REGIONAL
„Za Akademiju taj
dokument i ne postoji, ali u historiji bestiđa i besuđa postoji. I za Akademiju
i za Srbiju bi bilo tragično ako ni poslije 30 godina to barbarstvo ne bi
nazvala pravim imenom, ocjenjuje za Nedeljnik akademik Matija Bećković
FOTO: Bečeković
(Nedeljnik)
“Memorandum
je, po mom sudu, ime operacije koju su ‘službe’ obavile pripremajući raspad
Jugoslavije. To je možda, a i bez možda, najbarbarskiji čin u 175 godina dugoj
historiji Akademije, koja je barbarstvu često izlagana, ali nikad tako javno i
neskriveno. Za Akademiju taj dokument i ne postoji, ali u historiji bestiđa i
besuđa postoji. Pogotovo za one u ‘postčinjeničnoj eri’ koji laž i istinu ne
razlikuju. I za Akademiju i za Srbiju bi bilo tragično ako ni poslije 30 godina
to barbarstvo ne bi nazvala pravim imenom”, ocjenjuje Bećković, jedan od
desetak živih akademika koji su u vrijeme Memoranduma, te 1986. bili članovi
SANU.
Na pitanje zašto
se pojavio Memorandum, Bećković je odgovorio:“Ako zanemarimo činjenicu da ga
Akademija nikada nije potpisala – nema smetnji da ga smatramo njenim dijelom.
Ako zaboravimo da
naslov Memorandum nije dala Akademija – nema razloga da oko toga pravimo
pitanje.
Ako nije važno
što taj tekst nikad nije ni podnesen Akademiji i što ga Akademija nikad nije
razmatrala, a kamoli usvojila – nema razloga da ne prihvatimo i posljedice koje
su uslijedile.
Ako nije bitno
što je radnu verziju tog teksta neko ukrao ili, korektnije rečeno, otuđio i
neovlašteno iznio iz Akademije – možemo da pričamo o nečem drugom.
Ako ne gubimo
vrijeme podsjećajući da je neko drugi presudio da nema razloga da se autori
dalje muče i u njihovo ime odlučio da je tekst konačan – možemo da pređemo na
drugu temu.
Ako zaboravimo da
je tuđa ruka stavila tačku na dalji rad i požurila da ga objavi u obliku i u vrijeme
koje joj je najviše odgovaralo – onda možemo da se, kao u svim staljinističkim
procesima, pokrijemo ušima i posipamo pepelom kako bismo žrtvujući sebe i
istinu doprinijeli pobjedi Komunističke partije.
Očigledno, službi
se žurilo. Nije imala vremena da čeka. Nije imala povjerenja u Akademiju da će,
ako je ostave na miru, odugovlačiti, da na kraju od svega ništa ne bude, pa su
stvar presjekli i uzeli u svoje ruke. A sve na odgovornost Akademije. Tako se
širio strah u kojem ako tako nešto može da se priredi “najvažnijoj naučnoj
i umjetničkoj instituciji”, čemu može da se nada bilo koji pojedinac?
SANU je bila
žrtva, a proglašena je krivcem. Memorandum je odavno ušao u udžbenike kao
dokument koji je razorio Jugoslaviju. A da nije bilo onih koji su za to uzeli
na nišan i optužuju Akademiju – za taj dokument niko ne bi čuo.“
(TBT, Nedeljnik)
