KOLUMNA
Naredne godine obilježava se godišnjica
Balfourove deklaracije kojom je UK otvorilo prostor za osnivanje Izraela 1948.,
za sukob između Izraela i Palestine kao i među većim dijelom arapskog svijeta
koji traje i danas.
Piše: Carl Bildt, thebosniatimes.ba
Naredne godine obilježava se godišnjica
Balfourove deklaracije kojom je UK otvorilo prostor za osnivanje Izraela 1948.,
za sukob između Izraela i Palestine kao i među većim dijelom arapskog svijeta
koji traje i danas.
Svjetski lideri, koji su se okupili u New Yorku
na Generalnoj skupštini UN-a, vjerovatno neće imati vremena razgovarati o ovom
vječitom političkom pitanju. Ipak, uprkos svim drugim, naizgled većim
problemima Bliskog istoka, izraelsko-palestinski sukob je ključno pitanje koje
će odlučiti da li će budućnost u regiji biti miroljubiva i prosperitetna.
Sukob, riješen ili ne, također će pomoći definiranju vanjsko-političke ostavštine američkog predsjednika Baracka Obame.
Kako se njegov drugi mandat bliži kraju, vrijedi se prisjetiti da je, na
početku svoje službe 2009., tražio ponovno uspostavljanje bliskih odnosa sa
širim muslimanskim svijetom. U svom historijskom govoru u Kairu, u junu iste
godine, opisao je situaciju u Palestini kao „nepodnošljivu“ te je obećao da će
insistirati „uz potpuno strpljenje i posvećenost koju taj cilj zahtijeva“ na
politici „dviju zemalja u kojima Izraelci i Palestinci žive u miru i
sigurnosti.“ Obama je otad učinio vrlo malo po tom pitanju iako ne zbog manjka
njegovih pokušaja. Za vrijeme Obaminog prvog mandata, izraelski premijer
Benjamin Netanyahu i republikanci u američkom Kongresu ujedinili su snage
protiv njega kako bi potkopali sve značajnije pokušaje za uspostavljanje mira.
Za vrijeme njegovog drugog mandata, državni sekretar John Kerry predvodio je
herojski devetomječeni poduhvat , uključujući skoro stotinu bilateralnih
sastanaka s izraelskim i palestinskim vođama, a koji je prosto iščezao.
Netanyahu i palestinski predsjednik Mahmoud
Abbas izrazili su volju da se sastanu u Moskvi ili nekom drugom, kasnije
dogovorenom, mjestu. Međutim, niko ozbiljno ne očekuje da će u ovom trenutku
obje strane učiniti stvarni napredak ka dvodržavnom rješenju.
Jedan razlog je što Netanyahu čeka Obamin
odlazak. Njegovi trenutni prioriteti su dogovor sa SAD-om oko sveobuhvatne
vojne pomoći u predstojećim mjesecima, te režiranje nove velike PR kampanje
koja opravdava trenutnu politiku njegove vlade u vezi sa naseljima na
okupiranoj teritoriji, a koje je međunarodna zajednica proglasila nelegalnim. Abbasov
autoritet opada i ovaj palestinski vođa neće imati kontrolu upusti li se u
ozbiljnije mirovne pregovore u današnjoj političkoj atmosferi.
Odlazak s predsjedničke funkcije bez ikakvog
napretka u rješavanju problema kojeg je jasno obećao riješiti, bio bi ogroman
neuspjeh za Obamu. Srećom, još uvijek ima vremena i mnogi su raniji američki
predsjednici uspostavili shemu za odvažnu diplomatiju u njihovim zadnjim
mjesecima u Bijeloj kući.
Krajem 1988. Ronald Reagan je priznao
Palestinsku oslobodilačku organizaciju i ovlastio je Državni sekretarijat SAD
da započne „konkretan razgovor“ s njenim vođama. Krajem 2000. Bill Clinton je
objavio parametre za buduće mirovne pregovore. Na početku konferencije u
Annapolisu krajem 2007., George W. Bush je posredovao u nizu pregovora između
Abbasa i izraelskog premijera Ehuda Olmerta.
Sada je red na Obamu; on bi trebao zahtijevati
rezoluciju Vijeća sigurnosti UN koja uspostavlja nove parametre za budući
mirovni dogovor i stupa na snagu umjesto Rezolucije 242 iz 1967. donesene u
jeku Šestodnevnog rata između Izraela, s jedne strane, i Egipta, Jordana i
Sirije, s druge. Međunarodna zajednica se slaže da je kraj sukoba u svačijem
interesu. Francuska već dugo traži novu rezoluciju, a ni Rusija joj se neće
protiviti. Obama bi trebao početi s približavanjem Rusije, EU i UN da se
dogovore na koji bi način rezolucija trebala biti formulirana.
Trebat će mu međunarodna podrška jer će se
Netanyahu sigurno protiviti svakom novom parametru koji će oslabiti njegovu,
sve jasniju, viziju Velikog Izraela od Sredozemlja do rijeke Jordan.
Republikanski kandidat za predsjednika Donald Trump u svojoj platformi čak i ne
spominje rješenje sukoba između dviju država, a demokratska predsjednička
kandidatkinja Hillary Clinton je jasno obećala američkim proizraelskim lobističkim
organizacijama da se protivi svakoj novoj rezoluciji Vijeća sigurnosti koja bi bila
temelj za budući dogovor.
Ipak, zgodno bi bilo da se nova rezolucija
usvoji u novembru, odmah nakon američkih predsjedničkih izbora, što bi novom
predsjedniku uštedjelo političke troškove. Administracija Clintonove bi se fino
okoristila jer bi se već imala čime baviti.
Sama rezolucija morala bi biti daleko
sveobuhvatnija od prethodnih nastojanja Vijeća sigurnosti. Zaista, Rezolucija
242 uopće ne spominje Palestince niti buduću Palestinsku državu. Mnogo bolji
model bio bi Arapska mirovna inicijativa Arapske lige iz 2002. koja pruža mnogo
širu regionalnu perspektivu, a za koju je Obama ranije kazao da će Izraelu
osigurati „mir s muslimanskim svijetom od Indonezije do Maroka.“
Osim toga, nova rezolucija bi trebala
osigurati da međunarodna zajednica neće priznati promjene granica uspostavljenih
prije 1967., uključujući i Jeruzalem.
Želi li svijet izbjeći buduću kataklizmičku
konfrontaciju između obećanog Velikog Izraela i Palestine, iza koje stoji
veliki savez arapskih zemalja, odmah se moraju dogovoriti uvjeti za pregovore
koji vode do dvodržavnog rješenja.
Obama je u poziciji da uspostavi okvir za
konačno rješenje. Ukoliko to učini, dokazat će da njegov govor u Kairu nije bio
uzalud, a možda bi čak i opravdao Nobelovu nagradu za mir koju je dobio na
početku svog predsjedničkog mandata.
(Autor je bivši premijer Švedske)
(TBT, @ProjectSyndicate, prevela
Jasmina Drljević)
