ANALITIKA
Nova savezništva nagovještavaju da bi formulu za
zaustavljanje rata u Siriji trebalo tražiti u Moskvi, Ankari i Teheranu
Foto: (Reuters)
Teško da je još od vremena Prvog svjetskog rata situacija na
Bliskom istoku bila toliko složena i kritična kao danas. Stari konflikti nisu
riješeni, a stigli su novi. Stara savezništva se raspadaju, nova nastaju.
Dramatičan uzlet oružane grupe Islamske države i terorizma pojedine svjetske i
regionalne sile koriste za postizanje svojih geopolitičkih ciljeva.
Sunitsko-šiitski animozitet maligno se proširio.
Rat u Siriji dobio je šansu da se prekine američko-ruskim
sporazumom, ali onaj u Jemenu ne popušta. ID, uprkos angažmanu dvije oružano
najjače sile sveta, nije pobijeđen. Svakodnevno potresan bombama, Irak je
daleko od unutrašnje stabilnosti. Iranski nuklearni sporazum doneo je olakšanje
Teheranu po cijenu da je protiv sebe okupio Saudijsku Arabiju i Izrael.
Napetost između Rusije i Turske okončana je pomirenjem, ali je neuspjeli udar
udaljio Washingtonu i Ankaru.
Prije Arapskog proljeća Bliskim istokom upravljali su neki
stari vojni i dinastički režimi, uključujući i “nasljedne
predsjednike”. Pobune propraćene nasiljem otjerale su većinu arapskih
diktatora. Nervozni monarsi Zaliva podmićivali su vlastite narode kako bi
sačuvali tronove. Umjesto da oslušnu vapaje za bilo kakvim demokratskim
promjenama, raspirivali su sektašku mržnju i finansirali razne ekstremističke
grupe koje danas prijete njihovom opstanku.
Promjene na geopolitičkoj mapi Bliskog istoka odmah su
privukle zapadne i istočne sile, koje su ulazile u pragmatska savezništva bez
dugoročne strateške vizije. Turska i Iran, nasljednici moćnih imperija i jedine
dvije zemlje regiona koje kroz istoriju nisu imale kolonijalne gospodare,
ostale su relativno neozlijeđene u haosu koji se stvarao.
STRAH OD KURDSKOG POJASA
Turska je školski primjer dramatičnih promjena odnosa u
regionu. Članica NATO-a, koja je decenijama bila bastion prema Sovjetima, a
potom Rusima, sve do američke invazije Iraka 2003. godine, bila je
najpouzdaniji saveznik Zapada. Potom je, lagano načeta islamizacijom, koju je
sprovodio premijer, pa predsjednik R. T. Erdogan, počela da se udaljava od
Zapada i primiče Bliskom istoku. Toliko, da se najstrasnije angažovala za
rušenje sirijskog predsjednika Bašara al Asada.
Onda je, obaranjem ruskog aviona nad Sirijom prošlog
novembra, Ankara prvo ušla u ozbiljan klinč sa Moskvom, a osam mjeseci kasnije,
poslije neuspješnog udara, i sa Washingtonom, koji Turska i danas sumnjiči da
stoji iza puča. Erdogana se brzo okrenuo na drugu stranu, pa se već u avgustu
vidjelo koliko savezništva mogu brzo da se mijenjaju. Predsjednici Vladimir
Putin i Erdogan obznanili su veliko pomirenje. Ankara je čak objavila da Rusi
mogu, ukoliko je potrebno, da koriste vazduhoplovnu bazu Incirlik, istu onu
čije korištenje nisu dopustili Amerikancima u prvim sedmicama koalicionih
bombardovanja ISIL-a po Iraku.
Popravljeni su odnosi sa još jednim velikim Asadovim
saveznikom, Iranom. Šef iranske diplomatije Mohammad Javad Zarif posjetio je
Ankaru neposredno poslije pokušaja udara, da bi izrazio solidarnost sa
Erdoganom, koji bi uskoro mogao da posjeti Teheran.
Uz prešutnu saglasnost Rusa, Turska je pokrenula vojne
akcije na sjeveru Sirije kako bi spriječila teritorijalna osvajanja sirijskih
Kurda duž 910 kilometara duge granice između dvije zemlje. “Kurdski
pojas” bi, strahuju u Ankari, mogao da predstavljaju platformu šireg
okupljanja Kurda iz regiona, moguće i ambiciju za stvaranje jedinstvene države
30 miliona pripadnika ove manjine rasute po Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu.
INSTALACIJA “PRIJATELJSKOG REŽIMA”
Saglasnost Moskve je, čini se, plaćena ublažavanjem stavova
prema ruskom savezniku Asadu. Turski premijer Binali Jildirim izjavio je,
suprotno svemu što se do sada iz Ankare čulo, da bi Asad mogao da ostane na
vlasti najmanje tokom perioda političke tranzicije.
Po principu spojenih sudova, Turska je vojnom invazijom
dodatno zaoštrila odnose sa Washingtonom, kome su sirijski Kurdi najpouzdaniji
partner na terenu u suprotstavljanju borcima kalifata. Amerikanci se teško mire
sa činjenicom da je turska akcija primorala Kurde da se povuku iz jednog grada
koji su prethodno osvojili od ID-a.
Ratni ciljevi Amerike i Turske danas se dramatično razilaze:
prvima su prioritet islamisti, drugima Kurdi. Amerikanci su do sada prednjačili
u inicijativama da se sirijska kriza riješi, naravno na način na koji
Washington to priželjkuje: odlazak Assada i instalacija “prijateljskog
režima”. Nova savezništva nagovještavaju da bi formulu za zaustavljanje rata
u Siriji trebalo tražiti na nekim drugim adresama: u Moskvi, Ankari i Teheranu.
(TBT, Nedeljnik)
