanja kakvo je Tužba protiv Srbije?!
Stoga
je trebalo biti jedno nacionalno tijelo koje bi moglo odbiti
eventualni „potpis“ jednog stranačkog lidera na nekakav
(Prudski) sporazum, koji bi bio na štetu bošnjačkih nacionalnih
interesa.
To
što se u datom trenutku nudilo, sa tim se i pokušalo. Muamer
Zukorlić je bio jedini izrastao intelektualac, a potom i muftija, iz
Sandžaka koji je smio i držao „kopču“ Novog Pazara i Sarajeva.
Potom, Mustafa Cerić je imao veoma dobru međunarodnu reputaciju te
harizmu među vjernicima koju je stekao kao dugogodišnji
reisu-l-ulema. Hajde da spomenem, mada se sustežem spominjanja
njegovog imena u tekstovima, i Muhameda Filipovića, koji (je)
slovi(o) kao „akademik nacionale“. Zar ovo nije bilo dovoljno da
se, pored svih potreba za ovakvom nacionalnom institucijom, ostvari
ideja (Sve)Bošnjačkog kongresa?!
To
je u ovom momentu „mrtvo slovo na papiru“ i sve je (o)stalo na
(mom !) pokušaju realizacije Purivatrinog emaneta.
I
gdje smo sad kad je u pitanju ovaj slučaj? Vrlo je indikativno da
Izetbegović javno otkriva da nam „fale još nekakvi papiri“ za
podizanje Tužbe i da još uvijek drži na plati advokata Softića
koji rezignirano odbija suradnju sa pravnicima koji vrše pritiska na
njega da radi na obnovi Tužbe čiji rok ističe februara naredne
godine!
A,
ako bismo samo uspjeli obnoviti Tužbu, to znaju i ptice na grani,
pregovori Srbije sa EU bili bi na čekanju sve dok se ne završi
sudski proces! U tom „grmu leži zec“ kojeg je Vučić „nanjušio“
i kojeg ganja preko plašljivog Bakira!
Zašto
sumnjam u Bakirove političke rabote? Zato što je njegov emanet da
sačuva SDA, kao babin emanet, a potom i kao „živi zid“ kojim
čuva sebe osobno. Njegov sekundarni interes je državni interes! On
državu doživlja samo kao „ram za sliku“ u kojoj su uramljeni
lideri SDA!
(TBT)
