KOLUMNA
Popperov
liberalizam prožimaju humanost i duh pravednosti, koji su sasvim daleko od
sveprisutnih logaritama što u tržištu vide lijek za sva zla današnjeg društva
Piše: Mario
Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Na ostrvu Mojo se
čopori majmuna bez imalo nelagode, penju na drveće I spuštaju na tlo, tuku se,
bombarduju prodavnice tamarindom, vode ljubav ili masturbiraju. Tamo ima i
neupadljivih veprova koji u krdima mirno prolaze obodom šume, i nijemih
šišmišima, a svake noći između mora zvijezda plovi, veličanstven , mliječni
put.
Vjerovatno je to
daleko ostrvo, bez televizije i novina, najbolje mjesto na svijetu za ponovno
čitanje, od početka do kraja, knjige otvoreno društvo njegovi neprijatelji, i
njenih gotovo dvije stotine stranica mikroskopskih bilješki. Novozelandsko
ostrvo na o kojem je K. R. Popper
napisao to djelo tokom Drugog svjetskog rata nije moglo daleko odavde, a možda
su se i u njegovo vrijeme po predgrađima Krajstčera šetali nepristojni majmuni.
Popper je izjavio
da je tu knjigu napisao kao lični doprinos borbi protiv nacizma koji ga je
otrgao iz njegovog rodnog Beča i poslao šesnaest njegovih rođaka u logore smrti
zato što su bili Jevreji. Morao je veoma čvrsto da vjeruje u snagu ideja da bi
tako nešto rekao, ali nije se prevario, jer su Hitler i drugi njegovi tadašnji
i budući neprijatelji koje napada u svojoj knjizi bez potrebe da ih imenuje
Staljin, Mao i dosta sitnih tirana najšireg ideološkog spektra. Danas mrtvi,
dok je njegova knjiga eseja življa nego kada se pojavila 1945.
Riječ je o
potresnoj i zadivljujućoj knjizi, najvažnijem djelu 20 stoljeća kada je riječ o
odbrani kulture slobode i najuvjerljivijem izazovu njegovog glavnog
neprijatelja; totalitarne tradicije. Trebao mu je pet godina da je napiše i
nikada nebi uspio bez svoje žene Heni, koja mu je pomagala u istraživanju,
prekucavala mu rukopis i podvrgavali ga oštroj kritici. Popper je morao da
krade vrijeme od vremena. Skromno namještanje lektora na lokalnom univerzitetu
koje su mu omogućili Gombić i Hajek jedva mi je donosilo dovoljno novca da
prehrani porodicu, a šef odsjeka, koji ga je uzeo na zub, zatrpavao ga je
časovima i administrativnim poslovima. Uprkos tome, sve je obavljaj kako bi
mogao da uči klasičan grčki i da održava intenzivnu bibliografsku prepisku sa
Evropom, budući da je biblioteka u Krajstčera imala veoma skroman fond knjiga i
takoreći mi nije bila od koristi.
Velika novina te
knjige bila je u tome što je Popper smatrao da je iz Platonovog učenja treba
izbaciti njegov stav o totalitarnoj tradiciji, iako ga je čak i Aristotel
podržavao, a riječ je o najbrutalnijim intelektualcima jedne kulture koja je,
zahvaljujući Periklu, Sokratu i tolikom drugima, postavila osnove otvorenog
odnosno slobodnog i demokratskog društva. Zaboravio sam – tu knjigu sam prvi
put pročitao prije više od dvadeset godina. Koliko se Popper svirepo bori
protiv Platonovog kolektivizma, rasizma, autoritarizma i iracionalizma. S
koliko prezira govori o Hegelu, za koga kaže da je brbljiv, opskuran, oportunista
i folirant (slično kao što je prije njega govorio Šopenhauer, a koliko
poštovanja, koje se graniči sa divljenjem, izražava prema svom protivniku Karlu
Marksu. Uprkos tome što veoma efikasno ruši njegove teorije o sudbinskoj
historiji u kojoj klasni sukobi i proizvodno odnosi određuju evoluciju društva,
on mu priznaje intelektualni integritet i moralnu čestitost zbog
suprotstavljanja eksploataciji i nepravdi, i čak izjavljuje da je Marska možda,
nehotice, bio istinski pristalica otvorenog društva.
Nije bio ništa
manje grub ni prema svom sunarodnjaku Ludvogu Vignštajnu i historičaru ArnolduTojnobiju,
čije obimno djelo Istraživanje historije također smatra modelom „historicizma“
, vještačko modernističkom tvorevinom programirane historije u kojoj ljudska
bića nisu protagonisti već marionete.
Pored vlastite
odbrane slobode na svakoj pojedinačnoj stranici, u knjizi Otvoreno društvo i
njegovi neprijatelji primjetna je Popperova neprestana pobuna protiv ljudske
patnje koja je rezultat ekonomske i društvene nepravde, i njegovo djelo poprima
srceparajuće tonove kada se sjeća užasa eksploatacije radnika i primoravanja
djece na rad u 19 stoljeću. Kada su dječaci od osam do deset godina radili
petnaest sati dnevno u fabrikama industrijske revolucije – odnosno tokom
takozvanog nekontroliranog kapitalizma na koje se Marks oslanjao kada je pisao
Kapital.
Popper priznaje
da se kapitalizam na Zapadu u dobroj mjeri humanizirao zbog osnivanja sindikata
i radničku postupaka koji su neposredno ili posredno bili nadahnuli socijalističkim idejama. On,
istovremeno pruža neosporne dokaže da
nestanak privatnog vlasništva i slobodnog tržišta neizbježno vodi ka monstruoznom rastu Države i birokratskoj proliferaciji, što potpuno uništava građanske
slobode, uspostavlja inkvizitorsku kontrolu nad informacijama i diktaturu ili
vođi daje vrhovne moči. Između ostaloga da leže i da prevarom manipulira
masama-kakve je Platon namijenio „čuvarima svoje savršene Republike.
Popperov
liberalizam prožimaju humanost i duh pravednosti, koji su sasvim daleko od
sveprisutnih logaritama što u tržištu vide lijek za sva zla današnjeg društva.
Ekonomski razvoj je daleko od toga da bude cilj, on se javljala samo kao
sredstvo da se stavi tačka na siromaštvo ida se osigura odleđeni nivo pristojnog
života za sv građane. On vrlo eksplicitno brani stav o jednakim mogućnostima za
sve( equality of opportunity, što plaši pojedine zatucane pripadnike liberalne
desnice. I stoga vjeruje da pored privatnog obrazovanja, mora postojati javno i
besplatno obrazovanje na visokom nivou, koje će mu biti konkurentno, dok je
zadatak države da ublažava i ispravlja nasljedne nejednakosti pomoću osiguranja
u slučaju nezaposlenosti ili nezgode na radu, da osigura penziju ida potiče
pravilnu preraspodjelu imovine, jednakost pred zakonom tvrdi Popper nije
činjenica već politička nužnost
zasnovana na moralnoj odluci i nezavisna je od, vjerovatno lažne, teorije da se
svi ljudi rađaju jednaki.
Oblije bilješki, od kojih se čitaocu na mahove
zavrti u glavi, također je fascinantno: Popper odgovara svojim protivnicima,
polemiše s s njima,a ponekad i sa samim sobom, i pri tome često sebe ispravlja,
odnosno poglavlja i podnaslove svoje knjige nemilice podvrgava čuvenom
testu“pokušaja i pogrešaka“ budući da je još od svoje prve knjige ; Logika
naučnog otkrića ustanovio to kao preduvjet kojem mora biti podvrgnuta svaka
teorija ili hipoteza koja teži da obogati saznanja o prirodi i društvu.
Ne postoji ni
najmanja sumnja da su njegovi stavovi bili od ogromne pomoći za demokratsku kulturu
i doprinijeli tome da se zahvaljujući njemu ostvari to što je tvrdio s tolikom
uvjerenjem, naročito pred kraj života, suprotstavljajući i se apokaliptičnim
intelektualcima koji su sa zadovoljstvom predviđali katastrofe a to ja da
život, uz sve loše što sa sobom nosi (a toga ima mnogo), tokom duge historije
čovječanstva nikada nije bio bolji, niti smo ikad imali više prilike da se
borimo protiv starih demona gladi, nepravde i bolesti nego danas.
(TBT, Nedeljnik)
